- Kristina Musa je godinama osjećala da nešto nije u redu, ali je odgovore na sva pitanja morala pronaći sama
- Nakon što je predugo o svom stanju šutjela, mahom zbog srama i straha, danas je glasnija no ikad, ne bi li pomogla drugim ženama da bolje razumiju svoje tijelo, i da u tom procesu ne izgube sebe
- Donosimo sve o tome što je točno PCOS, zašto je važno da bude sve češća tema naših razgovora i kako je Kristina odlučila postati 'PCOS mentorica'
U životu svake žene koja se susrela s ta četiri nerijetko zastrašujuća slova, postoji jedan trenutak kojeg pamti. Ne nužno kao dramatičan ili glasan, ali kao jasnu poruku kada je shvatila da se njezino tijelo ne ponaša onako kako ‘bi trebalo’. Ciklus kasni. Koža se mijenja. Kilogrami dolaze bez poziva i ne odlaze lako. Odjednom, nešto što je još jučer bilo nevidljivo, postaje stalna pozadina svakodnevice.
Sindrom policističnih jajnika, poznatiji kao PCOS, nije samo dijagnoza, već iskustvo, i to vrlo osobno. Na papiru, PCOS se opisuje kroz hormone, inzulinsku rezistenciju, neredovite cikluse i jajnike policističnog izgleda. U stvarnosti, on se manifestira kroz gomilu pitanja koja si postavljamo u tišini.
PCOS često dolazi bez jasnog početka. Ne pojavljuje se naglo, nego se polako uvlači u svakodnevicu. Ciklusi postaju nepredvidivi, koža reagira drugačije nego prije, kosa se mijenja, energija varira. Neke žene primijete pojačanu dlakavost, druge akne, treće umor koji nije moguće ‘prespavati’. I sve to može izgledati nepovezano, dok netko napokon ne izgovori: PCOS. I tu dolazi prvi osjećaj olakšanja. Ime postoji. Objašnjenje postoji. No, s imenom dolazi i mnoštvo novih pitanja.
PCOS nije stanje koje se ‘riješi’ jednom terapijom ili jednim odgovorom. To je stanje koje traži odnos. Traži da naučimo slušati vlastito tijelo, i to često na način na koji prije nismo morale. Jer ono što funkcionira za jednu osobu, neće nužno funkcionirati za drugu. I upravo tu leži njegova kompleksnost, ali i prostor za razumijevanje.
Svaka sedma žena ima PCOS, a mnoge toga uopće nisu svjesne
Hormoni kod PCOS-a ne komuniciraju uvijek ‘glatko’. Tijelo može proizvoditi više androgena (tzv. muških hormona), što utječe na kožu, kosu i ciklus. Često je prisutna i inzulinska rezistencija, što znači da tijelo drugačije reagira na šećer i energiju. I to nije stvar volje, discipline ili ‘truda’. To je biološki proces. Pa ipak, žene s PCOS-om često preuzimaju odgovornost kao da jest, pokušavajući ‘popraviti’ tijelo kroz restrikcije, rigorozne režime i stalnu kontrolu. I dok neke promjene životnog stila zaista mogu pomoći - one poput uravnotežene prehrane, kretanja i kvalitetnog sna - ono što se rijetko spominje jest emocionalni teret koji dolazi uz sve to. Jer PCOS nije samo fizički. On zadire u sliku o sebi.
Kada se tijelo mijenja na način koji ne razumijemo, lako je izgubiti osjećaj povjerenja u njega. Kada ciklus nije redovit, javlja se nesigurnost. Kada se govori o plodnosti, javlja se strah. I sve to često ostaje neizgovoreno, jer izvana ‘izgledamo dobro’.
Fenomenološki gledano, PCOS je iskustvo disonance između tijela i očekivanja. Između onoga kako mislimo da bi tijelo trebalo funkcionirati i onoga kako ono zapravo funkcionira. I u toj razlici nastaje prostor frustracije, ali i mogućnosti za novi odnos prema sebi. Jer PCOS nas, htjele mi to ili ne, uči sporosti. Uči nas da nema brzih rješenja. Da tijelo nije projekt koji treba optimizirati, nego sustav koji treba razumjeti. Da zdravlje nije linearno i da napredak ponekad izgleda kao stagnacija. I možda najvažnije - da nježnost prema sebi nije luksuz, nego nužnost. I da je jednako važno priznati si da nije svaki dan isti. I da je to u redu.
PCOS ne definira ženu, ali mijenja način na koji ona doživljava svoje tijelo. I upravo zato je važno o njemu govoriti - ne samo kroz simptome, nego kroz iskustva. Jer iza svake dijagnoze stoji osoba koja pokušava razumjeti sebe. Jedna od njih je i Kristina Musa, magistra prehrambenog inženjerstva i certificirana PCOS praktičarka koja je osobno iskustvo nadograđivala znanjem pri International Society of Gynecological Endocrinology.
