- Dva kultna horora, 'Carrie' i 'Petak 13.', ove su jeseni dobila novo televizijsko ruho, a njihove serijske adaptacije uspjele su nas ugodno iznenaditi i dokazati da neke zastrašujuće priče nikada ne zastarijevaju
- Dok nas 'Carrie' Mikea Flanagana vodi u suvremeni svijet društvenih mreža, vršnjačkog nasilja i psihološkog terora, 'Crystal Lake' vraća nas u sedamdesete i otkriva mračnu prošlost obitelji Voorhees, uz obilje krvi, brutalnih ubojstava i nostalgične slasher atmosfere
- Iako donose dvije potpuno različite vrste straha, obje serije uspješno spajaju napetost, emocionalnu dubinu i jezivu atmosferu, zbog čega ih ljubitelji horora nikako ne bi smjeli propustiti
Neke horore pogledamo, malčice se prestrašimo i već sljedećeg jutra na njih zaboravimo. A postoje i oni koji nam se toliko uvuku pod kožu da nas i desetljećima kasnije sama pomisao na njih uspije naježiti. Upravo takvima pripadaju 'Carrie' i 'Petak 13.', dva kultna naslova koja su obilježila povijest žanra, a koja su ove jeseni dobila novo televizijsko ruho. I premda smo, kao i uvijek kada netko odluči dirati u klasike, bili pomalo skeptični, obje su nas serije itekako ugodno iznenadile.
Koliko god se horor kao žanr mijenjao, neke stvari nikada ne zastare. Zlokobna atmosfera, tajne koje je bolje ne otkrivati, likovi kojima bismo najradije vikali da se ne spuštaju u podrum i onaj neodoljivi osjećaj nelagode zbog kojeg ne možemo odvojiti pogled od ekrana. A kada se svemu tome pridodaju dvije priče koje su već odavno zaslužile status legendi, očekivanja su poprilično visoka. Srećom, ni jedna ni druga serija nisu tek pokušaji recikliranja stare slave, nego donose dovoljno svježine da opravdaju svoje postojanje.
Life&style
Carrie: najstrašnije čudovište možda uopće nije ono koje mislimo
Malo je horor junakinja koje su ostavile tako snažan trag u popularnoj kulturi kao Carrie White. Povučena tinejdžerica koja odrasta pod strogom kontrolom fanatično religiozne majke i svakodnevno trpi okrutnost svojih vršnjaka prvi se put pojavila u romanu Stephena Kinga iz 1974., a dvije godine kasnije, zahvaljujući filmskoj adaptaciji Briana De Palme, postala je jedna od najprepoznatljivijih figura filmskog horora.
Foto: Profimedia/Courtesy Everett Collection
U novoj miniseriji od osam epizoda, iza koje stoji Mike Flanagan, radnja je preseljena u današnje vrijeme, što Carrienu priču čini možda još mučnijom. Jer ako je biti drugačiji i neprihvaćen bilo teško sedamdesetih, zamislimo kako je tek danas, kada društvene mreže omogućuju da poniženje u nekoliko sekundi postane javno, a okrutnost vršnjaka ne prestaje ni kada se školska vrata zatvore.
U naslovnoj ulozi gledamo izvrsnu Summer H. Howell, dok njezinu zastrašujuće religioznu i posesivnu majku Margaret glumi Samantha Sloyan. Njihov odnos jedan je od najuznemirujućih dijelova serije, a posebno je dojmljivo koliko nam se Carrie, unatoč njezinim sve opasnijim telekinetičkim sposobnostima, čini manje strašnom od svijeta koji je okružuje.
Flanagan, kojeg obožavamo zbog serija 'The Haunting of Hill House', 'Midnight Mass' i 'The Fall of the House of Usher', još je jednom dokazao da horor ne mora biti samo niz efektnih scena zbog kojih ćemo poskočiti na kauču. Njegova 'Carrie' istodobno je psihološki horor, potresna priča o odrastanju i prilično nemilosrdan komentar društva koje obožava promatrati tuđu nesreću. Posebno je zanimljivo kako društvene mreže nisu tek usputni detalj kojim se priča pokušava učiniti modernijom, nego važan dio mehanizma okrutnosti koji Carrie polako gura preko ruba.
