- Književna nagrada Fric koju su osnovali 24sata i tjednik Express dodijelena je sedmu godinu zaredom, a ovogodišnja dobitnica je Ivana Šojat
- Osječka književnica koja iza sebe ima zavidan broj romana i zbirki poezije, nagradu je osvojila romanom 'Sama' i prva je laureatkinja Frica
- S Ivanom smo pričali o ne samo o braku, razvodu i slobodi izbora, o čemu u romanu govori kroz glavni lik rastavljene žene, već i o tome čime Ivana puni dušu dok ne piše...
Osječka književnica Ivana Šojat iza sebe ima zavidan broj novela, romana, zbirka poezije. Objavljuje od 2000. godine, paralelno stvarajući poeziju i prozu. Njezin roman 'Unterstadt' iz 2009. više je puta nagrađivan, a od dosad osam objavljenih romana recentniji naslovi su 'Štajga ili put u maglu', 'Zmajevi koji ne lete', 'Oblak čvoraka' i, naravno, 'Sama'. Posljednji u nizu i onaj koji joj je nedavno donio nagradu Fric. Osim što je Ivana Šojat nova laureatkinja nagrade koju su prije sedam godina utemeljili dnevnik 24sata i tjednik Express, ujedno je i prva književnica među kolegama koja je dobila tu nagradu.
Foto: Pixsell / Josip Regović
U romanu kojega je prošlog proljeća objavila Naklada Ljevak Ivana nam priča priču o rastavljenoj ženi, bez djece, koja za svoje životne izbore nema podršku okoline, čak ni svojih bližnjih. Roman tematizira pitanja osobne slobode i slobode izbora, a u ovogodišnjem finalu nagrade Fric, bilo je uz Ivanin još pet romana: 'Peleov priručnik' Dragana Juraka, 'Mirovanje' Dunje Matić, 'Gracija od čempresa' Želimira Periša, 'Brod za Issu' Roberta Perišića te 'Ljeta s Marijom' Olje Savičević Ivančević.
Popričali smo s autoricom 'Same' i dobitnicom Frica za ovu godinu i to ne samo o važnim društvenim temama kojih se dotiče u romanu...
Zašto se u ovom romanu bavite baš brakom odnosno rastavom i ženom koja je razvedena - uz tolike druge nelogičnosti, nepravde, društvene arhaizme, osude i raskorak između biti žena i biti muškarac na svim mogućim područjima? Zašto baš brak?
A zašto ne? Brak je na neki način počelo svih nepravdi na koje smo se priviknule. Brak na djecu prenosi sve nelogičnosti, sve nakaznosti kao u kamen ugraviranih „pravila“. Gdje smo svi mi naučili „kako treba biti“? Društvo je preslika te „temeljne ljudske zajednice“. Osim toga, roman nije fokusiran samo na brak, ima tu još puno stratusa, kako socioloških, tako i psiholoških.
Trebao je to biti roman za mlade, a pretvorio se u nešto drugo. Rekli ste da ste pisali iz srca. Stoji li iza toga ljutnja, želja da se nešto promijeni u društvu ili možda ideja da će roman donijeti utjehu, razumijevanje možda nekoj ženi koja će ga čitati?
Emocija kod mene uvijek ima, ali nema ljutnje. U ljutnji ponekad pišem samo kraće forme. A ako je ljutnje i bilo, ona je bila usmjerena isključivo na mene samo. Zato što neke stvari nisam uvidjela ranije. Prvenstveno zbog tog „mučeništva“ koje mnoge žene prihvaćaju kao nešto što se podrazumijeva, pa se ubijaju od žongliranja savršenstava koje „publika“ od njih očekuje. „Moraju“, naime, biti savršene i ostvarene u nekom zanimanju, karijeri, savršene supruge, majke, domaćice, ljubavnice, kćerke, prijateljice. I nikada ne smiju tražiti pomoć. I uvijek su krive ako nešto pođe po zlu. Naravno da su „krive“ ako je muž alkoholičar, nasilnik, preljubnik, kockar. Društvo veli: ili mu nisu dale što mu treba, pa je utjehu pronašao izvan kuće, ili su bile „zamorne“, pa je utjehu opet potražio drugdje. Mislim da žene prvo trebaju spoznati da ima mnogih koje su u istoj poziciji, da nisu krive i da ne moraju trpjeti. Jer: ljubav nije bol.