Razgovor s njom bio je jedan od onih koji su previše osobni da bi ostali samo ‘tema’, a opet prevažni da bi ostali isključivo privatni. Naime, Kristina je moja najstarija prijateljica i netko tko je u mom životu prisutan još od vremena iz kojih sežu moja prva sjećanja o samoj sebi. Baš zato što se znamo više od tri desetljeća, njezina priča o PCOS-u za mene nikada nije bila samo priča o dijagnozi, hormonima i simptomima, nego i priča o jednoj djevojčici, djevojci i ženi koja je godinama osjećala da nešto nije u redu, a da joj to nitko nije znao ili htio objasniti. Od djevojčice s kojom je sve krenulo do žene i majke kakva je danas, vodio je dug i trnovit put, a zbog njezine plemenite namjere da iskustva slična vlastitima, kojim je bio popločan, približi i olakša i drugim djevojkama i ženama, shvatila sam da je krajnje vrijeme da njezin glas, iskustvo i poruke čuju svi.
“Imala sam tri menstruacije godišnje i mislila da sam manje vrijedna od drugih žena”
Kristinu danas mnogi na društvenim mrežama znaju kao 'PCOS mentoricu', ženu koja o sindromu policističnih jajnika govori otvoreno, jasno i bez uljepšavanja - ponekad edukativno, ponekad duhovito, a vrlo često i duboko suosjećajno. No prije nego što je postala oslonac drugima, i sama je dugo lutala u neznanju. Ona dijagnozu PCOS-a zapravo nikad nije dobila na onaj jasan, direktan način na koji bi svaka žena trebala. Kako kaže, sve se dogodilo prilično neizravno - tek joj je jedan ginekolog prije nekoliko godina u karton upisao PCOS, iako je ona o tome već ranije nešto čitala i istraživala. No, unatoč tome, nikada nije došlo ono konkretno suočavanje u kojem bi joj netko sjeo nasuprot i objasnio: “Imaš PCOS, to znači to i to…”
Godinama je, kaže, od liječnika - bilo ginekologa, bilo endokrinologa - uglavnom slušala samo da ima ciste na jajnicima. Nitko joj nije objasnio da je riječ o sistemskom stanju, sindromu koji nije njezina krivica i koji nije ‘samo ginekološki problem’, nego je povezan i s hormonalnim i s metaboličkim disbalansom u tijelu. Hormonalni dio je donekle naslućivala i sama, bilo joj je jasno da nešto nije u redu i da, primjerice, LH:FSH omjer utječe na ciklus, ali metaboličku pozadinu tog stanja otkrila je tek puno kasnije, prije otprilike dvije godine, kroz vlastitu edukaciju i želju da poboljša kvalitetu svog života.
Foto: Pixsell/Šime Zelić
Umjesto jasnih odgovora, od različitih liječnika više je puta slušala rečenice poput: “Sve ti je to u glavi”, “vjerojatno ćeš teško ostati trudna” ili “nemoj jesti slatko”, pa je godinama krivila samu sebe - i kada bi posegnula za nečim slatkim, i kada ne bi mogla ‘riješiti to što joj je u glavi’. To razdoblje pamti kao vrijeme u kojem se osjećala vrlo izgubljeno, tužno i izrazito kritično prema sebi i vlastitom tijelu. U pozadini svega bio je strah - od toga što će biti s njom, jer nitko nije znao što joj se događa, a ni ona sama nije imala odgovore. Istodobno je nosila i dubok osjećaj da s njom nešto nije u redu. U društvu drugih žena često se osjećala kao crna ovca, osobito u onim naizgled običnim razgovorima o menstruaciji, ciklusu i tijelu. Njezine su menstruacije dolazile rijetko i potpuno nasumično, zbog čega se, priznaje, često osjećala kao da je ‘manje žena'. Danas vidi koliko je taj osjećaj obilježio i neke njezine životne odluke - od studija do posla - jer je vlastitu ženstvenost tada snažno povezivala upravo s tom ‘biološkom potvrdom’.
“Godinama sam čak i faze anksioznosti i depresivnosti pripisivala vlastitoj osobnosti, da bih gotovo dvadeset godina kasnije, kroz edukacije i ispite koje sam prošla, shvatila da su i to zapravo simptomi PCOS-a. Kako se kasnije ispostavilo - to nisu bile crte moje ličnosti, nego crte stanja s kojim sam živjela”, priznaje.
Prve sumnje da nešto nije u redu, dobila je vrlo rano. Prvu menstruaciju dobila je s 13 godina i bila je svjesna da je normalno da ciklus u početku varira, kao i da bi se nakon godinu ili dvije trebao stabilizirati. No, kod nje se to nikada nije dogodilo. Umjesto očekivanog ritma, imala je tek tri do četiri menstruacije godišnje, i to izrazito bolne. “Svaka menstruacija bila je takva da sam morala piti tablete protiv bolova, uz strašne grčeve”, prisjeća se. U usporedbi s prijateljicama i vlastitom majkom, koje su imale uredne i predvidljive cikluse, bilo joj je jasno da njezino tijelo funkcionira drugačije.
