Morske vidre drže se za ruke svaki puta dok spavaju kako se ne bi razdvojile u vodi. Sve dok žele ostati zajedno, one se moraju držati za ruke.
Razmišljamo li i mi na isti način? Kako bi naš život izgledao kada bismo apsolutno svakoga dana, svake večeri inzistirali zaspati držeći se za ruke, zapetljanih nogu ili naslonjeni jedno na drugo. Uzimamo li zdravo za gotovo večer, tjedan i godinu koja je pred nama; pa kažemo, pa što ako ne spavamo zagrljeni, sve su godine pred nama. Za vikend ćemo biti odmorni, tada se baviti jedno drugim (a onda vikend provedemo odmarajći se od radnog tjedna i nitko nam ne treba).
Vjerujem da je svakome potreban povremeni odmak i samoća. Ali što ako se uslijed te potrebe i suviše odmaknemo od partnera? Jednu večer, pa još jednu, a onda iz ponosa, lijenosti, umora i zaboravnosti više nikada ne pružimo ruku partneru. Na kraju krajeva, uvijek imamo zgodan izgovor čekati da on to prvi (bar jednom) učini? A kad ju pružimo, partner ju više ne želi pružiti nama, ili je zaboravio i više ne zna kako se to radi.
Kažu da je brak mjesto puno problema koje moraš rješavati, a koje ne bi ni imao da nisi u braku!? Jesu li vam poznati dani u kojima vam “brak” ne ide od ruke. Nešto poput ovakvih:
“Ima dana kada sam luda od tebe i zbog tebe. Ima dana kada mi je jedino na pameti dokazati si kako lako mogu bez tebe. Kako mi je baš lijepo bez tebe. Ima dana kada me izluđuješ i kad mantram onu Što je meni ovo trebalo! Ima dana kada ne vidim niti jednu dobru stvar ( iako ih ima bezbroj) niti razlog da se pomirim s tobom, već da zauvijek prestanem pričati i odmaknem se milijun svjetlosnih godina gdje ne čujem tvoje disanje (hrkanje). Ima dana kad mrzim što prigovoraš jelu kojeg sam napravila, kad si strog prema djeci, kad prigovoraš mojoj kupovini, mom odabiru cipela ili trećem sladoledu kojeg sam djeci kupila toga dana, kad ostaješ na poslu prekovremeno i radiš od kuće do kasno u noć. Ima dana kad sam sretna što ne pričamo i što jedva čekam izaći van i ne reći ti kamo idem. Ima dana kada se posebno uređujem, kada promjenim profilnu sliku na fejsbuku, da vidiš ( i da ja vidim) koliko “lajkova” dobijem na svoj račun. Ima dana kad obujem visoku petu samo zato da naglasim svoje ženske atribute, pa da škicnem kako ti zazubice rastu.”
Svaki životni projekt je pun problema ili zadataka koje moramo rješavati. A gdje to ne bi bio tako kompleksan projekt pod nazivom brak. Brak ( zajednički život) je platforma koja nam nudi potencijale zamaskirane u probleme. Potencijale koje partneri jedino zajedno mogu ostvariti. Postoje neki stereotipi koji govore kako je ljubav slijepa, a kako se dioptrija otkriva tek kasnije u braku. Ne mogu se složiti sa tim. Ljubav kojom smo pogurani na samom početku je ona kroz koju vidimo partnera i on nas u najljepšem, najboljem i najsjajnijem izdanju. U pravom izdanju , a koje nije zatrovano umorom od posla, od djece i kredita. U izdanju u kojem niti odbačene prljave čarape, niti ostaci kose u kadi nisu smetnja da vidimo što je prava svrha braka i što je razlog zbog koje su partneri tu gdje jesu. Ljubav koja zna da bi bez čarapa i kose u umivaoniku sve bilo sterilno i čisto po kući, ali baš takvo i u srcu.
