Pušila je lulu, nosila hlače i ojadila muškarce: žene su radije čitale nego krpale njihove čarape

• Bedrena kost, bide, Chanel No5, čokolada s radijem, pisaći stroj Remington, antibebi pilula, bicikl... Ove stvari naoko nemaju ništa zajedničko. Osim...
• Svaka od njih tema je jednog od poglavlja knjige "Stvari. Povijest žena u 100 predmeta", publicističkog hita Annabelle Hirsch koji je u Hrvatskoj objavila Fraktura
• Ovaj publicistički hit donosi drukčiju povijest žena, kroz predmete, detalje, anegdote koje su im nešto značile i napokon oblikovale njihov život u širem kontekstu. 10 dana zaredom donosimo po jedan odlomak iz knjige  "Stvari. Povijest žena u 100 predmeta". Danas donosimo priču o desnoj ruci George Sand, koja je, zajedno s ostatkom spisateljice promijenila mnogo toga za žene

Što o ženama možemo shvatiti razmišljajući o stvarima koje su im nešto značili tijekom 30.000 godina duge povijesti? Od zarasle bedrene kosti koja je bila, smatraju antropolozi, prva naznaka da smo kao vrsta sposobni brinuti o sebi i drugima, do predmeta, događaja i stavova koji definiraju žene u svijetu danas: menstrualne čašice, prstena Kim Kardashian i pussy hata. "Ovi predmeti ne upućuju na veliku povijest koju prati zvuk fanfara, ili ne baš uvijek, već na detalje, anegdote, stvari koje su postale značajne tek svojom trajnošću i ustrajnošću" napisala je Annabelle Hirsch u uvodu knjige "Stvari. Povijest žena u 100 predmeta".

Promo

Riječ je o prvoj knjizi njemačke novinarke francuskog porijekla, a sad i spisateljice, Annabelle Hirsch i knjižnom hitu proizašlom iz njezina pera - što se ne događa često s naslovima iz domene publicistike. No tema je očito intrigantna, a kut promatranja (i objašnjavanja) ženskog roda drukčiji. Inovativan i koliko ozbiljan, potkrijepljen činjenicama i znanošću, toliko vuče i na zabavno štivo. Jer što drugo mogu biti priče koje nam o ženama mogu ispričati preša za palčeve, kapa opatice Hildegarde, bide, singerica, desna ruka George Sand, bikini ili značka za Dan žena? 

Hirsch je napravila poptuno subjektivan odabir predmeta. Kako u uvodnom dijelu knjige "Stvari. Povijest žena u 100 predmeta" objašnjava: "Ovi predmeti ne upućuju na veliku povijest koju prati zvuk fanfara, ili ne baš uvijek, već na detalje, anegdote, stvari koje su postale značajne tek svojom trajnošću i ustrajnošću. Neki od tih predmeta upućuju na širi kontekst, neki su igrali određenu ulogu u određeno vrijeme, neki govore više o nekom trendu, drugi pak o nekoj ženi za koju sam smatrala da je nezaobilazna".

Ponekad dirljive, ponekad duhovite, a ponekad potresne priče o predmetima od prapovijesti do danas pričaju o drukčijoj, dosad zanemarenoj povijesti žena, kroz stvari koje su oblikovale njihov svakodnevni život, slobodu, rad, tijelo i, napokon, identitet žene.

Profimedia Foto: Profimedia; Annabelle Hirsch, autorica publicističkog hita "Stvari. Povijest žena u 100 predmeta"

Annabelle Hirsch (1986.) njemačka je novinarka francuskih korijena. Studirala je povijest umjetnosti, teatrologiju i filozofiju u Münchenu i Parizu. Osim što radi kao slobodna novinarka, piše kratke priče i prevoditeljica je s francuskog. U Hrvatskoj je njezinu knjigu "Stvari. Povijest žena u 100 predmeta" objavila izdavačka kuća Fraktura, a mi donosimo 10 odlomaka iz ovog publicističkog hita, deset dana zaredom. 

Desna ruka George Sand

oko 1847.

Ako je žena početkom 19. stoljeća na suptilan način mužu htjela dati do znanja da se ne slaže s Napoleonovim stavom da je žena “vlasništvo muškarca, kao što je voćka vlasništvo vrtlara” i da si u budućnosti više neće dati zapovijedati, jednostavno bi ostavila neki roman francuske spisateljice George Sand na vidljivom mjestu u kući. Autorica, koja je od 1830-ih pisala bestselere pod muškim imenom, uzdrmala je žene svoga vremena i time muškarcima u Francuskoj, Engleskoj, Njemačkoj, pa čak i Americi i Rusiji zadala silne glavobolje. Na karikaturi Honoréa Daumiera iz 1836. vidimo muškarca bez hlača i s rupama na čarapama kako stoji pred ženom koja čita. U posljednjem očajničkom pokušaju demonstracije moći izvikuje: “Nije me briga za nju, vašu Madame Sand, koja sprečava žene da krpaju hlače svojim muževima. Ili pokrećemo razvod, ili ćemo se riješiti te žene!”

