Povodom izložbe Toni Mažuranić u Galeriji Matice Hrvatske u Zagrebu 17. travnja pod nazivom „Material Girls", popričali smo s jednom od najperspektivnijih hrvatskih mladih slikarica. Obrazovanje je stekla na Cleveland Institute of Art u Ohiou na kojem ispolirala koncept i teoriju, a tehničku vještinu je stekla vlastitim radom. Izlagala je po galerijama u Clevelandu, a sada lagano osvaja i naše prostore. Njen rad je više od dekora, on predstavlja analizu ženskog lika kakav je predstavljen u medijima, onu femme fatale kojoj sve težimo, a ne možemo je dostići.
Nakon skupne izložbe u HDLU prije dvije godine, samostalne izložbe u Sivoj galeriji koja je prikazala prvih par radova iz serije “Cover[THE]Girls”, „Material Girls“ je tvoja treća izložba u Zagrebu. Koliko se ona razlikuje od prve dvije?
Izložba “Material Girls” se dosta razlikuje od prijašnjih izlaganja - sama veličina izložbe pruža mi priliku da prikažem cijeli niz radova napravljenih u zadnje 2-3 godine. Izložba će prikazati većinu radova iz serije “Cover[THE]Girls” i par radova iz najnovije serije slika. Tematski izložba preispituje današnje standarde ženske ljepote i njihov utjecaj na žene danas.
Kako bi opisala vezu između tematike koju istražuješ, a to su ˝boginje s naslovnica“ i autodestruktivnosti?
Te “boginje s naslovnica” stvaraju nerealne i nedostižne standarde ljepote i u pokušaju žena za dostizanjem tog standarda često postoji doza autodestruktivnosti – od strogih dijeta, intenzivnog vježbanja, nošenja korzeta do plastične kirurgije. Ali mislim da je najgori dio te autodestruktivnosti podsvjesno samokažnjavanje – primjerice osjećaj krivnje ako si pojela komad kolača pa ajmo za kaznu u teretanu u kojoj zapravo nimalo ne uživaš. Ovo je možda blagi primjer jer ima puno ekstremnijih situacija, ali ovo je često osjećaj s kojim se žene nose na dnevnoj bazi. A da ne spominjem koliki prihod ostvaruje kozmetička industrija.
Odakle tvoja fascinacija suvremenim standardima ljepote?
Prvo je ta fascinacija došla iz osobnih iskustva i utjecaja tih standarda na mene samu. To se onda pretvorilo u dugogodišnje istraživanje i analiziranje tih standarda i njihovog utjecaja koje još traje. Smatram da je to aktualna i relevantna tema o kojoj treba razgovarati.
U kojem omjeru studij slikarstva utječe na tvoj rad, a u kojem tvoje osobno iskustvo?
Kroz studij slikarstva svladala sam i naučila različite tehnike, ali i usvojila alat i vokabular kako bih mogla kritičnim pristupom analizirati svijet oko sebe. Utjecaj na moj rad i osobno iskustvo je velik jer je moj studij u nekom smislu promijenio način na koji gledam na svijet. U samom slikanju taj je utjecaj pogotovo bitan jer mi dozvoljava da sama na svoje slike gledam na kritičan način.
Služiš se čitavim nizom zanimljivih tehnika, od ulja na platnu i akrilnih boja do kolaža i korištenja šablona kao i sprej boje. Ova raznovrsnost u izboru je namjerna u smislu da tim tehnikama želiš naglasiti poruku svojih slika ili jednostavno voliš eksperimentirati različitim medijima?
Namjerna je jer svaki dio slike ima svoju konotaciju i prenosi određenu poruku. Na primjer korištenje reflektivnog vinila i šljokica igra jako veliku ulogu u seriji slika “Cover[THE]Girls”. U reflektivnom vinilu koji je prisutan na slikama u obliku maske, gledatelj vidi sam svoj odraz što dovodi do tog ključnog momenta - cilj je da gledatelj preispita svoje stajalište i utjecaj tih standarda na njega/nju samu. Šljokice su također reflektivni material, iako ne postoji taj moment gdje gledatelj spozna sam svoju refleksiju. Ali tu je i konotacija šljokica kao nešto “cheap and artificial” jako bitna.
Kako prema tebi mediji danas prikazuju ženu i koliko je ta slika realna?
Naravno ne mislim da je ta slika realna. Iza svakog prikaza žene u medijima stoji cijeli niz pred-produkcije i post-produkcije, gdje taj prikaz često i prelazi granice normalne ljudske anatomije - izdužene noge, sužen struk, povećane oči i usta i tako dalje. A i dalje mislim da se nismo toliko pomaknuli od prikazivanja žena kao seksualnih objekata, što je također problematično.
Tvoje slike su više od dekora, one prenose određenu poruku. Što točno želiš reći svojim slikama?
Želim slikama prikazati tu tenziju koju žene danas osjećaju, često podsvjesno. Tu kontradiktornu tenziju koja se stvori kada si svjestan da su ti standardi nedostižni, ali i dalje želiš izgledati kao ta žena s naslovnice. Također želim stvoriti taj moment gdje gledatelj sam preispituje utjecaj tih medija i standarda ljepote i tako pokrenuti diskurs o tome.
Može li žena ikada uistinu doseći idealne mjere i osmjehe ˝boginja˝ s naslovnica?
Pa u biti ne jer oni zaista jesu nedostižni. Možemo samo do neke mjere promijeniti svoju anatomiju. A i mi ćemo uvijek imati pore koje žene na naslovnicama nakon air-brushinga nemaju. Baš time što su ti standardi nedostižni žene nikada nisu zadovoljne i idu do sve drastičnijih mjera kako bi se što više približile tom “osmjehu” s naslovnice.
Postoji li uopće idealno lice?
Hm. Htjela bih reći nešto cheezy – svatko ima svoje idealno lice. Tu bi se moglo dosta razgovarati o simetriji. Ali ne, u biti ne mislim da postoji jedno idealno lice.
Budući planovi?
Nakon izložbe u Galeriji Matice Hrvatske izlažem na skupnoj izložbi u Pikto galeriji koja se otvara 2.05.2015. Također imam još jednu izložbu u planu. A najviše se veselim razvoju nove serije slika i radovima većih dimenzija.
Više slika pogledaj u galeriji...
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.