“Oprat ću kosu odmah, a ne sutra ujutro”: Male novogodišnje odluke koje će vam stvarno promijenit život

Jeste li spremni za najbolju foru koju ćete ikad čut?

Ako nešto žvačete, progutajte da se slučajno ne ugušite.

Jeste?

Ok…

… ide…

… stiže…

… dolazi…

… promijenit će vam život…

…3…

…2…

…1…

Srdačan pozdrav, nismo se čuli od prošle godine.

Dat ću vam par minuta da se smirite, sigurno se još tresete od smijeha.

Evo, valjda je prošlo.

Dobro došli u 2024., godinu u kojoj ljudi rođeni 1984. slave četrdeseti rođendan, što nema nikakvog smisla jer su osamdesete bile prije maksimalno petnaest godina, ali tako je kako je.

Jeste se najeli? Vjerojatno jeste.

Odmorili? Vjerojatno niste.

Preživjeli druženje s obitelji bez velikih psihičkih posljedica? Vrijeme će pokazat.

Sad treba krenut u nove pobjede, što se sigurno nikom ne da, ali moramo svejedno jer tako piše na internetu.

Moja prva pobjeda koju planiram za 2024. je ona u ratu koji trenutno vodim protiv prehlade - dobila sam ju za Božić od nekog, ne znam kog točno, ali znam da je pitanje vremena kad će me ulovit kihanje dok jedem francusku salatu, što sigurno neće bit ni lijepo, ni elegantno.

Iz prehlade proizlazi jedna od mojih novogodišnjih odluka - odlučila sam da ću probat češće bit zahvalna na svim danima na koje nisam prehlađena. Možda zvuči glupo i nepotrebno, ali to je nešto što sam primijetila - kad god sam prehlađena, nostalgično razmišljam o svim onim danima kad nisam bila, a to nisam znala cijenit. Ove godine ću se pokušat češće sjetit činjenice da većinu vremena normalno dišem i ne curi mi nos, što je možda gubljenje vremena, ali nije loše vježbat zahvalnost kad god za to imaš priliku. Po istom principu ću pokušat što češće bit zahvalna na svakom danu na koji me ne bole leđa, ali s obzirom na to da dolazim iz daleke 1985., takvih je dana sve manje. Nema veze, svejedno treba bit zahvalan.

Istu tu zahvalnost ću pokušat vježbat i na cesti - primijetila sam da uvijek gunđam (kao i svi normalni ljudi) kad se negdje radi obnova asfalta, a onda se, kad sve napokon prestane, nijednom ne osvrnem na činjenicu da vozim po lijepoj, novoj cesti. I to je možda u kategoriji gubljenja vremena, ali možda bi nam život svima bio kvalitetniji kad bismo se češće sjetili primijetit stvari koje su dobre - nema veze što bi se trebalo podrazumijevat da su dobre, i dalje ih je lijepo primijetit.

To mi je jedna od najvažnijih novogodišnjih odluka i dat ću sve od sebe da je se tijekom godine što češće sjetim.

Nisam inače veliki fan donošenja velikih odluka početkom godine jer ih uvijek prekršim, zato ove godine imam nešto drugo - popis malih odluka koje zvuče glupo i beznačajno, a zapravo bi mi baš one mogle unaprijedit život.

Pale su mi na pamet sinoć, dok sam na kauču gledala seriju i pokušavala ne kihat dok jedem - istovremeno sam, NARAVNO, bila i na Instagramu, a u beskrajnom scrollanju sam naišla na video žene koja je kao svoju novogodišnju odluku navela sljedeće:

“Sve što sam izvadila iz ormara tijekom isprobavanja ću odmah vratit na vješalicu.”

Slatko. Jednostavno. I meni potpuno neizvedivo.

Nitko normalan ne vraća stvari na vješalicu čim ih isproba, točan pristup je da prvo sve baciš na krevet, pa onda skupiš na hrpu, preseliš na fotelju i čekaš minimalno 24 sata, a najčešće 3 do 5 radnih dana.

Tako se isprobava odjeća, tako se koristi fotelja - svi koji rade drugačije su vjerojatno psihopati. Nema veze što se mrzimo svaki put kad to napravimo i što nam hrpa odjeće na fotelji ide na živce, to je i dalje lakše nego da se natjeramo da nešto odmah pospremimo.

Moja mala novogodišnja odluka je da ću probat sve pospremit odmah, a ne sljedeći tjedan.

