Slavko Sobin: ''Hrvatska je mala zemlja puna velikih predrasuda''

Mladi ljudi s različitim vrstama invaliditeta, od cerebralne paralize do autizma, mjesecima su marljivo spremali ovaj mjuzikl u kojem se isprepliće priča o nastanku same predstave, ljubav i nečasne radnje, bogatstvo i siromaštvo te su ga u prosincu prošle godine premijerno izveli i oduševili publiku u potpuno rasprodanom HNK Split, nakon čega je uslijedilo još sedam rasprodanih izvedbi i poziv od UNICEF-a da ove godine otvore Festival o pravima djeteta.

Kako je došlo do ideje za suradnju s Udrugom Srce?

Udruga Srce djeluje u Splitu već 20 godina, a vode je mame osoba oboljelih od cerebralne paralize i autizma. Mame znaju najbolje, pa tako i ove uz minimalnu podršku vanjskog svijeta uspijevaju postići maksimalne rezultate sa svojim sad već odraslim izuzetnim sinovima i kćerima. Preko likovnih radionica, terapija jahanjem, kuglanjem, a ponajviše glazbenih radionica odgojili su kreativne, ambiciozne i sposobne ljude. Njih čak dvadeset dvoje zajedno s voditeljem glazbene radionice, Mariom Bavčevićem, nakon nekoliko rasprodanih koncerata odlučili su se na hrabar korak. Od tog istog glazbenog repertoara napraviti mjuzikl. Trebao im je tekst, trebao im je redatelj, a ja samo mogu do kraja života biti zahvalan što su za to sve zvali mene i primili me u svoju obitelj.

Ivana Ivanovic/PIXSELL

Gdje si pronašao inspiraciju za scenarij?

Inspiraciju sam našao u njima samima. O tome mjuzikl i govori. O mom početnom stavu da moram krenuti od nule i napisati nekakav banalni tekst, uvjeren da više od toga ne mogu do trenutka kada sam shvatio da radim s fascinantnim, duhovitim, kreativnim, vrijednim ljudima, mojim sugrađanima i mojim vršnjacima. Meni jednakima. Dapače, boljima. Hrabrijima. Većima. I kad sam krenuo od njih scenarij se dovršio sam od sebe.

Kako si se odlučio da predstava bude mjuzikl?

Kao što sam već rekao, nakon što su rasprodali koncerte u Lori i na Gripama bilo je jasno da njihov prvi kazališni projekt mora biti mjuzikl. Glazbene radionice su za njih najbolja terapija i najveći gušt. Repertoar im je toliko opširan da se volim šaliti da je svaki od njih kao jukebox. Pojedinačno imaju vrlo izgrađen glazbeni ukus, tako da je naprimjer Marija okorjela rokerica, Edo je kralj za evergreene.

Davor Puklavec/Pixsell

Smatraš li da u Hrvatskoj još uvijek prevladavaju predrasude po pitanju odnosa prema oboljelima od cerebralne paralize?

Hrvatska je mala zemlja puna velikih predrasuda. Predrasude dolaze iz neznanja i iz tog razloga nije korektno zamjerati ljudima iste, ali je nužno biti glas koji će ih naučiti i razuvjeriti. Sam sam u Udrugu Srce došao s predrasudama, otvoreno govorim o tome u mjuziklu, ali oni su me naučili. Od temelja su promijenili moj stav o osobama s invaliditetom. Tu smo da mijenjamo predrasude jednu po jednu, ali i da se izborimo za neka temeljna prava poput invalidskih prilaza javnim ustanovama, boljem odnosu države prema Udrugama i bolje integracije u društvo. Nemojte da vas ozbiljni termini odbiju. Naša predstava je isključivo hit mjuzikl komedija u kojoj će se svatko u publici zaljubiti u njih dvadeset dvoje, a ostalo će doći po zdravoj logici.

Koliko dugo je trajala realizacija projekta?

Šest mjeseci smo pripremali predstavu, bili bi puno brži da sam ja bio brži s pisanjem teksta. Od trena kad su dobili gotov tekst samo smo jahali uzvodno. Iza nas je sada devet kompletno rasprodanih predstava, 4500 oduševljenih ljudi u publici, a ispred nas... samo nebo je granica.

Za kraj, poruka našim čitateljima zašto moraju pogledati predstavu?

Zato što će to 1. prosinca biti najbolji tulum u gradu. Pjevat će, plakati, smijati se i zauvijek zaboraviti na te glupe dvije riječi «ne mogu».

U galeriji detaljnije pogledaj fotografije...