Nezaobilazno je ime suvremene hrvatske književne scene jer je brzo pronašla put do čitatelja i kritike. Nakon dirljive priče o umiranju “Anđeli će samo zaspati”, koji je u Puli nagrađen Kiklopom za najbolje debitantsko djelo, uslijedio je roman o disfunkcionalnoj obitelji “Probudi me kad prođe”. Dok je u upravo objavljenom “Pouzdanom izvoru” Merita Arslani, Zadranka sa zagrebačkom adresom opet pokazala neko drukčije lice.
Nakon romana o smrti, ljubavi, anđelima, dubokim obiteljskim nesporazumima odlučili ste napisati žanrovsko ostvarenje. Kako ste se opredijelili za krimić?
Ideja da napišem krimić, koje i sama obožavam, bila mi je dovoljno izazovna da je prihvatim. Dobrim dijelom to mogu zahvaliti i Petri Ljevak iz Naklade Ljevak, koja je uz mene od mog prvog romana. Meni se to motalo u glavi kao nešto što ću vjerojatno jednog dana napisati, a Petra je samo ubrzala taj proces. Predložila mi je da novi roman bude krimić, razgovarale smo o tome i to je bilo dovoljno da se ideja koja je postojala neko vrijeme realizira. Sjajno je kad imate takav odnos s izdavačem, kad postoje to povjerenje i lojalnost, ali i ‘kemija’ u kojoj se toliko dobro razumijemo. Da ovaj put nisam napisala krimić, sigurna sam da bih ga ionako napisala u iduće dvije-tri godine.
Dugo se, i to uspješno, bavite novinarstvom. Jeste li se ikad našli u situaciji u kakvoj se našla junakinja vašeg romana, koja istražuje slučaj financijske prevare?
Našla sam se u puno sličnih situacija. Bilo je svačega tijekom svih ovih godina. Novinarstvom se bavim više od petnaest godina i malo je toga što kao novinarka nisam prošla. Novinarstvo je nešto što jako dobro znam i jako volim, a kod pisanja je najvažnija stvar da čitatelji osjete da autor zna o čemu piše i da je u stanju dočarati sliku nečega onakvom kakva ona zaista jest.
Prema bankarskom ili financijskom sektoru izrazito ste kritični u trileru, pa čak i jedini pozitivac iz te branše zapravo je kukavica. Zašto ste ih tako okarakterizirali?
Zato što takvih likova ima i za njih znamo, ali ne mislim da su svi iz tog sektora takvi kakvi su u knjizi. No za ovaj roman su idealni baš ovako kako su opisani. Možda će nekima zvučati blasfemično, ali ima bankara koji su pošteni. Općenito ne volim generaliziranje. Taj lik kukavice mi je čak i vrlo drag, iako ne podnosim kukavičluk. On je kroz taj svoj karakter kukavice samo pokazao da nitko nije skroz dobar ili skroz zao, što ljudi često u nekakvoj svojoj nepromišljenosti znaju misliti o ljudima.
Niste baš štedjeli ni tzv. elitu?
Društvena elita je sloj koji se kod nas vrlo često idealizira, a pri tome zapravo nismo ni sigurni tko sve spada u tu društvenu elitu. Jesu li to intelektualci, bogataši, ljudi koji su stalno u medijima, političari, sportaši, estrada...? U taj koš trpamo svakoga tko se malo izdvaja iz prosjeka, a ustvari bi to trebali biti zaista iznimni ljudi. Smiješno mi je kad vidim koga smo sve u stanju proglasiti elitom, tako da mi ta elita ponekad više izgleda kao neka sprdnja, a manje kao sloj na koji bi se, ajmo to tako reći, mi ostali trebali ugledati. Htjela sam provući još jednom nešto što je za pisanje vrlo intrigantno, a to je fasadnost svih nas i društva općenito. Nitko od nas nije ista osoba na poslu, kod kuće, s prijateljima, s obitelji... Svatko od nas ima neke tajne, stvari koje ne želimo iz raznih razloga podijeliti s drugima, pa tako i pripadnici elite, tko god ti ljudi bili. To možda zvuči kao klišej, ali ne znači da nije istina.
Glazbena podloga vašeg romana su uglavnom cajke, koje dreče kako u klubovima tako i na cesti. Progovaraju li turbo-folk poskočice najbolje o duhu nacije?
