Naša kolumnistica Nana Nadarević razmišlja o tome kako su joj se kriteriji sreće promijenili - od "Turbo Limach Showa", preko ljubavnih ugriza do neodgledane epizode "Seksa i grada"...
Nana Nadarević
I danas osjećam ljubomorne poglede koji su mi žarili kožu tog sunčanog dana ranih 90-ih. Dok su moji petogodišnji suborci u pidžamama čekali neizbježno vrtićko spavanje, ja sam grozničavo popravljala dioptrijske naočale i čekala roditelje da me izbave iz surovih ralja vrtića "Krijesnica" te odvedu na snimanje legendarnog Turbo Limach Showa. TURBO LIMACH SHOWA, ej!
Sve što je tog dana uslijedilo učinilo me najsretnijim razrokim djetetom Trešnjevke, a i šire. Na putu do HRT-a, zadovoljno mljackajući Kinder jaje na stražnjem sjedištu našeg bijelog Yugića, svidio mi se opojan osjećaj sreće i odlučila sam s dotičnom potpisati Ugovor na neodređeno. To je bila vrlo pametna odluka za jednu petogodišnjakinju, pokazat će se kasnije.
Kako su devedesete odmicale tako se i poimanje sreće mijenjalo. Uskoro je sreća značila skidanje pomoćnih kotača, usavršavanje umijeća preskakanja užeta te članstvo u lokalnom Spice Girls ogranku. Sreća se tih godina posebice pronalazila u gastro-avanturama s djedom na klupama kvartovske tržnice gdje se kušalo sve, od ćevapa do svježeg sira i jagoda (ne nužno tim redoslijedom).
Ubrzo su knjige i filmovi počeli pružati dodatne omamljujuće doze sreće na koje sam se navukla brzo i nepovratno. Neiscrpni izvori sreće nalazili su se u minutama između školskih sati – legendarnim školskim odmorima. E, samo od njih bi se dalo ispisati čitavu knjigu!
I prvi grudnjak donio je dvije mršave košarice sreće, a uz malo strpljenja i ta je sreća eksponencijalno rasla. Godinama kasnije sreća je nedostojanstveno došepala u mojim prvim špic papak štiklama koje su me s vremenom odvele na vozačko mjesto onog istog Yugića. S vremenom sam saznala da je sreća i to da me modeli automobila romantično nikad nisu, niti neće zanimati.
Iako se ogranak lokalnih spajsica neslavno raspao, sa svojim sam prijateljicama uz prve pive veselo ispraćala ne toliko sretne ljubavne brodolome i ponosno pokazivala ljubavne ugrize (otmjeno, nema što).
Na fakultetu, sreća je bila pronaći zgodnog tipa zbog kojeg je lakše posjećivati predavanja. Kasnije su kave s dotičnim kolegom činile čuda za moje raspoloženje, a naši sve učestaliji odlasci u kino budili su u meni euforiju dotad neviđenih razmjera te doveli do toga da danas dijelimo sreću. I režije.
No nisu sreća bili samo ljudi oko mene. I sama sam sebi bila sreća sa svojom pomno uzgajanom dugom kosom (hvala, mama) i još dužom jezičinom (opet, hvala mama). Sreća je bila bez inhibicija imati stav o svemu. Uvijek. Bez iznimke.
Naravno, sreća se nalazila i u malim stvarima, kako ih knjige za samopomoć vole nazivati. Primjerice, hormoni sreće mi se pojačano luče dok uzbuđeno čekam dostavu kineske hrane ili kad šaltajući programe naiđem na neodgledanu epizodu "Seksa i grada“. Sretna sam što se i danas moram javljati zabrinutim roditeljima kad poslovno putujem i s druge strane čuti "Bravo, srećo tatina!“ kao da sam osobno pomogla pilotu da prizemlji avion. Sretna sam što sam u djetinjstvu uspjela mlađeg brata natjerati da mi pjeva prateće vokale pri izvedbi hitova Britney Spears, a još sretnija što mi danas to oprašta. I blažena je sreća što su se plišane haljine vratile, a plišane trenirke izašle iz mode.
Nije da se hvalim, ali njuh mi je od najranijih dana izoštren za pronalaženje serotonina i endorfina u svakoj životnoj situaciji.
Netko je dobar sportaš, netko kuhar, a ja sam, čini se, dobra u sreći (Bog zna da nisam talentirana za prve dvije aktivnosti).
Nemam težnje biti self-help guru i nemam apsolutno nikakvu formulu za pronalaženje sreće. Imam samo dva oka nejednake dioptrije kojima budno promatram svoju sredinu, dva uha prosječne veličine koje sam naučila da filtriraju samo ono meni bitno te velika usta kojima se često bučno smijem sama sebi, ali i drugima.
Naravno tu je i poveća guza kojom snažno odgurujem svu negativu koja dolazi mojim putem. Znam, nije baš sofisticirano, ali je vrlo efikasno. Sreća je svaki dan negdje drugdje, a ja je nisam lijena potražiti i besramno uživati u njoj. Priznajem, surovi sam kapitalist kada je u pitanju eksploatacija sreće.Jednostavno imam sreću u pronalaženju sreće, ali iznad svega imala sam ludu sreću da se gore spomenutom kolegi s faksa sviđaju povelike guze.
*Disclaimer: sreća se u tekstu spominje čak 26 puta, čitanje se ne preporuča cinicima. Ili se preporuča upravo njima?
Kolumna je preuzeta iz novog broja Budi.IN Chic magazina uz koji na dar dobivate Argentum srebrni privjesak.
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.