Put do konkretnih odgovora, međutim, bio je dug, i, kako naglašava, gotovo u potpunosti rezultat njezine vlastite inicijative. Danas osjeća određeno žaljenje zbog vremena koje je prošlo bez pravih informacija i vjeruje da bi joj, da je ranije razumjela što se događa i kako pristupiti svom stanju, bilo znatno lakše držati simptome pod kontrolom i živjeti kvalitetnije. Upravo zato danas često ističe koliko je važno krenuti s promjenama na vrijeme - jer što se ranije uvedu prilagodbe u načinu života, to je lakše stabilizirati simptome poput neredovitih menstruacija.
Zašto toliko žena godinama luta do dijagnoze PCOS-a?
Jedan joj se trenutak iz mladosti posebno urezao u sjećanje. Imala je tek 15 ili 16 godina kada ju je mama prvi put odvela ginekologu. Bilo je to vrijeme kada nije bilo društvenih mreža, kada se o toj temi gotovo ništa nije znalo i kada zapravo nisi imao koga pitati. “Sjećam se trenutka kada mi je liječnik rekao da vjerojatno imam policistične jajnike i da bih jednog dana mogla imati problema s trudnoćom. Sjećam se i povratka kući, kao i razgovora s prijateljicom koja je bila jako zabrinuta zbog tog pregleda. Ja sam, naime, bila prva iz našeg društva koja je uopće otišla ginekologu, pa je svima to bilo nepoznato i pomalo strašno. Kad sam joj rekla da imam ciste na jajnicima, odmah me pitala je li to opasno i što to zapravo znači. Pokušala sam joj objasniti onako kako sam i sama to tada razumjela - da nije ništa opasno, ali da bih jednog dana mogla imati problema s trudnoćom. I sjećam se da smo na kraju obje plakale na telefonu”, kaže, “jer zapravo nijedna od nas nije stvarno razumjela što to znači ni što me čeka.”
Danas, s vremenskim odmakom i iskustvom, Kristina o PCOS-u govori otvoreno, ali i s dozom humora koji je postao njezin prepoznatljiv način komunikacije. No do te točke nije došla preko noći. Naprotiv, godinama je šutjela. “Šutjela sam prvenstveno zbog srama”, kaže iskreno. Taj sram, objašnjava, bio je duboko ukorijenjen i pratio ga je stalni osjećaj nelagode i straha - straha od toga kako će njezine riječi biti shvaćene, hoće li ispasti ‘glupa’ ili će je netko ismijati. “Cijelo vrijeme sam živjela pod strepnjom, možda ovo, možda ono…”, priznaje. Dio tog osjećaja, kaže, dolazio je i iz okruženja u kojem je odrasla - malog mjesta na otoku gdje se svi poznaju i gdje se, kako kaže, ljudi trude ne zamjeriti se jedni drugima. U takvom kontekstu, govoriti otvoreno o osobnim i intimnim temama bilo je još teže. “Brinula sam se da bi me netko mogao ismijati ili krivo protumačiti ono što kažem, i da bi to moglo raditi protiv mene.”
Prekretnica joj se dogodila u tridesetima. “Pomislila sam: ‘Ako se sada neću osloboditi tog srama i straha, a prošla sam svašta u životu, ne znam kad ću’”, kaže. Tada je donijela svjesnu odluku - početi govoriti otvoreno, bez obzira na to kako će to netko doživjeti. “Ako me netko želi ismijavati, neka me ismijava. Ali prvenstveno želim biti ona osoba koju ja zapravo nisam imala kada mi je to bilo potrebno.”
Humor se, kaže, nametnuo gotovo prirodno. “Znate ono kada ne znate biste li se smijali ili plakali? E pa ja sam odlučila udariti brigu na veselje.” Upravo ta apsurdnost situacije, u kojoj se žene i danas susreću s površnim pristupom i nedostatkom objašnjenja, pretvorila se u alat kojim pokušava približiti temu. Kroz humor uspijeva stvoriti prostor u kojem se žene mogu prepoznati, nasmijati i - što je možda najvažnije - osjetiti manje same. Ujedno, taj pristup joj omogućuje i nešto što joj je posebno važno: pristupačnost i usud da je netko putem društvenih mreža poželi pitati nešto. Jer, kako i sama naglašava, njezin cilj nije samo informirati, nego biti podrška kakvu ona sama nikada nije imala.
