Life&style 23. srpnja 2020.

Priča iz vagine: O maternici i drugim "ženskim temama" moramo razgovarati otvorenije

Jelena Veljača: Mama mi nikada nije rekla ništa o svom spontanom pobačaju: pa što, desi se, tijelo odbaci, a ti ideš dalje. Mama mi nikada ništa nije rekla ni o menopauzi: koliko boli, koliko vrtoglavica, koliko dubokih propitivanja što će moje ženstvo biti kad moje tijelo prestane imati reproduktivnu funkciju

Kad je tadašnja saborska zastupnica Ninčević Lesandrić javno na poziciji moći - koja je u njezinom slučaju bila saborska govornica - rekla da je prošla nevjerojatno bolan, a ujedno i brutalan (jer je bio izveden bez anestezije) zahvat kiretaže nakon spontanog pobačaja, jedan od muškaraca koji su je po svojoj funkciji morali slušati rekao je da mu je bilo izuzetno neugodno tijekom te priču. 

Kasnije sam ga srela na jednoj premijeri u HNK Zagreb, sjedili smo loža do lože. Palo mi je na pamet da izvadim tampon i, dok se svjetla gledališta još nisu ugasila, glasno kažem nešto u stilu: “moram hitno prije početka predstave promijeniti tampon da ne prokrvarim po crvenom baršunu hrvatske nacionalne kazališne kuće”. 

Nisam to učinila, jer donekle razumijem korijen gospodinove nelagode: žene menstruaciju većinom skrivaju, kao što skrivaju i menopauzu, umjetnu oplodnju, endometriozu, izazove s plodnošću, i, konačno, pobačaje, čak i one spontane. 

Sve nabrojano redom su formativne stvari za karakter bilo koje žene; sve nabrojano su i neopisivo bolna, traumatična iskustva, koje nas je društvo naučilo skrivati da muškarcima ne bi bilo nelagodno. 

I zato sam ponosna što sam dio Libressove svjetske #pričeiznutra kampanje jer je proizvođač higijenskih potrepština za žene odlučio uložiti resurse, vrijeme, novac i kreaciju za osvještavanje o svim navedenim temama, boreći se za to da se granice komunikacije o “ženskim problemima” (stavljam ovu sintagmu u navodnike jer ne smatram da bi žensko tijelo i njegove specifičnosti ikad trebalo zvati problemom, a koristim ju samo zato da osvijestim svima vama koji čitate - pa i meni koja to pišem- da se prema ženskom tijelu još uvijek odnosimo tako, kao da je problematično, prljavo, nezgodno, nadrkano za vrijeme PMSa, jalovo, okrutno, nebitno, drugotno) pomaknu ne samo zato da bismo konačno postale ravnopravni sudionik dijaloga o zdravlju, već i zbog nečega što američko govorno područje naziva “well beingom”- tijela, duše, i srca. 

Ta je kampanja puna snažnih videoporuka, narativa o tome što sve žene prolaze u svom životu od trenutka kad prokrvare pa do trenutka smrti (jer je i menopauza tabu tema). Nadam se da će je gospodin iz kazališta pogledati. Naime, razumijem njegovu nelagodu jer su je imali i dečki u mom razredu u osnovnjaku kad bi neka od nas bila prozvana na ploču a taman je dobila menstruaciju- zanimljivo je a istvoremeno i odvratno kako je njihova nelagoda nekako bila naša krivica- mi smo bile osramoćene jer imamo menstruaciju. 

Ta je nelagoda kasnije pomaknuta na prostor seksualnih odnosa u dvadesetima- kako ću van na izlazak s nekim tko mi se sviđa kad imam menstruaciju? Hoće li mu to smetati? Jel bolje da otkažem? Smijem li mu reći na večeri, znači li to presumpciju seksa? A ako ne kažem, što ako mi dotakne gaćice i osjeti sramotni užas končića tampon? Nešto kasnije, kad vas tetka njegove strine iz Švicarske pita OĆETE LI VI RADITI NEKU DICU, u grlu vam je knedla a u prostoru sakralne čakre, one između navalne i pubične kosti, vatra - jer tetka ne zna da već pokušavate, ali da ne ide, da si dajete injekcije koje sprječavaju vaše tijelo da odbaci plod, da pijete hormone koje vas pretvaraju u napuhnutu žablju verziju sebe koju mrzite, da su problemi s plodnošću vaš seks pretvorili u raspored i paniku, a vaš odnos u utrku s vremenom i ciklusima. 

Tetka također ne zna da ste morali proći bolnu operaciju jer vas je maternica na momente toliko boljela da niste mogli hodati, misliti ni kuhati kavu prije njegovog posla: nisu nas naučili u školi što je entrometrioza, ali jesu kako vaditi sedamstoti korijen iz fotosinteze hrvatske uvijek iznova napisane povijesti. Nisu, jer, koga briga, to je “samo žensko tijelo”, nek se one time bave. 

Mama mi nikada nije rekla ništa o svom spontanom pobačaju: pa što, desi se, tijelo odbaci, a ti ideš dalje. Mama mi nikada ništa nije rekla ni o menopauzi: koliko boli, koliko vrtoglavica, koliko dubokih propitivanja što će moje ženstvo biti kad moje tijelo prestane imati reproduktivnu funkciju. Ali nisam ni ja njoj rekla da me jedan ginekolog još dok sam bila maloljetna opuštao tapkajući me po guzi, ni da zapravo nisam htjela piti antibaby pilule ali nisam htjela ni ostati trudna pa sam od jednog užasa izabrala možda i gori, jer, zašto da o tome pričamo, pa žensko pleme već tisućljećima sve navedeno, uključujući i bolne porode, okrutne porode bez pomoći, hitne carske rezove i izljeve krvi za vrijeme prvih menstruacija nakon poroda prolazi kao da smo doista Amazonke, koje su si odrezale po koju sisu da bi luk i strijela bolje prijanjali. 

Ali, nismo. I ne moramo biti. Naša tijela, naime, nisu naša slabost, već naša snaga. I hvala Libressu što to prepoznaje i što nam daje priliku da podijelimo svoje priče na njihovoj libresse.hr stranici pod hashtagom #pričeiznutra. 

PS (za one koje žele znati više, a mislim da bismo svi morali to željeti): pod hashtagom #pričeiznutra na libressovoj stranici https://www.libresse.hr/nas-svijet/zasto-se-nasepriceiznutra-trebaju-cuti/ možete pročitati i podijeliti priče, kako biste pomogli u rušenju tabua. Možete to učiniti i anonimno. Podijelite svoju priču, da biste inspirirali žene i muškarce i sudjelovali u valu koji mora doći da oslobodi žene i da nas nauči kolike su žene zaista ratnice. Podijelite pod svojim imenom, ili anonimno, jer tabui se ruše zajedno.