Knjige koje su poticale pripadnice ženskog spola da zanemare svoje “dužnosti” – kao što su Indiana, Lelia, Mala Fadeta ili Đavolja bara – Sand je napisala upravo desnom rukom, čiji odljev vidimo na slici. Izradio ga je njezin zet, kipar Auguste Clésinger, u isto vrijeme kad je radio odljev lijeve ruke Chopina, najpoznatijeg ljubavnika George Sand. Danas obje ruke leže jedna pored druge u vitrini u Muzeju romantičnog života u Parizu. Kao da je u romantičarskoj maniri pokušao ovjekovječiti dio tijela kroz koji genijalnost izbija na van: kod Chopina ruku kojom svira klavir, a kod Sand ruku kojom piše. Genijalnost se u oba slučaja manifestirala preko ruku, no s vrlo različitim rezultatima. Dok je Chopin glazbom mogao ozariti ljude, George Sand pokrenula je konkretne promjene u društvu. Kao što se nekoliko godina poslije bovarizam, koji je potaknuo njezin prijatelj Gustav Flaubert, proširio među kućanicama iz građanskih slojeva i njihovim čežnjama dao ime, tako se prije toga sandizam širio poput požara. Manje je poticao na melankolično sanjarenje, a više na aktivno djelovanje: da preispitaju svoje mjesto u svijetu, da uopće u pitanje dovedu podjelu uloga između spolova te da se možda izbore za drugačiju, neovisniju i samosvojniju poziciju. Tako je, primjerice, njezin suvremenik Henry James u jednom članku za američke novine napisao da George Sand predstavlja određeni stav prema svijetu: tko ju je čitao, htio je time nešto reći o sebi, vjerovao je, baš kao što danas neki nose platnenu vrećicu jedne knjižare kako bi naglasili svoje opredjeljenje. Čitati George Sand, prema Jamesu, bilo je kao da bez riječi kažete: “Ja sam socijalist, transcendentalist, abolicionist.” Kao da ka- žete: ja sam progresivan i moderan.

Kein & Aber AG Zürich – Berlin / Fraktura Foto: Kein & Aber AG Zürich – Berlin / Fraktura

Jer George je svakako bila napredna i moderna. Bila je jedna od onih spisateljica koje su svoje suvremenice nadahnule ne samo svojim knjigama već prije svega i svojim neobičnim načinom života. Budući da se Aurore Dupin (tako se nekoć zvala) u braku dosađivala i ionako često varala supruga, nagovorila ga je da joj dopusti da pola godine živi sama u Parizu 1820-ih. Poslije, kad se već pod muškim pseudonimom George Sand (preuzetim od jednog ljubavnika koji se zvao Sandeau) etablirala kao autorica, točnije autor, a njezine su se knjige izvrsno prodavale, dobila je razvod u procesu koji je pratila cijela nacija. U ono doba nije bilo razvoda jer ga je Napoleon ukinuo svojim mizoginim Građanskim zakonikom, ali “George” očito nije uviđala zašto bi je trebala spriječiti takva sitnica. Isto kao što se nije dala sputati nepraktičnom ženskom odjećom. Premda je u ono doba bilo strogo zabranjeno i kažnjivo da dama šeta gradom u hlačama, Sand je nekako uspjela dobiti službeno izuzeće. Otad je mogla šetati ulicama odjevena kao muškarac, tumarati gradom, promatrati, a da sama ne bude promatrana. Ili kako je napisala u autobiografiji Priča moga života: “Prošla sam cijeli Pariz. Izlazila sam po svakom vremenu, u svako doba dana i noći. Nitko se nije obazirao na mene, nitko nije slutio što se skriva ispod moje odjeće.” U jednom manje poznatom djelu, drami Gabriel, tematizirala je ovu igru s rodnim ulogama, jer njezin lik ne želi biti ni muškarac ni žena, već jednostavno slobodan. Zato se on/ona pola godine odijeva kao jedan, a pola godine kao drugi spol, sve dok ga/je svijet ne kazni za tu slobodu.

Neobično je da su Sand poslije manje kritizirali zbog njezina nekonvencionalnog života, a više zbog navodnog ženskog hobija. Činjenica da je imala vezu sa Chopinom i burnu aferu s Alfredom de Mussetom, kojeg je pak prevarila s njegovim liječnikom dok je ležao u krevetu na samrti, dio je legende i desetljećima pridonosi njezinoj slavi. Ali dugo joj se zamjeralo da je desnu ruku upotrebljavala ne samo za pisanje romana i slobodnu ljubav već i za kuhanje marmelada. U Parizu je bila George, koji je u hlačama šetao gradom i pušio lulu, a u svojoj kući u Nohantu možda je bila više Aurore. Rado se brinula o svojim gostima i kuhala za svog osjetljivog prijatelja Flauberta. Ruski pisac Turgenjev osjećao se tako ugodno u njezinu društvu da je zaplesao, a čak je i zavidni Balzac često navraćao k njoj. Premda nije nimalo držao do sandizma, jer je smatrao da ta moda diljem zemlje potiče netalentirane žene da pišu, nikada nije dovodio u pitanje njezinu vještinu kao romanopisca i domaćina. Očito je zbog tih naizgled neoprostivih osobina kućanice George Sand u nekom trenutku u Francuskoj dobila nadimak Bonne dame de Nohant, zbog čega su njezina djela dugo svrstavana u ladicu plitke, odviše romantične ženske književnosti. Francuzi su zaboravili da je označila revoluciju i radije su je ismijavali kao simpatičnu staricu. Očito joj se zamjeralo što, unatoč svom imenu, nije htjela biti “pravo muško”, već je vlastitom rukom sebi stvorila drugu ulogu. Ulogu u kojoj se spravljanje marmelade, pisanje, nošenje hlača, pušenje lule, divlje ljubavne veze, romantičnost, ali i samostalnost mogu uzajamno nadopunjavati te se ni na koji način ne isključuju.

Prevela: Ines Meštrović