Foto: Pixsell/ Josip Regović
Dobitnica nagrade Fric Ivana Šojat i Goran Gavranović, direktor 24sata
Imam puno rastavljenih prijateljica i s jedne se strane stječe dojam da je rastava najnormalnije "sredstvo" za rješavanje loših brakova. Nemam dojam da ih tko osuđuje, prigovara im (čak ni druga generacija, roditelji), niti sad žive lošije, tužne... A onda vas opali u lice priča žene koju jedva poznajete na nekom tulumu o tome kako je muž tuče, njezina djeca, sad već odrasla to znaju, a ona se i dalje ne razvodi... Pretpostavljam da su i vas inspirirale neke životne priče.
Da, inspirirale su me istinite priče koje sam doznala izravno, ali i priče iz crnih kronika koje, nažalost, sve češće čitamo. Sudbina svake žene je u njezinim rukama, no posljedice tih nekih nekonvencionalnih odluka ovise o okruženju. Na sreću, ima mnogih žena koje prilično bezbolno žive status „raspuštenice.“ No, vjerujte mi, ima još previše onih koje trpe osude i omalovažavanje. Na sreću, okolnosti se ipak mijenjaju, ali ne same od sebe, nego je nužno djelovati.
I gdje smo kao društvo, kolika je ta osuda? Nekad je rastavljena žena bila automatski "raspuštenica" čak i moralno sumnjiva, no amnestirana sasvim nije. Kad će ta tranzicija biti dovršena?
Gledajte, svaka pojava izvan uvriježene paušalnosti uvijek je predmetom karikaturalizacije, pa tako i „raspuštenica“ koja je u limbu između usjedjelice i udate, „poštene“ žene. Zato su se i oko nje razvile „urbane legende“. Ona je, tako, potencijalna opasnost svim udatim ženama, jer priča kazuje da raspuštenica vapi za muškarcima, da ih otima, uništava, ždere. Zato od raspuštenica zaziru druge žene, muškarci ih se boje – zato što je već „sažvakala i ispljunula“ jednog njihovog, jednog od njih. Ona je „strašno biće“ na rubu grčke tragedije: uništila je jedan brak (ne zaboravimo, vele da je žena uvijek kriva za propali brak!) i sad je sama, opstaje sama. A to je u najmanju ruku neobično. Kad će to sve prestati biti tako? Ne znam. Možda za generaciju-dvije, kad odrastu djeca koju ćemo drukčije poučavati.
I vrlo mi je zanimljiva činjenica da se rastavljeni muškarac nerijetko prije oženi nego što se žena ponovno uda. Moja je teorija da on treba svu tu logistiku koju mu supruga pruža, a ona shvati koliko je lakše kad to ne mora nikome pružati. Možda sam u krivu.
Ne znam što kaže statistika po tom pitanju. Osobno poznajem puno više rastavljenih žena koje su se ponovo udale, nego ponovo oženjenih razvedenih muškaraca. Muškarci su skloniji taj propali brak doživjeti kao fatalnu ranu, kao nešto nesavladivo. To je „malo“ kontradiktorno, ali čudna je ljudska ćud.
Foto: Pixsell / Dubravka Petrić
No, dosta o braku i razvodu braka. Dobili ste Frica, pretpostavljam da takva priznanja nikad ne dosade. Još je ovdje i podatak da ste ga dobili kao prva žena dosad.
Da, prva sam žena koja je dobila nagradu Fric i jako sam ponosna i sretna. Osobito zbog činjenice da nagrada nosi Krležin malo poznati nadimak, a Krleža mi je dugo bio uzor i nadahnuće.
Kad čovjek čita što pišu o vama, vi ste... sve! Rokerica, zboristica, pjesnikinja spašavateljica životinja, prevoditeljica, ratnica, zaštitnica slabih, vrtlarica... Što od toga ste najviše?
Uh, teško je to odrediti. Rockerica sam otkad znam za sebe, a jednako tako sam od najranije dobi svesrdna zaštitnica životinja. Uvijek reagiram na nepravdu, često zbog toga i „izginem“, ali: nema predaje. Prevođenje s francuskog i engleskog mi je u krvi, baš kao i pisanje. I djeca moja su mi ponos i borba. Ja sam sve u jednom.
Čime punite dušu dok ne pišete - ili je to glupo pitati? Pisanje jest punjenje duše, i pražnjenje, ali... znate na što mislim.
Slušam glazbu, jako volim glazbu. Ono što me najviše opušta je vožnja biciklom i vrtlarenje. Vrtlarenje mi je ispušni ventil. Kad me uhvati nervoza ili bijes, uzmem motiku i prekopam vrt. To je najbolji lijek protiv svega lošega.
A, ljubav, brak, pa i razvod, koliko su vam važni? Opet ja o braku...
Ljubav mi je važna, jako važna. Razvod je davno iza mene. A brak mi nije potreban. Eto, umrijet ću sama. Ha-ha!
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.