Jeste li se ikada pitali kako utječete na svog partnera? Na koji način vi svojim ponašanjem budite u njemu ono najbolje ili ono najgore?
Dvoje koje je u odnosu, u suživotu i u braku neminovno svojim djelovanjem potiču u drugoj osobi određeno djelovanje. Drugačije ne bi ni imalo smisla, zar ne? Tko bi se zaljubio i bio sa osobom na koju nema nikakvu reakciju, od kog srce ne zakuca jače? Akcija očekuje i reakciju. U tom smislu, kada smo ljuti ili nezadovoljni partnerovim ponašanjem, da li se ikad zapitamo na koji način smo i mi uvjetovali, barem djelomično nastanak takvog ponašanja? Ako je on stalno na poslu i obećaje kako će već sutra doći ranije kako bi bio sa vama, pa sutra ne dođe, vaš bijes ili žustra rasprava mogu u njemu probuditi osjećaj krivice. No, želite li da kući dođe pokunjen kao pas spuštena repa ili nestrpljiv kao muškarac, pun želje da vas dodirne i da gleda kako se smijete? Što možete napraviti da ga potaknete da doleti ravno k vama?
Ako ona zaspi pred TV-om večer za večeri, bez želje da zaspi u zagrljaju s vama, pitate li se što vi s vaše strane može promijeniti kako bi ona umjesto tamo, bila u krevetu s vama. Da li je umorna jer previše radi? Da li sve kućanske poslove sama radi i potrebna joj je pomoć? Da li joj je potrebna pažnja, da ju čujete da ju doživite? Na koji način ju možete usrećiti?
Ako je on nesposoban, pita li se ona što je učinila da on pristane biti takav ili što je propustila učiniti kako bi on pokazao svoju sposobnost (Nema sumnje da je sposoban). Koliko puta mu je rekla: “Neka dragi ja ću, ti ionako zaprljaš svu kuhinju dok napraviš ručak, a ja onda to moram prati“ Ili ga korila zabranama: “Kakav lov, pa nogomet sa dečkima? Moraš odmah prodati taj tvoj momački Suzuki GSX-R!” Koliko puta mu nije rekla: “Ovo si baš dobro napravio za nas!”
Koliko puta je on propustio podvući crtu, reći NE njenim zahtjevima, reći DA nekim njihovim trenucima, organizirati vožnju samo za njih upravo tim motorom (inzistirati na ženi koja će biti pomoć u kući makar jednom tjedno, dok njih dvoje provode vrijeme za sebe). Kako je on propustio probuditi u njoj princezu? Kako se zakopao u svoj svijet na malom ekranu!?
Mi nikako nismo odgovorni za partnerova ponašanja ili odluke, no svakako utječemo i možemo biti uzrok mnogih poželjnih ponašanja u drugome. Dinamika obitelji uvijek zavisi od svih sudionika. Često puta, linijom manjeg otpora, radije reagiramo na posljedicu, umjesto da spriječimo da do posljedice uopće i ne dođe. U početku veze upravo to i radimo, ulažemo u zajednicu radije nego što gledamo samo sebe (zato se partner i zaljubljuje u nas), zatim počinjemo “eskivirati” učiniti ono što objektivno vidimo da je potrebno i da je u zajednici naš zadatak (“Ako se napravim blesav ovaj put, ona će skloniti moje čarape ili po tisućiti put oprati suđe i prostrijeti rublje”). Na kraju zaboravimo tu vještinu i umjesto nje postanemo bolji u onoj drugoj vještini, jadnoj, sebičnoj, jednostranoj (“Da mi jesmo zajedno, samo uglavnom kada meni nešto treba, a kada je moj red, onda sam već previše radio i potpuno je u redu da sada popijem pivo ispred TV-a, a ti molim te, stišaj tu djecu više!”). Katkad i ne reagiramo tamo gdje bismo trebali. Ne reagiramo onako kako bismo mogli. U tom se slučaju mogu događati ovakvi scenariji: On rado izbiva iz kuće. U beskonačnost ostaje na poslu, neprestano se druži sa svojom muškom ekipom, svaku večer svira u bendu, odlazi na utakmice, krije ljubavnice kojima će bez ustručavanja pokazivati svoju muškost i naklonost (jer svakom treba da nešto napravi za nekog drugog i da od tog nekog dobije aplauz ili zahvaljivanje). I uživa u tome. A žena (u jednoj od varijanti) postaje prava “kučka". Zapovijeda, brani, pokušava kontrolirati, stavljati ultimatume, prijetiti odlaskom i otimanjem djece, vikati. Postaje najmanje poželjna njemu i sebi. I on i ona ostaju u takvom odnosu i braku zbog razno raznih razloga (često zato što je situacija iako gadna, ipak poznata), no predznak takvog života je dosadan i jednoličan. Nema uzbuđenja, bračni se život pretvara u mračni. No ne samo bračni, živjeti “falš” život zapravo je tužna imitacija. Ako mislite da nije, zamislite da je ovo danas vaš posljednji dan. Okrenite se unazad, pogledajte svoju životnu stazu i zapitajte se što je ono što je u životu bilo vrijedno.
