Ksenija Jukčić, frizerka: život u kolicima me nije ograničio - radim, šećem psa, plivam, putujem

• Ksenija Jukčić nakon prometne nesreće ostala je u kolicima, ali i udovica. No to je spriječilo da nastavi s poslom koji obožava te da dvoje tada male djece podigne u uspješne i sretne mlade ljude
• "Svaki čovjek mora prihvatiti sebe, onakvog kakav jest. Ja ne mogu hodati, ali u tome ne vidim nikakav problem.
• "U životu ste ili osoba koja plače nad svojom sudbinom ili si to jednostavno ne dozvoljavate, sve je stvar izbora. A kad imate djecu onda nemate izbora. Koliko god je to teško, istovremeno vas nadahnjuje."

"Ja sam najbolji ambasador osoba s invaliditetom, najbolje učim ljude kako mi funkcioniramo. Govorim mušterijama kako da sjednu  da mi bude lakše, okrećem ih u stolcu jer ja ne mogu hodati oko njih, cijelo smo vrijeme u interakciji" priča nam Ksenija Jukčić, vlasnica u frizerskom salonu Nena i možda i jedina frizerka u invalidskim kolicima kod nas koja i dalje svakodnevno radi. Posla se nije odrekla ni nakon teške automobilske nesreće u kojoj je stradala. Dok pričamo, salon se puni mušterijama. "Ispočetka je možda bilo malo čuđenja zbog invalidskih kolica, neki su pitali kako će ta frizura ispasti. Nisam imala potrebe nekome nešto dokazivati. Ako niste zadovoljni nećete platiti, govorila sam. Na kraju, krajeva, svatko ide frizeru koji mu najbolje odgovara." Mnogi su, vidimo, ostali.

Frizerka od vrtića

Ksenija nam priča da je frizerka otkad se rodila. Ili barem od vrtića. Inspirirana čestim boravcima u frizerskom salonu gdje joj je radila mama prvo je jednog dana u vrtiću ošišala vlastitu kosu, a zatim uredila frizure i drugim djevojčicama. "Rekla sam da su mi te kečke glupe i odrezala ih. Svi su počeli "daj i meni, daj i meni" pa sam sve lijepo pošišala, kao mama. Od teta sam dobila batine, a mama je kasnije sve te kose popravljala. No meni je kosa otpočetka bila strast i taj me afinitet vodio cijeli život."

Pixsell/Sanjin Strukić

Nesreća

Imala je svoj salon i prije no što je stradala prije 23 godine u Sloveniji kad je za vrijeme pljuska automobil talijanskih registracija naletio na njihov. U nesreći je izgubila supruga i osam godina mlađu sestru, a nju je spasilo samo čudo. Napuknuće aorte, slomljena ruka, noga, sva rebra, operacija srca, infarkt kralježnične moždine i kao posljedica na kraju parapareza zbog koje je Ksenija i danas u invalidskim kolicima. Nije se predala.

Kad imate djecu, nemate izbora

"Budite se nakon intubacije, netko kaže dišite, a vi ne možete pokrenuti pluća. I ne znate otkud to izvučete iz sebe i ipak prodišete. U životu ste ili osoba koja se žali i stalno plače nad svojom sudbinom ili si to jednostavno ne dozvoljavate, sve je stvar izbora. Ali ako imate djecu onda nemate izbora. Kći mi je imala 8 i pol godina, sin 3 kad se sve dogodilo. Jaki ste jer znate da morate nekako sačuvati tu obitelj. To su teške stvari, ali vas nadahnjuju. Kad vidiš djecu prvi puta nakon nesreće, znaš što je tvoja misija, što trebaš napraviti. Sve dalje je borba."

Pixsell/Sanjin Strukić

Žena me upitala kako se mogu uopće smijati

Slijedio je oporavak u Varaždinskim toplicama: "Tamo su mi dali prva kolica, naučili me kako živjeti, izvlačili me iz sobe, bili mi podrška, prijatelji, dizali me kad bi pala, divni ljudi svi odreda. Družila sam se isključivo s ljudima u kolicima, nisam s vanjskim pacijentima, bili su prijatelji s kojima sam se veselila i plakala. Jednom smo kartali, smijali se i prilazi nam žena i pita kako se uopće možemo smijati? Nama nije jasno. Ma koliko to čudno zvučalo, mislim da sam stvarno imala sreće u životu."

U toplicama je počela ponovno i šišati, svi su brzo shvatili kako je zgodno imati frizerku pri ruci. "Šišala sam sve koji su trebali, onako u svojoj sobi, sjedeći na krevetu. Kasnije sam to u salonu samo pretočila u visoki stolac na kojem sjedim dok radim da mi klijent nije previsoko," kaže.

Ne mogu hodati, ali to ne vidim kao problem

Uz to što ima frizerski salon u kojem radi i zarađuje, Ksenija Jukčić kaže kako je invalidnost ni u čemu ne sputava. Vozi auto s prilagođenim komandama, kuha, posprema po kući, ima psa, dogu čak, s kojim šeće. "Grozno kako brzo trošim ta kolica. Stalno idem iz auta, u auto, minimalno jednom godišnje putujem negdje avionom, skakala sam u more s njima. Nema što se ne može kad čovjek želi. Kad sebe prihvatite kao osobu na primjer toliko i toliko visoku, s takvom bojom očiju... jednako je kao i prihvatiti sebe kao invalidnu osobu. Ja ne mogu hodati, ali to ne vidim kao ikakav problem."

Pixsell/Sanjin Strukić

Frizerke Ana i Biba vrlo su važna karika rada u salonu, ističe Ksenija. Bez njihove bi pomoći bilo teže

Ima asistenta koji joj pomaže četiri sata dnevno, u nekim situacijama ne zato što ne bi mogla sama nego jer je tako lakše (na primjer kad na parkirnom mjestu za invalide stoji neki drugi auto) i ostaje joj više vremena za djecu, mamu, psa - pokazuje mi slike s kćerkinog vjenčanja i ponosno govori kako je diplomirala arhitekturu te kako joj sin dovršava magisterij na Fakultetu strojarstva i brodogradnje.

Invalid, koga vi zezate?

"Malo se štedim samo kad trebam sklopiti kolica i staviti ih u auto jer treba čupati žbice, lako se ozlijedi ruka, a ja s rukama radim. Pa sam malo komotna, sjednem u auto, slušam glazbu, igram igrice pa kad netko naiđe zamolim za pomoć. Nikad nije bilo da mi ljudi neće pomoći. Jednom mi se samo desilo da me policija zaustavila i nisu u prvom trenu vjerovali da sam invalid, da ne mogu izaći iz auta. Bila sam im prezgodna; vesela, dotjerana, u haljini. Ne izgledam kao invalidna osoba, još imam formirano tijelo jer plivam, stojim, hodam po koljenima. Mislili su da ih zezam."

POGLEDAJ ČETVRTU EPIZODU VIDEO SERIJALA BY MISS7 "MISS7 SE UDAJE": CVIJEĆE I TORTA