Čini mi se da je u Hrvatskoj teško odrediti duh nacije. Smetaju nam cajke, smetaju nam partijaneri, smeta nam živa glazba na terasama, a plješćemo glupanima koji goli hodaju po Stradunu. Možda je shizofrenija najbolja riječ koja opisuje duh nacije. U takvom neredu u kojem nema nikakvih kriterija prema kojima određujemo što je dobro a što ne, mislim da nemamo pravo osuđivati, prozivati, braniti ili se rugati onima koji imaju drukčiji ukus od nas ili su po bilo čemu drukčiji. Cajke za društvo nisu pogubnije od tog samog društva koje zapravo nema pojma što želi. Inače, cajke sam u romanu povezala s tim jednim likom isključivo zbog tekstova pjesama koji se, koliko god bili savršeno ludi, sjajno uklapaju u njegov unutarnji svijet, onu fasadnost koju sam maloprije spomenula.
Opišite nam malo vašu negativku?
Dok sam pisala, najviše sam uživala u tom liku. Noru, glavnu negativku, zaista obožavam. Kad bi mi se ona pojavila u priči, znala sam naglas sama sa sobom komentirati, pa čak i urlati od smijeha koliko mi je bila sjajna. Ona je netko s kim u stvarnom životu ne bih mogla biti prijateljica, ali bi je voljela poznavati. Kad su negativci u pitanju, draže mi je da to budu žene a ne muškarci. Negativnost je kod ženskih likova puno sofisticiranija i zanimljivija. Uostalom, neki od najboljih negativaca u književnosti i filmu su upravo žene i meni osobno likovi koje zaista volim - Bellatrix Lestrange, Cruella de Vil, Annie Wilkes, pa izrazito popularna Cersei Baratheon iz ‘Igre prijestolja’... Mogla bih ih nabrajati danima.
Kako to da ste se odlučili već od početka romana staviti svoje kriminalne mastermindove u nepovoljan položaj?
Razmišljala sam kako postaviti priču: odmah sve otkriti i zatim naći glavnog lika koji mora pronaći način na koji će razotkriti negativce ili ići u nekom klasičnom detektivskom smjeru i ne otkriti glavnog zlikovca do kraja knjige. Ova prva varijanta mi se činila zanimljivija, a nakon što sam odlučila da će glavni lik biti novinarka koja će sve otkriti, to je bilo to. Na ovo drugo više nisam ni pomišljala. Godinama čitam krimiće i uglavnom su pisani na ova dva načina. To i jesu najbolji načini da čitatelje držite napetima, da im date onu dozu uzbuđenja koje očekuju u krimićima, da navijaju za nekog od likova, da budu korak ispred glavnog lika i iščekuju kako će glavni lik doći do onoga što oni već znaju.
Vaš roman na neki način vraća vjeru u pravednost s obzirom na to da od početka jasno dajete do znanja kako se zločin ne isplati. S obzirom na to da živimo u zemlji koja grca u kriminalu i korupciji, ispada da poprilično idealizirate stanje u Hrvatskoj ili možda vjerujete da svaki račun dolazi na naplatu?
Prije nekoliko godina to bi bilo idealiziranje, ali smatram da idealiziranja više nema, da se stvari ipak mijenjaju. Stvarnost potvrđuje da se zločin zaista ne isplati. Pogledajte družinu iz Remetinca - Sanader, Vidošević, Merzel, Čobanković, Čehok, Polančec... Mogu se složiti da nisu svi dobili kaznu kakvu su zaslužili i da se sve moglo odigrati i ranije, ali to su potezi koje treba pohvaliti. Stvari se ne događaju preko noći, no ljudi zaista na kraju završe tamo gdje im je mjesto. Često se moramo načekati da se te stvari dogode, ali pravda je ionako poznata po svojoj sporosti.
Ima li neki poseban slučaj koji vas je inspirirao na ovaj roman?
U principu nema, iako je tema nešto što često viđamo. Beskrupulozni bankari, jedna zviždačica, novinarka koja želi ispričati istinu... Vjerojatno je puno toga što vidim svaki dan imalo neki indirektan utjecaj na priču romana, ali ništa konkretno.
Policajka ili inspektorica je nepoznat lik u domaćoj književnosti. Razmišljate li o mogućem nastavku ovoga krimića, u kojem biste je uveli u naše literarne vode?
