Putovanje u Mianmar: "It's all in the mind!"

Mianmar nam je već dugo bio na samom vrhu liste želja, pogotovo Bagan, nad čijim fotkama smo uvijek ‘slinili’, smijući se počinje Franka Santaleza, koja je od zime odlučila s dečkom Rajanom Miloševićem pobjeći u toplije krajeve. “I kad smo napokon kupili avionske karte, ni sami nismo bili svjesni da idemo tamo”, dodaje. Vize su riješili preko njihova službenog weba u nekoliko dana, dobili je e-mailom i planiranje “must see” mjesta moglo je početi. Do Mandalaya su išli preko Bangkoka, a čim su sletjeli, oduševljavao ih je kraljevski tretman na kojem su bili tijekom cijele avanture. 


privatna arhiva Kristijana Musića - Gdje god smo bili, posluživalo nas je troje, četvero (smijeh). A kako smo se dobro pripremili prije puta, manje-više znali smo što možemo očekivati. Sva naša očekivanja bila su ispunjena, i više od toga - govori Franka i nastavlja: “Prvog dana otišli smo deset km južnije do poznatog mosta U Bein, koji glasi kao najstariji i najduži pješački most od tikovine (1200 m). Nismo mislili da je to moguće, ali most i sve oko njega je još ljepše nego na fotografijama. Za 12 dolara unajmili smo čamac s vozačem koji nas je veslajući provozao po jezeru taman u zalazak sunca - govori.

privatna arhiva Kristijana Musića Jedan cijeli dan pješke su obilazili grad. Samostan Shwenandaw od tikovine posebno ih je oduševio. “Tu smo imali i prvi susret s mladim budističkim redovnicima koji su nam prvi prišli i pitali da se fotografiraju s nama. Poslije smo shvatili da je to bio tek početak jer, gdje god bili, ljudi su nas promatrali. Bilo je i situacija gdje se cijela obitelj izredala za fotkanje s nama”, smijući se dodaje. Izrazito su srdačni, nasmijani i pristupačni, pa se nemojte začuditi ako počnu razgovor s vama. Oduševila ih je njihova filozofija “It’s all in the mind”.

privatna arhiva Kristijana Musića 
- A pagoda Kuthodaw u kojoj se nalazi najveća knjiga na svijetu, sačinjena od 729 mramornih ploča s uklesanim tekstom, e to je posebna priča. Svaka od tih ploča nalazi se u zasebnoj stupi te se oko njih slobodno može hodati - ističe. Šlag na kraju tog dana bio im je uspon na Mandalay Hill.

- Tenisice smo pustili na ulazu i uputili se preko 1729 stuba prema vrhu. Čini se da im nema kraja, ali se penjanje isplati jer se s vrha pruža pogled na cijeli grad. Kad tome još pridodamo zalazeće sunce i zrake koje se reflektiraju od hrama prekrivenog mozaikom sitnih zrcala, doživljaj je još potpuniji - kaže Franka i dodaje kako su cijene jeftinije nego u Hrvatskoj, ali ipak skuplje nego što se očekuje od takvih azijskih zemalja, pogotovo u razvoju. Noćenje s doručkom u pristojnom hotelu u Mandalayu iznosi oko 15 dolara, a u Baganu kao popularnijemu mjestu duplo skuplje za dvokrevetnu sobu. Do njega su došli nakon osmosatnoga krstarenja brodom po rijeci Irrawaddy. “Bagan je nekadašnje središte Kraljevstva Pagan. Tad je niknulo 4000 budističkih hramova, pagoda i samostana, od kojih je do danas ostalo oko 2200. Tu smo proveli najviše dana kako bismo uspjeli obići većinu poznatijih hramova i lokacija kao što su hram Ananda, Shwesandaw, Sulamani, Shwezigon, Bupaya, Dhammayangyi... Vozili smo se skuterom po cesti (postoji samo jedna asfaltirana) i prašnjavim puteljcima obilazeći hramove dok je sunce pržilo visoko na nebu. Uz napomenu: obvezno je skinuti obuću te imati pokrivena ramena i koljena”. Nisu propuštali nijedan izlazak ni zalazak sunca, budili su se prije zore kako bi kroz mrkli mrak skuterom stigli na vrijeme. A i trebalo je zauzeti mjesto među tom masom turista koji su imali isti plan.

