Ležala je 5 godina u komi – a potom se dogodilo čudo

Carola Thimm ležala je pet godina u budnoj komi: stanju koje liječnici diljem svijeta još uvijek teško mogu procijeniti – ne zna se koliko je pacijent doista svjestan (ili uopće nije) svoje okoline. 

„Mogla sam sve vidjeti i čuti, ali usne mi se nisu htjele pomaknuti“, rekla je Carola Thimm u intervjuu za Sűddeutsche Zeitung. Carola je 31. svibnja 2004. godine otišla u bolnicu zbog jake glavobolje i nesvjestice. U tom trenutku je bila u petom mjesecu trudnoće. Kad se probudila u bolnici, rekla je liječnicima da je prije patila od aneurizme, odnosno proširenju krvnih žila (bolesti od koje se često umire ako žila pukne…). 

Carola je morala na operaciju, ali operacija nije prošla bez komplikacija: povećao joj se tlak u mozgu  pa su joj morali otvoriti dio lubanje kako bi se tlak smanjio. Zbog toga su uzrokovali umjetnu komu kako bi zaštitili mozak. Kad se Carola trebala probuditi – to se nije dogodilo, nego je pala u budnu komu. 

Tog se vremena tek nešto malo sjeća. Dobila je trudove u sedmom mjesecu trudnoće te rodila kćer carskim rezom – obje su preživjele zahvat. Doduše, pet godina kasnije nije joj bilo jasno tko je ta djevojčica pored nje. „Nisam cijelo vrijeme bila budna.“ Noću je spavala, a danju je imala otvorene oči i mogla sve vidjeti i čuti, ali nije mogla komunicirati. Usne se nisu micale. Dugo vremena je bila na aparatima ta disanje, hranili su je također putem infuzije, a jedna terapeutkinja ju je ponekad hranila jogurtom – što je bilo opasno, jer se pacijenti u komi mogu lagano zagrcnuti, pa i ugušiti. 

U to vrijeme joj je majka bila velika pomoć: „Dolazila je kako bi se njegovatelji odmorili. Kad sam opet mogla jesti, hranila me kolačima ili sladoledom.“ Carola je bila tužna jer nije mogla ništa reći svojoj obitelji, dati im makar neki znak. „Mislila sam da je to popratni efekt moje bolesti, jer nisam uopće znala što je to budna koma i da sam u tom stanju.“ 

PR/WhatsApp

Trebalo je nekoliko godina da Carola opet donekle počne kontrolirati svoje tijelo: „Trebale su mi godine da počnem opet govoriti i hodati. Svaki dan je bio jednak, ali to me nije smetalo. Nisam imala osjećaj za vrijeme. Na sreću sam bila pod jakim sedativima. Život je prolazio pored mene i dugo vremena sam bila sama sa svojim mislima.“ 

Bilo je to stanje koje je teško opisati. Rekla je kako su joj se polako počela vraćati sjećanja. Tek je nakon dosta vremena shvatila da je u bolnici. „Zanimljivo je da su mi se vraćala samo pozitivna sjećanja. O boli, tuzi ili sahrani mog oca nisam u to vrijeme uopće imala pojma. Moj mozak nije to dopuštao, filtrirao je negativne stvari.“ 

Zajedno sa svojom obitelji listala je fotoalbume i pokušavala rekonstruirati svoj život. To je očito bilo jako važna mjera, jer tako su zdrave stanice u njenom mozgu mogle preuzeti funkciju mrtvih. 

Carola je tek kasnije saznala da je jedan od njenih liječnika odustao od nje. Smatrao je kako nikad neće ustati. Međutim, medicinske sestre i njegovatelji nisu dopustili da Carola to primijeti. Trudili su se oko nje, ponašali se prema njoj kao da ih razumije , čuje i vidi – što i jest bila istina. Ponekad je Carola uspjela malo jače otvoriti oči, pomaknuti kut usana – mnogi su tada smatrali kako je to tek refleksni pokret. 

Godine 2007. Carola je prebačena u dom – kako bi tamo umrla u miru. Bila je najmlađa u domu, a zbog lijekova je često bila umorna i zijevala je – zbog čega su joj više puta na dan trebali namještati čeljust. Smanjili su joj dozu lijekova – a Carola se probudila iz kome. 

U početku se sporazumijevala znakovnim govorom. Prošlo je neko vrijeme dok je shvatila što se sve događalo oko nje. Trebali su mjeseci dok je opet počela govoriti. Od 2011. godine Carola živi u svom stanu, njena kćer ima 11 godina i živi s ocem s kojim se Carola rastala. „Imamo dobar odnos. Nisam ljubomorna na njegovu novu partnericu. Čak sam sretna jer znam da je uvijek tamo za moju kćer. Jednostavno sam predugo bila odsutna i tu ne mogu ništa“, kaže. 

Godine 2015. objavljena je njena knjiga: „Mein Leben ohne mich. Wie ich fűnf Jahre im Koma lebte.“ (Moj život bez mene. Kako sam pet godina živjela u komi.)