Od srama do podrške tisućama žena: Kristina je svoju najveću borbu pretvorila u misiju
Kristinin profil danas mnoge žene doživljavaju kao malu, ali važnu zajednicu podrške - mjesto na kojem mogu dobiti informacije, ali i osjećaj da nisu same. No, kako priznaje, priča oko njega je zapravo počela vrlo spontano. “Nakon što sam rodila i vratila se na posao, našla sam se u emotivnom razdoblju u kojem sam nekako izgubila smisao u svemu osim u majčinstvu. Budući da sam to dugo željela, javila se i snažna potreba da ostanem doma s djetetom barem u prvim godinama, i tada sam počela istraživati mogućnosti online i remote posla te, gotovo slučajno, ušla u svijet društvenih mreža. Do tada ih uopće nisam koristila - nisam imala ni Instagram ni TikTok, i iskreno, imala sam potpuno pogrešnu percepciju da je to samo za slikanje i pokazivanje. Tek sam kasnije shvatila da mogu imati puno dublju svrhu.” U početku je sadržaj snimala na engleskom, želeći doprijeti do šire publike, a nakon komentara jedne djevojke koja joj je, preko prijateljice njezine sestre, poručila da joj sadržaj puno znači, ali da bi joj bilo još lakše razumjeti ga da je na hrvatskom, prebacila se na materinji jezik. Promjena je bila trenutačna i gotovo preko noći je imala više pregleda, više reakcija, ali prije svega - više poruka. To joj je, priznaje, bio znak da sve što radi stvarno nekome znači.
Poruke koje danas dobiva su, kaže, često bolno slične njezinoj vlastitoj priči. “Najčešće čujem da prolaze kroz jako slične stvari kroz koje sam ja prolazila prije 15–20 godina”, govori, uz zaključak koji nije nimalo ohrabrujući - da se u sustavu, po tom pitanju, nije puno promijenilo. “Žene mi se javljaju s različitim simptomima, ali s istim problemom: nedostatkom konkretnih odgovora. Vrlo često se sve svede na kontracepciju kao ‘rješenje’, bez dubljeg pristupa. Upravo zato mnoge odgovore počinju tražiti same, najčešće na internetu - i dolaze preplašene, zbunjene i pune pitanja. Česte su i situacije u kojima dobiju informaciju da imaju policističan izgled jajnika na ultrazvuku, ali bez objašnjenja da to ne znači nužno i PCOS, a što vrlo brzo prerasta u strah i paniku. Javljaju mi se i žene koje se godinama bore s neplodnošću, koje su imale spontane pobačaje ili biokemijske trudnoće i koje sa sobom nose duboku nesigurnost i ono za njih najvažnije pitanje - hoće li ikada postati majke. Sve su to teme koje su i meni emotivno teške, jer se u njima jako prepoznajem, no upravo je ta osobna povezanost ono što mi daje dodatnu motivaciju da nastavim. Jer znam koliko znači kada imaš nekoga tko će te saslušati, i barem malo usmjeriti.”
PCOS nije samo problem s ciklusom
Kada govori o zabludama vezanima uz PCOS, Kristina se odmah vraća na ono temeljno - nedostatak razumijevanja same tematike. Jer se, kako kaže, i dalje vrlo često brkaju pojmovi policističnih jajnika i sindroma policističnih jajnika, a upravo tu počinje cijeli niz pogrešnih interpretacija.
Poseban problem vidi i u sadržaju koji danas kruži društvenim mrežama. “Stalno vam iskaču profili djevojaka koje tvrde da su se ‘riješile’ policističnih jajnika, no pritom se zapravo ne govori o sindromu, nego samo o trenutačnom izgledu jajnika na ultrazvuku. Uz to često dolaze i poruke koje zvuče primamljivo, ali su, u suštini, pogrešne - obećanja o ‘izlječenju’, brzom rješenju i uklanjanju simptoma. Često se koristi izraz ‘izliječila sam se’, no tu se zapravo nema što izliječiti jer je riječ o sindromu. Za razliku od prolaznih stanja, PCOS je nešto s čime se živi cijeli život, ali uz pravilan pristup, simptomi se mogu itekako držati pod kontrolom.”
Kao drugu veliku zabludu vidi umanjivanje ozbiljnosti problema, kako u društvu, tako i unutar samog zdravstvenog sustava. “Reakcije poput “ma nije to ništa strašno”, “samo počni vježbati i manje jedi” ili “dobro je da nemaš menstruaciju”, čujem prečesto i sve one proizlaze iz neznanja. Upravo to neznanje dodatno je pojačano činjenicom da je riječ o relativno ‘mlađem’ području medicine koje se intenzivnije istražuje tek posljednjih dvadesetak godina. Iako danas postoje međunarodne smjernice, ažurirane 2023. godine, koje liječnicima daju jasan okvir za dijagnostiku i pristup, u praksi to još uvijek ne izgleda baš tako. Nije rijetkost da se simptomi poput neredovitih ciklusa, viška kilograma ili pojačane dlakavosti ne povežu odmah s PCOS-om, nego se cijela priča svede na jednostavno objašnjenje i - kontracepcijske pilule. Umjesto da se ide dublje u uzrok, da se naprave hormonske pretrage, provjeri inzulinska rezistencija ili pošalje na dodatnu obradu, često se samo kaže “imate policistične jajnike” i tu priča staje. Upravo takav pristup dodatno stvara zablude jer žene ne dobivaju cjelovitu sliku svog stanja”, upozorava.