Iako znamo kamo priča vodi, serija nas uspijeva držati u napetosti, a kada napokon dođe do trenutaka kojeg svi ljubitelji originala dobro poznaju, njihov je učinak sve samo ne oslabljen. Naprotiv, nakon svega što smo s Carrie proživjeli, njezina tragedija djeluje još potresnije.
Crystal Lake: povratak na mjesto na kojem ljetni kamp postaje najgora noćna mora
Ako je 'Carrie' priča o užasu koji se rađa iz ljudske okrutnosti, 'Crystal Lake' vodi nas na mjesto na kojem je užas već odavno postao tradicija. I to ona koju nitko pri zdravoj pameti ne bi poželio nastaviti.
Foto: Profimedia
Za razliku od 'Carrie', koja je uspješno zakoračila u 21. stoljeće, 'Crystal Lake' ostaje u sedamdesetima, a njegova retro estetika jedan je od najvećih aduta serije. Od kostima i frizura do glazbe i pomalo zrnate, nostalgične atmosfere, sve djeluje kao svojevrsno ljubavno pismo zlatnom dobu slasherskih horora. Naravno, ljubavno pismo s poprilično velikim brojem mrtvih.
Nova serija od osam epizoda, koju je za Peacock razvio Brad Caleb Kane, prednastavak je kultnog 'Petka 13.' iz 1980., no umjesto da u prvi plan ponovno stavi Jasona Voorheesa i njegovu prepoznatljivu hokejašku masku, odlučuje istražiti kako je legenda uopće nastala.
U središtu priče je Pamela Voorhees, koju fantastično utjelovljuje Linda Cardellini, mnogima poznata iz serije 'Dead to Me'. Pamela je majka dječaka Jasona, kojeg glumi Callum Vinson, a čiji nestanak u ljetnom kampu pokreće niz događaja koji će zauvijek obilježiti Crystal Lake.
Posebno nas je oduševila upravo Cardellini, koja uspijeva Pamelu prikazati kao mnogo složeniji lik nego što bismo očekivali. Njezina je bol gotovo opipljiva, njezina ljubav prema sinu istodobno dirljiva i zastrašujuća, a postupno pretvaranje tuge u opsesiju i nasilje jedan je od najzanimljivijih elemenata serije.
No, neka te emocionalna dubina ne zavara. 'Crystal Lake' itekako zna da su njegovi gledatelji došli i zbog krvi, brutalnih ubojstava i onog neponovljivog osjećaja da se nešto užasno skriva iza svakog stabla. Nasilje je eksplicitno, crni humor povremeno gotovo bezobrazan, a napetost toliko učinkovita da će ti i najbezazleniji šum u šumi postati sumnjiv.
Najugodnije iznenađenje ipak je to što serija uspijeva proširiti mitologiju franšize, a da pritom ne izgubi ono zbog čega smo je zavoljeli. I premda poneki zaplet traje dulje nego što bi trebao, 'Crystal Lake' pruža upravo onu vrstu krvave, nostalgične zabave kakvoj smo se nadali.
Dva klasika i odličan odabir za horor maraton
Iako pripadaju istom žanru, 'Carrie' i 'Crystal Lake' donose dvije prilično različite vrste televizijskog užasa. Prva se oslanja na psihološku napetost, emocionalnu okrutnost i tragediju djevojke koja je predugo bila žrtva, dok druga priziva sve ono zbog čega obožavamo klasične slashere: izolaciju, neizvjesnost, mračnu prošlost i opasnost koja vreba iza svakog ugla.
Ono što im je zajedničko jest da nas obje podsjećaju koliko horor može biti inteligentan, uzbudljiv i, neočekivano, emotivan žanr. Ne trebaju mu uvijek čudovišta iz drugih dimenzija ni spektakularni specijalni efekti. Ponekad je dovoljna djevojka koju nitko ne razumije. Ponekad majka koju je tuga pretvorila u čudovište. A ponekad samo spoznaja da najstrašnije priče zapravo nikada ne završavaju.
Jesu li ove dvije serije nadmašile svoje kultne prethodnike, rasprava je koju ostavljamo za neku drugu priliku. No ono što im svakako priznajemo jest da su nas uspjele iznenaditi, uznemiriti i prikovati uz ekran, a što je, kada su horori u pitanju, zapravo najveći mogući kompliment. Ako si ljubiteljica žanra, obje svakako zaslužuju mjesto na tvojoj listi za gledanje. I možda, za svaki slučaj, ostavi upaljeno svjetlo.
Life&style
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.