No da se vratimo na našu temu, S druge strane kada biste vi djelovali kao prvi i najvažniji uzrok dobrog odnosa bilo bi to kao da ugošćujete neku slavnu / važnu osobu na večeri? Zamislite. Kako biste izgledali? Što biste obukli? Kakvi biste bili? Što biste joj sve ponudili, pripremili? Hranu, vino, muziku, zabavu, priču, iznenađenja? Kako biste razgovarali? Kako ju slušali? Da li biste inzistirali da večera završi prije ponoći? Što biste sve napravili za tu osobu? Što biste napravili da ju zadržite što duže, da ponovno dođe ili ostane uz vas za cijeli život? A sada se isto pitajte ne biste li isto to mogli učiniti i za vašeg partnera? Osobu koja je za vas jako važna, jer ste ga izabrali kao životnog suputnika, a možda i pronašli kao srodnu dušu?
Čak i ako nam trud ponekad ne bude uzvraćen, čak i ako se ispostavi da smo u pogrešnu osobu investirali i izbor se ne pokaže pravim i nije nam bilo uzvraćeno... i u tom slučaju ako se postavimo u posljednji dan našeg života, vjerujem da ćete se složiti da je bolje reći “Napravio sam najbolje što sam mogao!”, umjesto: “Štedio sam se malo više nego što sam trebao.”
Svi znamo da zajednički život nije samo svečana večera, med i mlijeko. Mi u životu s drugom osobom prolazimo kroz svakakve dane, i gladujemo i ljutimo se, i čeznemo i radujemo se. I važno je da u okviru svega toga želimo ostati uz svog partnera. Važno je da smo znatiželjni i želimo se pitati kako ostati i rasti u tom odnosu. Sve dok se pitamo i dozvolimo si pitati što sami možemo napraviti, umjesto da tražimo krivnju u partneru, sve dotle mi učimo i rastemo u ljubavi. Kad se prestanemo pitati, tada mi povjerujemo u posljedicu i reagiramo samo na nju. Tada možemo postati najljući neprijatelj onom drugome, a prvenstveno sebi samome. Tada povjerujemo kako je on “jednostavno takav”, isti kao i njegov otac, lijen, nesposoban i nezainteresiran za išta drugo do nogometa, TV-a, novina ili svog malog ekrana. A ona, žena, rospija, koja samo prigovara, provjerava i brani. Dosadna, oštra, nedopadljiva, nemoguća (a i udebljala se nekoliko kilograma).
Duško Radović je govorio da je vezu potrebno stalno graditi, proširivati njene granice, a ne dozvoliti joj da se začahuri i ulijeni. Promjena se može činiti ugrožavajućim faktorom, no većina partnera koji se zrelo i odgovorno mijenjaju u svom ponašanju u suštini ostaju ljudi kakvi su oduvijek bili. A uspjeh i sreću u odnosu su doživjeli i doživljavaju je svakodnevno jer su bili spremni mijenjati se i preuzeti odgovornost za željene promjene.
U kom se smjeru mijenjati, na koji način reagirati kako bismo bili uzrok promjene u onom drugome. Ne kroz bijes, već kroz ljubav. Važno je sagledati potrebe onog drugog. Što je njemu potrebno? A što njoj? Njemu je potrebno da se osjeća kao muškarac. Da ju osvaja, da ju usrećuje. Kako će on znati da ju usrećuje? Tako što će se ona smijati i biti zadovoljna. Tako što će biti impresionirana onim što on učini za nju i za obitelj. Za to je potrebno da ona bude i zainteresirana za ono što on radi. Da nađe vremena za njega.
Njoj je potrebna njegova pažnja. Da ju čuje, vidi i osjeti. Da osjeti njenu bol. I to ne samo jednim okom ili uhom, dok je drugim prikovan za TV. Već da se posveti samo njoj. Ona se mora osjetiti kao kraljica, njemu jedna i jedina.
Lakše je reagirati samo na posljedicu. Gledati najgoru stranu drugog i o njoj govoriti. Upravo to oživljuje ono loše u nama. Loša osjećanja rezultiraju lošim mislima. Iz lošijih misli odabiremo lošija ponašanja, a to nas čini lošijim partnerom. Ako je ljepota sakrivena u očima promatrača, onda je ljepota tj. ljepša strana partnera ono iz čega trebamo krenuti. Južnoamerički pisac Bucay naglašava kako u našoj osobnosti, u načinu na koji postojimo na svijetu, postoje i neki nama okom nevidljivi dijelovi. A upravo da bismo ih vidjeli, trebamo zrcalo tj. onog drugog. Taj nam pogled omogućuje ono što naše oči ne mogu vidjeti. Kroz njih, mi na isti način počinjemo vidjeti sebe. Najboljeg sebe. Mi na taj način možemo kroz ljubav oblikovati jedno drugo. U relaciji i u partnerstvu, zajedno možemo neusporedivo više nego što možemo sami. Ne samo jedno za drugo, već i za svijet u kojem živimo.
Ili kako bi ona njemu svojevremeno rekla: "Kad samo pomislim na tebe, kazaljke se po'vataju". A zamislite koliko su dalekosežnije posljedice kad učinimo i samo malo više od toga!
Slike detaljnije pogledaj u galeriji...
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.