13. rujna 2013.

Koliko trebamo biti iskreni u vezi?

Thinkstock.

Trebamo li partneru priznati pogrešku koju smo učinili? Trebamo li pustiti neko vrijeme da se težina pogreške slegne i prepusti zaboravu? Je li bolje u vezi nešto prešutjeti ili je potrebno uvijek o svemu govoriti?

Evo me u shoppingu. Već nakon pola sata, umjesto jedne vrećice, njihov broj u mojoj ruci eksponencijalno raste. Tri para cipela. Ok, dva sam platila, treći dobila gratis. No, svejedno sam prekršila dogovor sklopljen s njim, da ćemo ovaj mjesec biti razumni u potrošnji i izaći iz minusa u plus na tekućem. I što sad!? Reći mu ili ne!?

 | Autor: Thinkstock Thinkstock

“Ma ’ko ga šiša, ne moram mu sve reći!”, pomislim i skujem plan kako ću sve te kutije diskretno ugurati u ormarić sa cipelama, a on to neće ni primijetiti. Tako i onako sam već odavno zaposjela sav teritorij tog ormarića, pa ga on rijetko kada i otvara. Već je odavno ravnodušno i beskompromisno kapitulirao zadovoljivši se mjestom na podu pored. Ili barem tako ja to volim vidjeti. No, da se ispravim u objektivnost. Ormarić za cipele on rijetko kada otvara. Svoja dva para sa kojima je savršeno zadovoljan uredno ostavlja pored. One su jedina konfekcijska konstanta koja se ne mijenja od mog sedmog razreda osnovne škole bez obzira na broj obroka u mom danu (pritom ne računam otekla, vanserijska stopala, prepumpana hormonima trudnoće do slonovskih razmjera).

I dok razmišljam o svojoj pogrešci i tome hoću li mu reći kako sam pogriješila sa dva para više, moj um vrišti o tome neka zašutim. Naravno, taj isti um je na visini zadatka. Radi nepogrešivom preciznošću da me zaštititi od bola.

“Šuti, mala! Ako ne zna, nije se dogodilo. Znaš i sama koliko rasprave o pogrešci mogu boljeti.", pa zdušno nastavlja dalje povisujući ulog: "Što će on misliti o tebi kad mu kažeš da si podlegla niskim strastima? A koliko toga on tebi uistinu govori? Što ti sve ne znaš, a što ti je moguće prešutio?"

 | Autor: Thinkstock Thinkstock

Spremna razotkriti misterij, pretražujem sjećanje i razabirem mentalnim stranicama našeg života unazad nekoliko tjedana. Trudim se i tražim, no ne nalazim ništa. Eto, baš mi je jučer rekao da mu nedostaje nježnosti i da mu se čini kako se sve svakodnevno svodi na rutinu i operativnost oko razvoženja djece na aktivnosti i faktura koje ne dolaze na naplatu... i da mu nedostaje jutarnja kava sa mnom. Rekao je i kako je kolegicu s posla poveo kući i kako ga je nagovarala da popiju kavu u njenom stanu. Rekao mi je i kako se boji da će mi s vremenom dosaditi... i kako bi volio probati još puno toga sa mnom dok vodimo ljubav... i da mu se ne sviđa moja cvjetna haljina koju sam kupila za sestričnino vjenčanje, ali da zato obožava moju pamučnu majicu sa rupicama za spavanje... rekao mi je i da sam divna i da je najseksi stvar na meni moj osmjeh... ahhhh... sve mi kaže i sve mi govori... a ja bježim od ideje da njemu kažem kako sam spiskala svu lovu na cipele.

Gledam vrećice u svojoj ruci, čak mi i one dobro stoje. Kakvo priprosto razmišljanje. Riskiram pasti u red prosječnih. A ja ipak, želim van tog reda. Želim IZVANredan život. Zar to već nije dovoljan razlog da se suočim sa teškoćom i priznam sebi kako sam prekršila dogovor!? Pa kako ću se suočiti sa problemom ako mu samo okrenem leđa!? Ionako sam oduvijek više vrednovala visoko nastojanje u rješavanju problema i izvanrednost od samo visokih (često problematičnih) peta. No, ono što vrednujem najviše je ljubav i to kako se ogledam posebnom u njegovim očima. Potreba za ljubavlju toliko je snažna da i sama ideja da bih je mogla izgubiti, u meni izaziva nesnošljivu bol i neugodu. A iz straha da se to ne dogodi, upravo razmišljam ne razgovarati s njim o ovoj mojoj pogrešci. U svojoj, ljudskoj potrebi za ljubavlju koliko je onda dobro da mu to jednostavno prešutim? Kako bih se ja osjećala znajući da on meni nešto prešućuje? Kada sam izabrala ući u odnos sa njim, nisam li se, kao i on, obvezala da ću doprinositi našem partnerskom odnosu, ne tako da ga uključujem samo kad meni to odgovara ili da razgovaram samo o temama koje su mi ugodne i lijepe, već i o onima koje govore o mojim slabostima, pogreškama i teškoćama. O onima kojima riskiram ugroziti “mir u kući”. Pa ipak, zar ljubav ne raste i razvija se baš kad smo dovoljno iskreni izgovoriti i takve riskantne stvari.

 | Autor: Thinkstock Thinkstock

“Ljubavi,”, progovaram već na ulaznim vratima, “zeznula sam stvar. Kupila sam par cipela više.”
"Koliko pari?", pita me ozbiljnim glasom.
"Jedan par više.", odgovaram kratko.
“Uf!! Bojim se da ćemo ti morati kupiti veći ormar za cipele. Nema smisla da ih naguravaš u ovaj mali!", kaže mi kroz osmjeh.

Preplavljena najpozitivnijom osjećanjima i najsnažnijem osjećaju ljubavi prema njemu, izujem cipele i bosa mu potrčim u zagrljaj, ne zamarajući se time kuda će stati sva ova ljubav koju osjećamo jedno za drugo.

Više slika pogledajte u galeriji...

Komentari 0