18. kolovoza 2012.

Hvala barba poštar!

1/43

Nedavno sam proslavio svoj 29. rođendan. Mislim... nisam ga baš proslavio, jer mi se činilo suludo veseliti se kraju dvadesetih.

"Tako ste bile lijepe! Nemojte mi otići! Niste se bas dugo zadržale, a obećale ste! Mislio sam da ćete trajati vječno!"- razmišljam. Na tren me uhvatila tuga, završava jedan period života, divan period, odlazi u nepovrat, ulazi u ladicu zvanu "nostalgija". Promislim onda optimistično, ali dolaze trideseteee!!!

 | Autor:

Svi im samo komplimentiraju, kako su genijalne, najbolje, prave godine za napraviti nešto ozbiljno od života. Još uvijek si mlad, a k tome zreliji, odlučniji i pribraniji. Mislim si, što mi sve to znači kad bih se ja još malo "ludirao", a to mogu samo u dvadesetima, malkice neprikladno za tridesete. Uglavnom, što je, tu je, ne možeš natrag, gazi druže, uzdignute glave!

Sljedeće godine napravit ću pravi pravcati tulum uz 30 svjećica na velikoj rođendanskoj torti i postat ću ozbiljan čovjek s pokojom sijedom (imam ih nekoliko i sada) i s nešto više soli i papra u glavi. Nekako mi se čini kako ću odjednom kada napunim trideset postati pravi gospodin, uglađen, fin, s priličnim životnim iskustvom i sa zimnicom u špajizi. Sada, ipak mi se samo čini. Bojim se da ću i dalje biti ovaj isti "Petar Pan", vječni dječak koji ne voli nepravdu i obožava Titanic i Ralje!

 | Autor: Svima sam ove godine zabranio da me obasipaju poklonima, recesija je, štednja, stegli smo remenja, na kraju krajeva bitno mi je da smo svi na okupu. Ima li nešto ljepše!? Bit će vremena za poklone! Ali iznenadio me jedan, ne znam kako se potkrao, pravi je lukavac! Došla mi je na vrata, pokucala, veeeelika kutija, prilično teška. Hm, gospodin na vratima kaže: "Potpišite gospodine Nižetić, ovo je za vas". Potpisao!

Odnio sam kutiju u sobu, neko je vrijeme samo gledao, razmišljao jesam li što naručio s ebay-a u posljednje vrijeme pa smetnuo s uma. Teško, veliku kutiju s teškim sadržajem, teško da bih tek tako zaboravio. Krenuo sam je podozrivo otvarati misleći da je zasigurno neka spačka mojih bliskih prijatelja. Ali, ne! Da! Ne! Ne vjerujem! Daaa!!!

Šok i nevejrica! U kutiji je prava, pravcata Mamiya (rz67 pro ii) iz '95. godine, analogni, medium format fotoaparat, mezimica mnogih fotoljubaca, provjerena i nezamjenjiva "igračka" ljubitelja analogne fotografije. Već neko vrijeme je "pikiram" i čitam internetske forume, zurim u nju i maštam kako ću s njom jednog dana fotografirati. Ni na kraj pameti da će me barba poštar tako obradovati! Bože, odakle njemu da sam baš nju htio! :)

I tako… Leži pokraj mene otkad sam ju dobio! Mislim, spavamo skupa! :)

 | Autor: Kažu mi profesionalci da ću se poprilično namučiti s njom, em je teška, em nije baš lagano rukovati njome, ali i jest čar u tome, pomučiti se da dobru fotografiju i još k tome ne znati što si i kako zablježio dok ne razviješ film. Čarobno! Čeka me more adrenalina i dobre zabave. Nažalost, još je ne mogu isprobati jer nemam adekvatan 120 film, čekam da mi dođe naručena pošiljka. Nestrpljiv sam kao malo dijete, ne mogu dočekati prvi "klik"!

Dok čekam paket s filmovima, za vrijeme ručka nervozno lupkam nogom ispod stola te proučavam sve o Mamiyi preko internetskih tutorijala, napravio sam jednu galeriju meni dragih fotografija koje sam napravio u posljednih pet godina.

Ipak, veselim se budućim godinama, druženjima i otkrivanjima, a sve ove "tridesetaste" momente zabiljezit ću s mojom Mamiyom!

Uživajte i do čitanja...

Komentari 0