Kao primjer navodi i poruke koje dobiva od žena. Nedavno joj se, kaže, javila djevojka iz inozemstva koja godinama pije kontracepcijske pilule, a jedine promjene koje primjećuje su varijacije u simptomima poput dlakavosti, dok se težina ne mijenja, a bez pilula nema menstruaciju: “Nevjerojatno, ali nikad je nitko nije poslao na daljnje pretrage, da se vidi što se zapravo događa u pozadini.”
Još jedna česta zamka su usporedbe: “Često se događa da žene, osobito u komentarima, dijele vlastita iskustva poput: “ja imam PCOS i bez problema sam ostala trudna”. Iako su takva iskustva potpuno validna, problem nastaje kada se počnu generalizirati. PCOS nije isti kod svake žene. Postoje različiti tipovi i kombinacije simptoma - neke žene imaju policističan izgled jajnika i povišene androgene, ali i dalje redovito ovuliraju, dok druge imaju kompleksniju sliku koja uključuje izostanak ovulacije i otežan put do trudnoće. Isto vrijedi i za tjelesnu težinu - dok se neke bore s kilogramima, druge spadaju u tzv. ‘lean PCOS’ tip i prirodno su mršavije. Upravo zato ne postoji jedno univerzalno iskustvo, kao ni jedno univerzalno rješenje.”
Kada govori o tome kako je PCOS utjecao na njezin svakodnevni život, Kristina naglašava da je riječ o stanju koje se mijenja kroz različite faze života žene - od puberteta, preko reproduktivne dobi, pa sve do peri/menopauze. Svaka od tih faza nosi svoje izazove, a zajednički nazivnik koji ih često prati su i anksioznost i depresivne epizode. Sama se, kaže, zasad može najviše osvrnuti na razdoblje puberteta i rane odrasle dobi, i priznaje da ju je u tim godinama najviše obilježila borba s vlastitom slikom o tijelu. “Stalno sam se borila s nesigurnošću i pitanjima poput: izgledam li dobro ili ne”, kaže, prisjećajući se razdoblja u kojem su usporedbe s drugima i idealima iz medija bile svakodnevica.
“Najveći problem bio je osjećaj da željeni izgled mogu održavati samo uz odricanje, često i pretjerano. Moji srednjoškolski dani bili su obilježeni izgladnjivanjem, raznim dijetama i konstantnim razmišljanjem o hrani. Ako bih znala da idem van, gotovo ništa ne bih jela ni pila kako bih izbjegla nadutost koja mi je, uz nakupljanje kilograma u području trbuha, bila jedan od najvećih izvora nesigurnosti. Tada nisam imala nikakvo razumijevanje onoga što se događa u mom tijelu. Nisam znala da postoji nešto kao inzulinska rezistencija, mikrobiom ili tihi upalni procesi u tijelu. Jedino što sam znala bilo je da želim izgledati lijepo i ženstveno, no to je dolazilo uz visoku cijenu.”
I emocionalne su posljedice bile dio njezinog tadašnjeg života. “U tom razdoblju bila sam sklona anksioznim i depresivnim fazama, a društvene situacije poput izlazaka često su mi predstavljale stres, dijelom i zato što nisam bila zadovoljna svojim izgledom. Danas, kad pogledam stare fotografije, vidim da sam izgledala sasvim dobro, no tada je moja slika o samoj sebi bila potpuno drugačija. S vremenskim odmakom i novim znanjem, shvatila sam da sam imala narušen odnos s hranom, ali i s vlastitim tijelom - nešto što se, srećom, s vremenom počelo mijenjati.”
Kao jedan od najtežih aspekata borbe s PCOS-om izdvaja nepredvidivost menstruacije i osjećaj potencijalne neplodnosti. “To nosi određenu dozu boli koju jednostavno moraš naučiti prihvatiti i s njom živjeti”, kaže, priznajući da se prekretnica u njezinom životu dogodila kada je počela mijenjati prehranu i uvela kvalitetnu suplementaciju. “Primijetila sam konkretne promjene - manje žudnje za hranom, manje nadutosti, stabilnije cikluse, ali i općenito bolje stanje organizma. S vremenom sam naučila bolje slušati svoje tijelo i prepoznavati što mi odgovara, a što ne. Danas su mi i promjene raspoloženja i padovi energije znatno rjeđi, a emotivni ispadi i razdražljivost također su se značajno smanjili.”
“Najveći problem nije bio PCOS, nego odnos koji sam imala prema sebi”
Zanimljivo je da se danas velik dio njezina svakodnevnog života i dalje vrti oko hrane, ali na potpuno drugačiji način. “Više ne gledam na hranu kao na nešto što treba ograničavati, nego kao na nešto što me hrani i podržava. Fokus je na kvalitetnim, nutritivno bogatim obrocima i svjesnom pristupu tijelu. U početku treba više truda, ali kad uđeš u rutinu, postane puno jednostavnije - i vidiš koliko se tijelo može zahvalno odazvati na te promjene”, ističe.