Imam ih još i sve su jednako male i “beznačajne”, slobodno ih prepišite - ova koja slijedi je možda najvažnija.

Ići ću u auto dvaput

Vi ste možda normalni ljudi pa znate da je lakše i jednostavnije iz auta prvo odnijet jednu turu vrećica, pa se vratit po sljedeću, ali ja nisam. Ja ću radije slomit ruku, kičmu i zaustavit si cirkulaciju vrećicama nego da se VRAĆAM u auto po još stvari. Nema veze ako usput ogrebem zidove u zgradi, nema veze ako mi stvari počnu ispadat putem, nema veze ako će mi se otisci vrećica na rukama vidjet još nekoliko sati - NE IDEM DVAPUT, neću. U 2024. hoću… osim ako ipak neću.

Pojest ću miks salate

Znate onu salatu pakiranu u vrećicama koja je oprana i spremna za konzumaciju, a samo ju treba otvorit, stavit u zdjelu i začinit? Moja svaki put samo istrune, a vidim na internetu da je to manje-više situacija u većini frižidera. U 2024. ću otvorit i pojest salatu, to je moja mala, ali velika odluka.

Gledat ću seriju bez mobitela

Jednom davno, u vrijeme kad se na wc trčalo za vrijeme reklama, bilo nam je nezamislivo propustit sekundu serije koju gledamo - danas smo toliko razmaženi da nam je serija sve češće pozadinska buka koja ispunjava prostor dok visimo na Instagramu. Možda kod vas nije, ali kod mene je - kad se ulovim da sam propustila scenu jer sam gledala u mobitel i prevrtim seriju, OPET uspijem zaboravit da ju gledam i OPET propustim istu scenu. Nekad i triput za redom, što je glupo i nepotrebno, pa u 2024. planiram bit manje glupa.

Koristit ću kauč sukladno anatomiji čovjeka

Ne znam zašto je toliko privlačno ležat na kauču kao da te na njega netko bacio s osmog kata, još manje znam zašto se toliko teško prebacit u normalnu pozu kad znaš da ćeš se ukliještit ako ostaneš u ovoj prvoj, ali znam da ću se u 2024. pokušat nagovorit da kauč koristim kao normalna osoba kojoj sutra trebaju leđa.

Oprat ću kosu odmah

Svaka žena koja mora oprat kosu ju najčešće opere tek sutra, što i nije neki pretjerano veliki problem - problem je što nas većina prvo provede nekoliko radnih dana u pregovorima. “Trebala bi danas, ali možda bi mogla sutra ujutro… probudit ću se ranije… ili možda ipak danas, ali kasnije danas, da se ne moram probudit ranije… ali ne bi danas, možda je lakše sutra… sutra popodne… ali danas… eventualno preksutra… zašto nisam jučer?” Prosječno pranje kose traje 7 minuta, a prosječno nagovaranje i odgađanje nekoliko dana - ja ću probat oprat kosu ODMAH, sretno svima koji razumiju o čemu pričam.

Popit ću vodu nakon izlaska

Nije da ju nikad ne pripremim, pripremim ju svaki put - čeka me odmah pored kreveta i samo ju moram uzet i natočit u sebe, točno onako kako mogu i znam natočit sve ostalo dok sam vani… i NIKAD ne uspijem. Ne mogu. Ne da mi se. Možda me svejedno ujutro neće boljet glava. U novoj godini ću popit jebenu vodu nakon izlaska, stvarno nije toliko teško.

Vozit ću sukladno svojim dimenzijama

Ove godine će bit 20 godina otkako imam vozačku - i 20 godina da me nitko nije istukao na semaforu, što je čudo nebesko jer čim sjednem za volan, zaboravljam da sam sitna kreatura od 1.67 i 60 kila, a ne muškarac od 2 metra s vezama u policiji. Trubim, derem se i gestikuliram kao da sam u svakom trenutku spremna na fizički okršaj, a u stvarnom životu jedva mogu otvorit bocu mineralne bez da se pritom ne ozlijedim. U 2024. ću probat vozit sukladno svojim dimenzijama jer da mi netko izađe iz auta, mogla bih ga jedino ljubazno zamolit da mi otvori krastavce.

Eto, to je to od mojih malih, velikih odluka - slobodno posudite neku od njih, a ja idem nastavit iskašljavat božićni “poklon” koji nisam tražila.

Srdačan pozdrav i sve najbolje.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva.