Jesam li jedina? Čini mi se da roditelji na nogometu podmićuju trenera da bi njihov sin igrao

• Iste stvari muče ljude ma gdje u svijetu živjeli, a odnosi s obitelji, partnerom, prijateljima su uvijek u fokusu. I često izvor naših briga i dilema: kako postupiti?
• Magazin The Cut ima izuzetno kvalitetnu rubriku pisama čitatelja na koja odgovara s puno mudrosti i duha i, vjerujemo, doista pomaže
• Prenosimo najzanimljivija pitanja, u kojima se mogu prepoznati i naše čitateljice. Danas je to pitanje mame koja je uvjerena da njezin sin nepravedno sjedi na klupi svog nogometnog kluba, a neka manje talentirana djeca igraju 

Pitanje: 

Mislim da roditelji djece iz nogometnog kluba u kojem je moj devetogodišnji sin potplaćuju trenera kako bi njihova djeca češće igrala i imala bolje pozicije. U klub su primljena sva djeca koja su se željela upisati, bez selekcije, i obećano nam je da će naglasak biti  razvoju sportskog duha i treniranju nogometa, ali s vremenom je postalo jasno da su neki klinci povlašteni (od kojih su neki više nego osrednji, nijedan nije nogometno čudo od djeteta). Na utakmicama tek kad nekih od njih nema, moj sin dobije priliku da igra. I kad igra, jasno je da je bolji od ovih nekih koji su u prvoj postavi, no to ništa ne promijeni na sljedećoj utakmici. Opet većinu vremena prosjedi na klupi.

Napominjem da moj suprug misli da sam luda. Ipak, meni to izgleda kao su neki roditelji navikli da se u životu sve može kupiti, pa i mjesto njihovog djeteta u nogometnoj momčadi. Kako da znam je li to istina?

Unsplash / Ile Ristov Foto: Unsplash / Ile Ristov

Odgovor: 

O dječjem sportu malo znam, pa sam se posavjetovala s jednim tatom kojeg poznajem, a koji je dugogodišnji veteran dječjeg nogometa. Izrazio je sumnju u tvoju teoriju da neki od tih bogatih, užasnih roditelja izravno potplaćuju trenera kako bi svojim devetogodišnjacima osigurali prednost. Bilo bi to krajnje neetično. No! Ono što se vjerojatno može napraviti, a suptilnije je, makar možda ne i sasvim neetično, je uobičajena praksa: dosta trenera nudi privatne treninge članovima kluba te nagrađuju djecu koju treniraju boljim statusom u klubu. Neka djeca to doista i zasluže: ona kojima su se uz dodatne treninge poboljšale kondicija, brzina, vještina. Za druge je to pak prešutan oblik plaćanja za povlastice.

Ako želiš da tvoje dijete više igra, i ne smeta ti dodatni trošak za to, možeš i ti probati tim putem (molim te, nemoj!). Ili možeš popričati s trenerom i pitati ga zašto tvoj sin ne igra više, što misli o njegovim vještinama i sl. Ne znači nužno da će taj razgovor nešto promijeniti, ali dobit ćeš još jedan uvid u situaciju. 

Moram priznati, ipak, da kad god sama osjetim poriv da izvučem vlastito dijete iz situacije koju smatram da njemu nije dobra, na kraju ili pogoršam stvar ili se uzalud vrtim u krug. Jasno je da želiš da tvoje dijete dobije više vremena na terenu, i da sva ta voženja na treninge i čekanja imaju smisao, ali savjetujem da dobro razmisliš prije nego što pokušaš intervenirati. Moguće je da tvoj sin iz iskustva u svojoj momčadi ipak nešto uči. Možda ne kako postati nogometaš nego lekciju u stilu "život nije uvijek pošten". Svakako bismo voljeli da život bude pošten prema našoj djeci, no naš utjecaj ima svoje granice – a tako je vjerojatno i najbolje.

Mislim da je najpametnije pričekati još neko vrijeme i vidjeti kako se stvari razvijaju, pa ako ništa ne ide u pozitivnom smjeru, tvoj sin može promijeniti klub. Ta opcija uvijek postoji. U vezi s nepravdom, možeš sinu dati do znanja da suosjećaš s njim i strpljivo ga saslušati svaki put kad se požali. Umjesto plaćanja dodatnih treninga ili prigovaranja treneru, jednostavno razgovaraj sa sinom o tome u čemu uživa, a što ga frustrira trenutačno na nogometu. Spoznaja da si tu, da ga slušaš i potvrđuješ njegov vlastiti osjećaj za ispravno i pogrešno, najvažnija je stvar koju za njega trenutačno možeš učiniti. A najbolje od svega – to je besplatno!