“Ima takvih dana kada razmišljam o braku kao o doživotnoj robiji u kojoj bi tebe kao osuđenog rado oslobodila tog ropstva zbog tvog lošeg vladanja. Ali samo na 30 sekundi i niiti sekundu više.” Jer se odmah nakon toga sjetim što bih mogla izgubiti ako nastavim razmišljati na isti način. Sjetim se trenutka u kojem sam se zaljubila u tebe. Trenutka u kojem sam doživjela nešto što nikada u životu nisam doživjela. I sa nikim do tada. Kada si i ti meni rekao da ti se srce odledilo, da je počelo kucati nakon toliko godina. Tog čarobnog trenutka. Te naše polazne točke. Ako izgubilamo to, gubimo sebe.
U svađi ili teškoći, kad skrenemo sa putanje nije se lako vratiti se na tu polaznu točku, onu od koje smo krenuli u ovu pustolovinu. No, to je istovremeno jedini način da se na put dalje krenemo zajedno. Samo su u tom trenutku pravi, istinski razlozi zašto smo ušli u našu priču. Kad god razmišljamo ili spominjemo nešto što je bilo jučer, npr. jučer je rekao ovo i ono, ili u petnaest dana sam ti oprostila već tri puta, nećemo naći dovoljno jake razloge zbog kojih bi ostali zajedno, ili spavali zajedno te večeri držeći se za ruke. Ako tako nastupimo, onda ustvari trpimo i brak pretvaramo u neku formu poslovnog ugovora.
Ako žena krene od pretpostavke da je on isti kao i svi muškarci, gdje je onda onaj trenutak kada je ona njega vidjela kao jedinog i najboljeg muškarca na svijetu za nju. Kada zaboravimo koja se uvjerenja od kojih smo krenuli na ovo zajedničko putovanje, onda ćemo kreirati neka druga (rekla mi je mama da ne vjerujem muškarcima; kaže moj otac da su žene krive za sve...). Kada pogledate slike vjenčanja i želje koje su imali mladenci, zapitate li se nekad što se sa tim mladencima za 10 - 20 godina dogodilo? Nakon nanizanih godina zaboravljanja, - prihvatili su ta niža očekivanja od partnera, sebe, života. Odustali su.
Dakle, ona eksplozija koja se na samom početku dogodila je gorivo na kojem plovimo dalje i do mjesta na koje smo zajedno poželji ići i doći. Naša je odgovornost da gradimo cestu od te točke. Točka koja je u prošlosti, ali točka u kojoj smo odredili našu zajedničku budućnost. Nije dovoljno samo prisjetiti se kako je nekad bilo, tj. spominjati tu točku, već ju je potrebno ojačavati kroz svaki dan. Poljubiti se, dodirnuti, obratiti pozornost jedno na drugo ili zadržati na nečem što nam je lijepo. Planirati i provoditi vrijeme zajedno. Otići u krevet tri sata prije spavanja, pa pričati u krevetu i držati se za ruke. Poslati djecu u krevet ranije, a ne pustiti ih da nam zaokupe pažnju, prodati si priču da smo ipak radili nešto vrijedno (jesmo za njih, ali ne i za nas) a onda biti premoreni za nas dvoje.
Ponekad partner može i napustiti tu točku (zaboraviti na nju), ali ako je se mi sjećamo i ako je mi znamo, ako nju definiramo kao vrijednost onda ne možemo odsutati od nje, jer na taj način odustajemo od sebe. Ljudi koji se razilaze, oni je se više ne mogu sjetiti, ili se previše ružnog dogodilo što jedno drugom više ne mogu zaboraviti. Zato što nisu ulagali u odnos. Zato što nisu gradili cestu od te točke od koje su krenuli već su birali druge točke kao polazne za ono što je najvažnije (djeca, posao, karijera, društvo) i poslije ‘ko zna koliko vremena izgubili i želju i sjećanje na tu točku. Naravno, kroz bračni život se događaju drugi ljudi koji isto tako imaju mogućnosti da s nama ostvare novu (snažniju) koordinatu, pa zbog toga oni izlazi iz prvog odnosa.
Kažu ljudi da kada ti neko kaže da nema vremena za nešto, da ga zapitaš, da li to znači da nema života za to nešto. Ima dana kada pomislim da nije lako živjeti u braku sa partnerom, no da nema “takvih” dana kako bismo znali da postoje oni dobri? A koliko života imamo da bismo i jedan dan živjeli bez sebe i bez njega?
Slike detaljnije pogledaj u galeriji...
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.