privatna arhiva Kristijana Musića Najljepšim prizorima svjedočili smo upravo iz balona koji nam je ujedno bio #1 na bucket listi. Osjećaj je neopisiv, a mi smo istodobno proživljavali sve emocije (sreća, nevjerica, smijeh i suze radosnice). Iako je cijena paprena, vrijedi svake lipe. Prije samog leta dočeka vas doručak pod zvijezdama na proplanku u čarobnoj atmosferi, a nakon slijetanja tradicionalno se nazdravlja šampanjcem. Na 600 m visine zaboraviš na sve ostalo, prepustiš se spokojnom letu i uživaš u prostranstvima, puna dojmova priča nam Franka. A što kad ogladnite? Hrana nije nikakav problem. Postoji ulica, dodaje, koja sadrži sve barove i restorane, pa možete birati između njihove domaće kuhinje, a ako se zaželite poznatijih okusa, ima i pizze ili burgera. Sve je vrlo ukusno.


- Par puta smo se pitali što lokalci rade ako su svi vani na cesti gdje se odvija život. Po viđenom zemlju redovito obrađuju uz pomoć stoke ili ručno, nikakve modernije strojeve nismo uspjeli vidjeti. Sve više ljudi se okreće prema turizmu, od vodiča i izrade suvenira do rada u hotelima i barovima. Kako je država bila 50 godina pod vojnom huntom, tek nedavno su se otvorili prema vanjskom svijetu. U tom periodu, pa i danas, lišeni su većih zapadnjačkih utjecaja, no i to se mijenja jer svi imaju najnovije modele pametnih telefona i dolazi sve više turista - priča i dodaje kako je i moda na ulici vrlo zanimljiva. “Muškarci su odjeveni u tradicionalne longyije, tkaninu vezanu oko struka dužine do gležnja, žene su redovito u jarkim bojama s raznim uzorcima, a djeca se polugola igraju u pijesku”, govori Franka, kojoj i dalje nije jasno kako je njima na 18-20 stupnjeva hladno, svi nose debele jakne i vunene kape, ali se ne odriču japanki. Nemojte se čuditi ni što žene i djeca imaju nešto bijelo-žuto na licu. To je thanaka, krema koju nanose najčešće na lice. Koriste je više od 2000 godina, a služi kao zaštita od sunca i pogoduje ljepšem tenu. Muškarci imaju nešto ružniju naviku, žvakanje paana, od kojeg pljuju crveno gdje god stignu, a i generalno im šteti zubima, priča.

privatna arhiva Kristijana Musića - Kao najveće iznenađenje bio je Inle Lake na 880 m nadmorske visine na kojem ribari veslaju nogama na specifičan način. Do njega smo došli busom. U osam sati prošli smo 320 km i vožnja je prilično bila sumanuta (smijeh), ali dolazak se definitivno isplatio. Imali smo prilike vidjeti radionice izrade svile i srebra, izradu tradicionalnih čamaca, žene s dugim vratovima, plutajuće vrtove... Na lokalnoj tržnici doživjeli smo njihovu svakodnevicu. Bili smo jedini zapadnjaci koji su lutali između štandova i svi su bili raspoloženi popričati s nama. Sva robna razmjena događa se na prašnjavom podu gdje se mogu naći raznoliko povrće, voće, čajevi, riba, ali i lijekovi - smijući se dodaje Franka, a svoje mianmarske doživljaje završava s nekoliko dobrodošlih savjeta svima onima koji će tek posjetiti ovu predivnu zemlju.

privatna arhiva Kristijana Musića - Cjenkajte se, nema toga što iskren osmijeh ne može spustiti. Naša preporuka je definitivno lokalna hrana, ali ako poželite zapadnjačku, skuplje ćete je platiti. Bankomata ima, ali uzimaju proviziju od dva dolara, a za pouzdan internet odmah na aerodromu nabavite njihovu prepaid SIM karticu. Ne bukirajte izlete i prijevoz preko hotela jer će vam uzeti proviziju, bolji izbor su agencije - ističe Franka i dalje opijena fenomenalnim pejzažima, a kad bi trebala izdvojiti top 3 toga što je vidjela tamo, to bi bili let balonom u Baganu, most U Bein i Inle Lake.

Još fotografija pogledajte u galeriji...