Na pitanje što joj je u procesu upoznavanja vlastitog tijela bilo najteže, Kristina zastaje, otvoreno priznajući da je upravo ovo pitanje za nju izuzetno duboka i intimna tema. “Godinama sam imala izrazito loš odnos, ne samo prema svom tijelu, nego i prema samoj sebi. Taj proces nije bio samo učenje o PCOS-u, nego i o vlastitom identitetu. Kroz godine istraživanja, edukacije i životnih iskustava, postupno sam počela graditi drugačiji, kvalitetniji odnos prema sebi - onaj koji se temelji na ljubavi, poštovanju i slušanju vlastitog tijela. Naučila sam kako biti u suradnji sa svojim tijelom, doživljavati ga kao svog suputnika i prijatelja, no trebalo mi je puno vremena, energije i truda da dođem do te točke.” Bilo je otpora, bilo je puno suza, priznaje, prisjećajući se trenutaka kada bi stala pred ogledalo i pokušala izgovoriti: “Volim te, predivna si”, dok bi se pritom raspadala.
U tom razdoblju istraživala je različite pristupe - od afirmacija i vizualizacija do rada na prihvaćanju i ‘buđenju ženske energije’ koju je, kako kaže, godinama potiskivala. Posebno joj je ostao u sjećanju rad s tijelom koji joj je dodatno osvijestio koliko su emocije i fizičko stanje povezani. Prisjeća se situacije u kojoj joj je šogorica, fizioterapeutkinja, pritiskala određene točke na tijelu - i bez ikakve fizičke boli, iz nje su same od sebe krenule suze. Kasnije je saznala da se upravo na tim mjestima često ‘pohranjuju’ emocije.
“Cijeli taj put zapravo je bio i proces upoznavanja same sebe i pronalaženja odgovora na pitanja tko sam, što sam, što volim”, kaže, dodajući kako ju je najviše obilježilo upravo to dugotrajno stanje unutarnje borbe i neprihvaćanja. “Bila sam jako frustrirana i ljuta na svoje tijelo jer me, u mojim očima, nije ‘slušalo’. Željela sam jedno - redoviti ciklus, trudnoću, a tijelo je reagiralo potpuno drugačije.” Taj odnos opisuje kao stalnu igru ‘mačke i miša’, u kojoj svaka akcija ima reakciju, ali nikada onu koju želiš.
Dugo je, kaže, bila u obrascu kažnjavanja same sebe - zbog onoga što joj se događa i zbog toga kakva jest, a prekretnica je došla tek kada je počela dublje raditi na sebi i kada je osvijestila koliko njezin unutarnji govor i odnos prema sebi utječu na njezino stanje. Počela je primjećivati i obrasce - poput situacija u kojima bi menstruacija izostajala mjesecima, a zatim se pojavljivala upravo u trenucima kada bi napokon trebala odmor, često i s produljenim trajanjem. “Sve mi se to činilo previše ‘slučajno’ da ne bi bilo povezano sa stresom i emocijama”, kaže, ističući da joj je najveći izazov bio prihvatiti odgovornost za sebe - ne u smislu krivnje, nego svjesnosti da može utjecati na svoje stanje kroz vlastite navike, odnos prema sebi i način na koji razgovara sama sa sobom. “To prihvaćanje nije bilo lako, ali je bilo ključno. Upravo kroz taj proces počela sam graditi potpuno drugačiji odnos prema svom tijelu - odnos koji danas više ne počiva na borbi, nego na suradnji”, priznaje.
“Želim pomoći ženama koje prolaze kroz isto, i poručiti im da nisu same”
Na pitanje koju bi poruku najviše voljela da svaka žena s PCOS-om čuje, Kristina odmah vraća fokus na emocije s kojima sve počinje. “Na početku dolazi cijeli raspon osjećaja - od zbunjenosti i frustracije do ljutnje, pa čak i mržnje prema vlastitom tijelu. Taj osjećaj da te tijelo ‘ne sluša’ često dovodi do unutarnjeg raskola i borbe sa samom sobom. Baš zato bih svakoj ženi voljela poručiti nešto vrlo jednostavno, ali moćno - da nije sama.”
Jako puno žena danas se, ističe, bori s ovim stanjem. Prema nekim istraživanjima svaka deseta, a noviji podaci kažu čak svaka sedma žena ima PCOS. Upravo taj rast brojeva pokazuje koliko su okolišni faktori danas snažni okidači i koliko se ovo stanje tek počinje ozbiljnije razumijevati. U prilog tome ide i činjenica da se razmatra promjena samog naziva sindroma. “Naziv ‘sindrom policističnih jajnika’ pokriva samo jedan aspekt i često ga svodi na ginekološki problem, a zapravo je riječ o puno kompleksnijem stanju koje uključuje više sustava u tijelu”, objašnjava. Upravo zato međunarodni stručnjaci rade na novoj terminologiji koja bi bolje odražavala njegovu stvarnu prirodu.
