Ivana Mišerić: Moja Rusija

Evo me pijem Colu Zero na avionu za Prag. Vraćam se iz Rusije. Plan je sletjeti u glavni češki grad, izaći s aerodroma i popiti nešto u nekom lijepom kafiću jer let za Zagreb treba čekati 5 sati. Prvi put da mi se sviđa što ne moram juriti s aviona na avion.
Dosadno mi je, ne spava mi se, pije mi se alkohol. Nisam bila odlučna kada je stjuardesa dogurala kolica....želudac traži Colu, a glava bi vino....išla sam na sigurno jer me zadnji put od bijelog vina spopala gavobolja. A crno ne volim, ako si sada rekao u sebi -pa pij crno. Cola i cappuccino... To je stanje na stoliću. Idem pisati što mi je na pameti da ne budem sama. Nemam koncentracije za knjigu koju sam ponijela, prepoznajem ponašanje srednjoškolke koja uči prije ispita sa stavom kako će gradivo ući u glavu ako staviš knjigu pod jastuk. Eto tako je i s knjigom koja mi je u torbi, vidjela je svijeta...od Amerike do Rusije, bez pročitanog slova. Nadoknadit ću na godišnjem! ;)

Privatni album/Olja Runjić
Znaš kako predivan pogled imam trenutno. Oblaci kao iz crtića..legla bih na njih gola, valjala se i jela Raffaelo. To mi se radi. Ovoga puta nema turbulencije, lijepa je vožnja na 10 000 metara previše u zraku. Ako krenem misliti kako ne mogu izaći iz ovog lima ne bu dobro. Još i najviše aviona stradava nad Rusijom, sigurno su zato putnici pljeskali kada su kotači lupili o pistu pri dolasku.
Putujem za doma s mislima kako se ne bih vratila kući. Nego samo produžila dalje.
Ne mislim to, ali lijepo je bilo reći/napisati jer to nikada ne bih napravila. Izvrtim, doduše rijetko, taj životni scenarij da bez planova samo odem i nemam datum povratka. Doživljavam to kao lijepu vrstu brbućkavog osjećaja pri kojemu mozak radi kao povjetarac koji diže ljetnu haljinicu i viri ispod, a ne kao sivi ruski kontrolni policajac. U meni je više policajac nego voajer, nažalost.
Neupitno je, vraćam se kući.

Psu se veselim i sestrinom licu kada vidi jaje koje sam joj kupila. Najkičastije i najcrvenije koje Rusija ima. Zemlja porculana, dvoraca i jaja..onih skupih koja je za svoju ženu Alexandru naručio car Nikola II od nekog draguljara koji se prezivao Fabergé. Jajca su hit suvenir, ima ih od 1000 rubalja do ne želim pomišljati koliko. Sister je naručila  rusko jaje, ono stiže. Jedva čekam da otvori kutijicu (koštalo me 400 kuna). Babuške ili da ih zovemo pravim imenom matrojške ( babuška=bakica dok figurica predstavlja majku, a ne baku), su isto jako slatke, malo previše izbora za odabrati najljepšu. Glupasto sam ostavila dio suvenir-šopinga za djutić, velika greška jer naravno da je tamo sve tri puta skuplje. Logično, samo ne u tom trenutku. Putujem kući s hrvatskom delegacijom...tema nogomet i klinci.

Sedmero nas je, dva predstavnika medija, dva mlada nogometaša, njihov trener, team leaderica i ja. Titula za mene - brand ambasador. Zvuči fino. I jest fina stvar...realno nije da me nogomet ludo zanima, no poanta ovog našeg puta je bila baš nekako odlična, promicanje ljudskih vrijednosti koje igraš na životnom terenu. Djeca se druže, upoznaju nove kulture, jezike, rase...sve ih spaja nogomet ali nije cilj igra za medalju nego igranje,ono dječje. Sjajan skup, 64 zemlje, hrpetina aktivnosti, buke, smijeha, živosti, sporta, druženja. F4F. Football for friendship, službeno i neslužbeno. 