To uopće nije loša ideja. Doduše, razmišljala sam o tome da nastavim u smjeru krimića, iako me malo strah uvođenja nekog stalnog lika. Htjeli mi to ili ne, stalni likovi se nakon nekog vremena ipak potroše, a do tada vas ljudi toliko poistovjete s tim stalnim likom i sigurno nije jednostavno nastaviti dalje bez lika koji vas je uzdigao. Ima onih koji su to uspjeli sjajno održati, poput, recimo, Roberta Ludluma i njegova Jasona Bournea, Agathe Christie je to uspjela s Poirotom, Patricia Cornwell s Kayem Scarpettom... Za to je potrebna i iznimna spisateljska disciplina, koju si, nažalost, ne mogu baš uvijek priuštiti jer pisanje nije jedina stvar kojom se bavim.
Na kakvim krimićima ste odrastali?
Romani Agathe Christie bili su prvi krimići koje sam čitala, kao vjerojatno i većini. Zatim sam nastavila sa Sidneyem Sheldonom, za kojeg baš nisam sigurna da bih ga danas čitala. Pravo otkriće i pisci zbog kojih sam zavoljela krimiće su Ken Follett i Robert Ludlum, a nekoliko godina nakon što sam njih otkrila, pojavila se Patricia Cornwell i od tada su krimići jedini žanr za koji sam sigurna da ću ga uvijek čitati. Mislim da ne postoji autor ovog žanra kojeg nisam čitala.
Jeste li poput Tarantina gutali svako žanrovsko ostvarenje dok ste vodili videoteku u rodnom Zadru?
Da, naprosto nije bilo filma koji tad nisam pogledala. Svaku večer kad bih zatvorila videoteku ostala bih još nekih pola sata i birala filmove koje ću doma pogledati, iako bih rijetko nakon radnog dana pogledala više od jednog filma. To je bilo vrijeme prije torrenta i vrijeme neudobnih kina, pa su videoteke bile utočište za filmofile.
Koliko filmovi utječu na vaše pisanje?
Poprilično. Inspirativni su mi za smišljanje neke moje priče, a osobito volim i cijenim maštovite i razigrane dijaloge. Obožavam holivudsku produkciju, koliko god joj zamjerali mainstream i jurnjavu za zaradom na kinoblagajnama. Čak ni ne mislim da je to neki minus, nemam ništa protiv mainstreama i nečije želje da zaradi brdo novca.
Imate li neke rituale kad pišete?
Nemam neke posebne rituale, osim da moram biti sama dok pišem. Ne mogu pisati ako je netko pored mene ili ako je neka buka. Smeta mi i mobitel. Rijetko ga isključim, pa mi zna odvući pažnju kad čujem da je stigla poruka ili meil jer moram odmah pogledati od koga je. Internet me, pored buke, ustvari najviše ometa dok pišem. Morat ću valjda ići na neki tečaj gdje ću naučiti da se ništa loše neće dogoditi ako isključim Wi-Fi na kompjutoru.
Proputovali ste pola svijeta. Možete li nam prepričati svoja iskustva iz Kine?
Iako nisam ljubiteljica zemalja koje još žive komunizam, socijalizam ili neki tome sličan poredak, koji u meni ne bude nikakvu pozitivnu emociju, ima jako puno stvari koje su me oduševile u Kini. Prije svega tu mislim na njihovu impozantnu civilizacijsku baštinu, koja je zaista fascinantna. Ljudi su predivni, zemlja je prelijepa, iako se na svakom koraku može osjetiti neka atmosfera kontrole i nepotpune slobode. No kao i svugdje kamo dođem, skoncentrirana sam samo na pozitivne stvari. Odustala sam od utopijske ideje da mogu mijenjati svijet. Ako mogu svaki dan nekoga razveseliti i oraspoložiti i ako će netko uz moju knjigu ugodno provesti vrijeme, mislim da sam dovoljno napravila. Uostalom, promjena i počinje od našeg mikrosvijeta.
Treći naslov iz biblioteke, “Pouzdan izvor” Merite Arslani, u prodaji je od 16. kolovoza, na kioscima, u Algoritam Profil Mozaik knjižarama i na mondo.hr.
U galeriji detaljnije pogledajte fotografije...
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.