Foto: Pixsell/Šime Zelić
No, uz razumijevanje dolazi i odgovornost - prvenstveno prema sebi. Kristina naglašava koliko je važno stati i zapitati se koliko su naši svakodnevni izbori doista naši. “Živimo u vremenu u kojem puno toga dugoročno utječe na naše zdravlje, i zato je važno pitati se što jedemo, kako živimo, koje obrasce možemo promijeniti.” Upravo u tim malim, svakodnevnim odlukama, kaže, leži najveći prostor za promjenu. S druge strane, upozorava i na zamku modernog doba - preplavljenost informacijama. “Danas je sve dostupno, ali to može biti i zbunjujuće. Ako već nekome poklanjate povjerenje, važno je provjeriti tko stoji iza tih informacija.” Prisjeća se i vlastitog eksperimenta s umjetnom inteligencijom: isto pitanje postavila je na dva različita načina - i dobila dva potpuno oprečna odgovora. “To dovoljno govori koliko treba biti oprezan”, upozorava.
Na kraju, vraća se možda najvažnijoj istini: ne postoji jedno iskustvo PCOS-a. “Nije svaki PCOS isti i ne postoji univerzalno rješenje.” Upravo zato naglašava važnost individualnog pristupa - prilagođene prehrane, rutine i načina života - kroz koji svaka žena može naučiti slušati svoje tijelo i pronaći ono što joj dugoročno donosi ravnotežu.
Kad se osvrne na početak svog puta, Kristina bez zadrške kaže da bi voljela da je sve što danas zna, znala puno ranije. “Da mi je dijagnoza bila pravilno postavljena već u pubertetu, vjerujem da bih, uz određene promjene u prehrani i načinu života, znala bolje upravljati svojim nesigurnostima i općenito se osjećati bolje. Jer vrijeme igra veliku ulogu. Kad nakon 15–20 godina od pojave simptoma kreneš s promjenama, tijelu treba više vremena da uđe u ravnotežu. Nije nemoguće, ali je sporije i zahtjevnije.” Upravo zato danas naglašava koliko je važno razumjeti jednu ključnu stvar - da ne postoji brzo rješenje. “Ne postoji ‘quick fix’, ne postoji jedna tableta koja će sve riješiti. A na kraju krajeva, to stanje ni nije nešto što treba ‘izliječiti’ u klasičnom smislu.”
Ono što joj je možda najviše nedostajalo u ranijim godinama nije bila samo informacija, nego pristup. Dugo je, priznaje, živjela u obrascu kontrole i borbe s vlastitim tijelom. “Mržnja prema vlastitom tijelu, stalno negodovanje i potreba za kontrolom zapravo su jedan ‘muški princip’ - forsiranje i pokušaj da se silom postigne rezultat. Ono što mi je nedostajalo bio je ‘ženski pristup’ - nježnost, prihvaćanje, briga i suradnja s tijelom. Ta spoznaja nije došla preko noći, nego kroz iskustvo i duboki osobni rad.
“Željela sam postati majka, a prema sebi sam se ponašala kao loša maćeha”
Jedan trenutak posebno pamti: “Jako sam željela postati majka, a istovremeno sam se prema sebi ponašala kao loša maćeha. Tada sam odlučila napraviti promjenu i početi se prema sebi odnositi onako kako bi se odnosila majka. Majka voli, brine, tješi i prihvaća. I kada sam počela primjenjivati taj pristup, dogodila se promjena. S vremenom sam svoje tijelo počela doživljavati drugačije - ne kao protivnika, nego kao nešto što treba pažnju i nježnost. Počela sam ga gledati kao malo dijete, kao bebu kojoj je potrebna stalna briga i ljubav.” Upravo taj zaokret, kaže, bio je jedan od najmoćnijih alata na njezinom putu, jer iz njega dolazi nova energija: prihvaćanje, nježnost i stvarna briga o sebi.
Govoreći o svakodnevnoj brizi o zdravlju, Kristina ne nudi ‘savršenu rutinu’, nego nešto puno realnije - skup navika koje s vremenom postaju temelj. “Nemam strogo definiranu rutinu, ali imam navike koje stvarno čine razliku”, kaže. “Na prvom je mjestu prehrana, i to s razlogom. Dok sam bila mlađa, hrana mi nije bila prioritet - jela sam usput, preskakala obroke. Danas to više ne mogu zamisliti jer znam kakve posljedice to nosi - ako ne jedem kvalitetno kroz dan, navečer dolazi pad energije i potreba za lošim izborima hrane. Zato mi kuhanje više nije obaveza, nego način brige o sebi i iskazivanja ljubavi - i prema sebi, i prema obitelji.” Sličan pristup ima i prema suplementaciji kod koje je, ističe, kontinuitet ključan. “To nije nešto što se uzima povremeno, nego redovito i kroz duži period.” U svemu, naglašava, osluškuje vlastito tijelo i prilagođava se njegovim reakcijama. Kada je riječ o kretanju, iskrena je: “Nisam još u potpunosti zadovoljna. Trenutno su to šetnje i boravak u prirodi, ali svjesna sam da tu postoji prostor za napredak, i radim na tome.”