Možda kada promijeniš okolinu i daleko si od poznatoga glava bolje radi i sebe glasnije čuješ. Bila sam na kavi koja je trajala sat i pol, u mojoj glavi prošlo je 5 minuta...rijetko mi se to događa. Tu sam skužila da ne mogu i ne želim biti pričljiva na silu. Niti hiniti zadovoljstvo. Na prvu zvuči pomalo sebično...a nije nimalo. Vrijeme je dragocjeno, ne možeš svakome dati onoliko koliko on traži jer si pristojan. Zaboravljamo na mjeru i temu, kao u svakom dobrom jelu malo previše soli upropasti sve. To više nije to jelo, možeš progutati jednom, dva puta iz pristojnosti, ali više ne ide. Dakle što sam htjela reći...Ne dozvoljavam više da me itko smara koliko i kako želi, jer to je sebično od njih. Evo bacam malo žuči ali ovo mi je terapija, prepisao doktor časna riječ.
 Daj da se vratim na Rusiju. Malo putopisnog osvrta bi trebalo dodati ovome što kuckam. Ukrast ću rečenicu od slovenskog kolege novinara...ako uspiješ nasmijati Rusa pobijedio si! Bože hladni su ko ruska zima. Hladni su kao rusko ljeto u Sankt Petersburgu...Ništa me više neće iznenaditi ako pitaš za vrijeme...između Kalifornije i Rusije nije prevelika razlika, puše i na Atlantiku i na Baltiku. (Ovo ne vrijedi za cijelu Rusiju - u Sochiju je 45 celzijusa...ne vrijedi ni za cijelu Kaliforniju - u Vegasu je k'o i u Sochiju). Ljeto je za gole noge, a ne štrample i potkošulje. U koferu mi je i pidžama dugih rukava. Bakćali smo se sa 12 stupnjeva i vjetrometinom početkom srpnja. A ljudi...ljudi su pokupili vremenske karakteristike i odaju dojam hladnih, ozbiljnih i krutih osobica kojima uvijek kiši u životu. Dozirani. Pa čak i u prodaji alkohola...nema za kupiti vodke i pive iza 22 sata u kvartovskom dućanu. Nema pušenja po lokalima. Nema eura. Nema dolara. Ima Ubera.
Ima dana dokle hoćeš! Bijele noći vidjeti po prvi puta - to zove se čarolija u malim stvarima. Sve gledam kada će nas progutati mrak.... deset, jedanaest, pola sata do ponoći..ajde jedva. I evo danjeg svjetla prije 3 ujutro. Njima je čudno da je drugačije, meni je drugačije jer je čudno. Tanki su s uslugom jer nitko ne priča engleski, nije mi to jasno nikako. Rusi, nadam se da će vas to koštati jer užasno je naporno kada ne znaš - How can I help you ili brojati do 10. Nije fora. Spasibo.
Provela sam 3 dana u Sankt Petersburgu. Natjerati mene na put teže je nego dobiti točno napisano ime u Starbucksu. To su ozbiljni problemi jer nemam stvari pod kontrolom, može se dogoditi hrpa nepredviđenih situacija....kontrol frik sam i samim se toga. Voljela bih da je puno drugačije i ležernije biti ja. 

Naravno da je bilo fantastično na putu. Ne da mi se ove pi**arije oko ulaska u zemlju...ma ok sve, sporo, temeljito, po ruski. Viza mi traje kraće nego frizura...dobila sam ju na tih par dana, ništa više, da ne bi zaostala negdje u bespućima majke Rusije. Bajka bi bila ostati zarobljena u Petrogradu koji je nestvarna dimenzija po svom izgledu. Priče priča arhitektura, ona mu daje duh i energiju...to kako sve izgleda, ne da se opisati. Oduzima dah, bajka u velikom, sve kao da je rađeno za djecu, ali je za odrasle. Nemam pojma kako da opišem ova stara povijesna zdanja...kičasto s ukusom. Nikada nisam bila u takvom gradu. Šoping nisam niti pomišljala obaviti jer sam svu lovu zapila i potrošila na suvenire i slatkiše. Što još....neki dijelovi jako podsjećaju na Zagreb..(više ljudi je reklo, pa valjda stoji tvrdnja).
Jela sam nešto što se zove... Cottage cheese nešto...jaje, sir i šećer..sve zapečeno..nije mudrolija, stara stvar, samo ne znam kada sam tako slasno pojela doručak. Sumnjam da ću to doma praviti, ali neka sam probala.
Slijećemo za 10 minuta u Prag, zadnja etapa puta, plan je malo vidjeti grad jer imamo 5 sati čekanja za Zagreb. Ajde bok.
Mother Russia bila si super...dosvidania...

.