Crni petak i čaše od jogurta: Pravi je trenutak za razmisliti o starosti

Pozdrav svima, evo jedna kratka za današnji Crni petak kad nitko puno ne čita, ali puno troši.

Pa prije nego popeglate kartice, dignete hipoteku, uđete u revolving kredit i nedozvoljeni minus, potrošite ušteđevinu za krov od kuće i dolare koje je tetka poslala još za rata, molim vas imajte na umu da pravi Crni petak postoji samo u američkim filmovima i da će 20% sniženja u hrvatskim dućanima trajati zauvijek jer vas tako varaju da je sve badava. 

Tamo gdje piše da sniženje ipak ide i do 80%, vjerojatno je da se radi samo o pojedinačnom artiklu - stolici koju je kupac spalio cigaretom ili majici koju je studentica nepovratno zamazala puderom.

I oprez. 

Navodno Zagrebom kruže žene koja kupuju svečane haljine, obuku je na svadbu ili kakvu drugu svetkovinu, odnesu drugi dan na kemijsko, zakače opet originalnu etiketu i vrate u dućan pod izlikom da je ipak ne žele kupiti. Nisu svi fer kao vi pa pazite da opravu za doček Nove godine u gužvi bjesomučne kupovine na Crni petak, Crni tjedan, predbožićno ludilo i postbožićni saldi ne ozlijedite prst tražeći u porubu šljokaste suknje zaklamani broj iz čistione. 

Želim vam svima još jednom sretnu kupnju, a zašto bi bilo poželjno da u shopping centar ipak ne odnesete sve kartice, zlatninu i srebrninu razložit ću vam ukratko u drugom dijelu teksta.

Sjećate se sigurno koliko vam je vaša mama svojedobno išla na živce kad je kutije od sladoleda natapala u vreloj vodi da se dobro isperu od okusa vanilije i kandiranog voća da bi kasnije tata u njima nosio fileke na posao za gablec. Tad u trgovinama nije bilo sedamsto vrsti plastičnih kutija, većih, manjih, šarenih, staklenih, s vakumom ili bez njega. U onu mesinganu s ručkom stavljalo se pohano, a za ostalo se prala tvornička amabalaža koja se još dala iskoristiti i za druge stvari. Tako su žene u čaše od jogurta sadile flance, u litrene boce ulijevale paradajz, a u okrugle staklenke kiselile papriku. Sve se da iskoristiti ako se imalo razmišlja o tome.
Šparne, spretne i generalno sretne žene, mame su od ničega napravile nešto. Od starih hlače uz Singericu nove, a od ostataka ručka, ukusnu večeru. Mi ženska djeca stvari razumijemo tek sad kad smo i same odrasle, shvativši da život više nije hali gali i da se nesvjesno, i unatoč svim naporima da to ipak ne postanemo, pretvaramo u njih.  

Preslike se uvijek najbolje očituju u svakodnevnim i jednostavnim sitnicama. 

Zato u kuhinjskim ladicama taložimo vrećice iz dućana, a u ormaru kojeg nitko ne otvara nakupljamo stvari koje će jednog dana trebati. 

Gumice, celofan, škarnicle, ziherice, špenadle, ljepilo, konac, špaga, slamke, mašne, šprica od šlaga, termometar za jaja, mađarske forinte, nesparene baterije, olovke koje ne pišu, privjesak za ključeve sa znakom HDZ-a, jednom kad bude trebao za ključ od spremišta i dvije cigle za restorativnu jogu, jednom kad je budemo prakticirale doma.    

Jeste se prepoznale? 

Ma jeste sigurno. Slobodno u komentare napišite što još držite u ormaru za onaj dan kad bude trebalo.

I dok nam mladost do kraja tridesetih uglavnom prolazi uglavnom u znaku pojma žena, s 40 se većina nas pretvara u svoje roditelje.

Poprimamo njhove navike i istovremeno postajemo svjesni kako starost počinje lupati na vrata. 

Oni su sve bolesniji, otkazuju koljena, križa i očni živci, a mi smo sve stariji. Kod doktora su više nego doma, slabo čuju, još manje slušaju, sve više lažu, a sve manje su razumni. Od starijih bi ljudi očekivao da su se tijekom godina opametili, ali većina roditelja iskazuje opću neposlušnost na bilo kakav oblik discipline. Zbog njihovih marifetluka napamet znamo upute za lijekove protiv hipertenzije i šećera, recepte za giht i psorijazu, čajeve za kamence i prostatu. 

Kaos koji roditelji prilikom starenja proizvode je često neizdrživ. Tata će i dalje misliti da može sam betonirati deku na vikendici uz tri ugrađena stenta, a onaj nalog doktora da ne pije gemišt pravit će se da nikad nije čuo. Mama će po tko zna koji put pomiješati tablete i umjesto tri navečer popiti dvije ujutro, a unatoč brojnim upozorenjima da uvijek ima napunjen mobitel, gotovo je sigurno da će većinu vremena biti prazan. Nekad će punjač misteriozno nestati, a nekad će ga ona zlobno iskopčati čisto da se svi oko nje malo više zabrinu i tako dobije na pažnji koje ionako ima previše.

Sve ove zgode u kojima naočigled postajemo slika i prilika naših roditelja, a s njima ujedno i zamjenjujemo uloge, dovode nas do točke kad postajemo svjesni da smo u najboljem slučaju na polovici života i da je svakako vrijeme da razmislimo jesmo li se dovoljno dobro do sad pripremili za ono što nam slijedi u drugoj polovici, u onoj u kojoj su sad naši roditelji. Vrtlog misli koji krene rezimirati život proizvest će tisuću različitih ideja, premišljanja i nedoumica, žaljenja za izgubljenim vremenom i preispitivanja jesmo li mogli bolje. Odgovor nije dobitak na lutriji, jer uvijek se moglo bolje.

I uvijek će se moći bolje.

Važno je sad željeti najbolje. 

I važno je sad razmisliti o onome što nas čeka, pobrinuti se za ono što dolazi, ono što ne možemo predvidjeti, ali možda možemo olakšati, ne možemo spriječiti, ali se možemo pripremiti, ne znamo predskazati, ali znamo slutiti, znamo prepoznati trenutak da su četrdesete pravo vrijeme za pobrinuti se za starost.

Male mirovine ne obećavaju blagostanje, a država i poslodavac ne obećavaju ništa. Garancije za budućnost nema i zato je mnogiam od nas pravo i zadnje vrijeme kad se trebamo pripremati za ostatak života. Trenutak kad počinjemo prati čaše od jogurta i kutije od sladoleda jedan su od prvih znakova da marimo za one, naočigled, nebitne stvari koje najplastičnije opisuju i signaliziraju neke nove životne faze.  

Ona koja slijedi pred nama može biti vrlo ugodna, a za nju je dovoljno donijeti tek nekoliko ispravnih odluka u pravo vrijeme. Jedna od njih je zasigurno ne raskućiti sebe i potomke na Crni petak, a ostatak znate i sami...