Foto: Pixsell/Šime Zelić
Možda najzanimljiviji dio njezine svakodnevice odnosi se na stres. Ne kroz rigidne tehnike, nego kroz svijest. “Trudim se stati tijekom dana i pitati se kako se osjećam - je li tijelo napeto, dišem li plitko… Često tek tada shvatim koliko tijelo reagira i na stres kojeg nisam bila svjesna. U tim trenucima pokušavam svjesno usporiti, opustiti se i promijeniti perspektivu. Ne možemo uvijek promijeniti okolnosti, ali možemo promijeniti kako reagiramo na njih.”
Ipak, jednu stvar iz svega izdvaja kao najmoćniji alat - hranu. “Ne možemo birati zrak koji dišemo ni vodu u potpunosti, ali ono na što stvarno možemo utjecati svaki dan je hrana. Ona nije samo nešto što nas zasiti - to je građevni materijal od kojeg gradimo svoje tijelo.” Prisjeća se i jednostavne, ali snažne istine koju svi prepoznajemo: nakon teške hrane dolazi umor i tromost, dok uravnotežena prehrana donosi stabilnost, bistrinu i energiju. Zato danas više ne razmišlja kratkoročno, nego dugoročno. “Više nije stvar u tome što mi se jede u tom trenutku, nego što želim za sebe i svoje tijelo. Držim se pravila 80:20 - 80% vremena pokušavam raditi sve pravilno, a 20% si dam prostora za ono što možda nije po pravilima. Jer na kraju dana, život nije crno-bijel.”
“Ne možemo utjecati na sve oko sebe, ali možemo razmišljati o tome kako rasteretiti tijelo”
Kada govori o promjenama u načinu na koji se danas razgovara o PCOS-u, Kristina primjećuje jasan pomak, ali i prostor za napredak. “Razgovor se definitivno mijenja. U svijetu se PCOS sve više prepoznaje kao stanje koje treba što ranije pratiti i tretirati, iako kod nas taj napredak još uvijek nije jednako vidljiv. Ono što vidim kao veliki pomak jest sve veća otvorenost žena. Primjećujem da postoji sve veća potreba i želja žena da traže pomoć, da otvoreno pričaju o tome i da pokušavaju same sebi pomoći. Problem je što mnoge i dalje žive sa simptomima, a da ih ne povezuju s PCOS-om, niti shvaćaju koliko životne navike mogu utjecati na njihovo stanje.
Baš je iz tog razloga važno ovu temu otvoriti na širem društvenom nivou. Treba se više pričati o PCOS-u - kroz obrazovni sustav i javno zdravstvo, slično kao što se govori o HPV-u.” Posebno ističe važnost informiranja žena u perimenopauzi i menopauzi, koje možda nikada nisu ni imale priliku dobiti točnu dijagnozu, a danas osjećaju posljedice bez jasnog objašnjenja. U tom kontekstu, ne proziva pojedince, nego sustav. “Znanje o PCOS-u se značajno razvilo u posljednjih 20 godina, i ako izostaje dodatna edukacija, razumljivo je da se najnovije smjernice ne prate uvijek.” Upravo tada, kaže, žene ostaju izgubljene između simptoma i nedostatka odgovora.
Foto: Pixsell/Šime Zelić
Osim edukacije, važan dio njezina pristupa danas je i svjesno smanjenje svakodnevnih opterećenja na tijelo. “Prije nekoliko godina odlučila sam smanjiti izloženost vanjskim utjecajima.” To uključuje jednostavniju kozmetičku rutinu, izbjegavanje plastike kad god je moguće, biranje prirodnijih materijala i svjesniji odnos prema onome što unosimo u tijelo - bilo kroz hranu, proizvode ili okoliš. Mikroplastika je posvuda - u vodi, hrani i okolišu - i može djelovati kao endokrini disruptor, što znači da može ometati hormonalnu ravnotežu.” Upravo zato naglašava koliko je važno razmišljati o širem kontekstu, osobito kod osoba koje već imaju predispoziciju za hormonalni disbalans, no pritom ostaje realna: “Ne možemo utjecati na sve oko sebe, ali možemo razmišljati o tome kako rasteretiti tijelo, umjesto da ga dodatno opterećujemo. Jer tijelo će uvijek dati prioritet preživljavanju, a tek onda funkcijama poput ovulacije i reprodukcije.”
Zato njezina poruka za kraj nije rigidna, nego svjesna i blaga: “Male promjene možda neće ‘riješiti’ PCOS, ali mogu pomoći tijelu da dođe u bolju ravnotežu. U tom procesu ključnu ulogu imaju upravo svakodnevni izbori jer svi ti mali faktori iz okoline djeluju poput prekidača koji mogu ‘upaliti’ ili ‘ugasiti’ određene procese u tijelu. I možda je upravo u tome i najvažnija misao cijelog razgovora - da, iako ne možemo birati sve što nam se događa, možemo birati kako ćemo se odnositi prema sebi. A upravo u toj kombinaciji znanja, nježnosti i svjesnih odluka počinje stvarna promjena nabolje.
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.