Cajger na cajgeru- netko misli na mene! Sigurno je on. On, moj savršeni, zgodni i jedini idealni muškarac na svijetu. Ima stas kakav bi samo mogla poželjeti, svira gitaru, s divljenjem gleda klince u parku, pozdravlja se s hrpetinom ljudi u prolazu, propušta starije ispred sebe, galantan je, uvijek plati piće, otvara vrata, pažljivo kombinira odjeću i pomno bira svoj parfem.
Misli su mi totalno zaokupljene njime, oči zalijepljene na mobitel u iščekivanju njegovog sms-a, a Skype otvoren i na mobitelu i na kompu kako mi slučajno ne bi promakla informacija da je on-line. Volim kako me mazi, volim kako me gleda, kako mi udvara i kako diše pored mene... Volim ga najviše na svijetu i svijet je veliki on... Tako sam zaljubljena u njega... Tako je lako voljeti ga... Ova ljubav ne zahtijeva napor, događa se sama po sebi... Prisjećam se jedne rečenice kako se i lijeni zaljubljuju podjednako kao i svi energični i predani... Zaljubljena sam... Volim kako vodimo ljubav i kako se budimo jedno pored drugoga... Volim što ne znam gdje završavam ja, a gdje započinje on, volim što su smo se stopili jedno u drugome. Volim kako vrijeme stane kad smo zajedno i kako ništa osim njega u tom trenutku nije važno... A onda “kazaljka se na kazaljku skrije, pa iznenada nestane sve te čarolije!”. Otkucava ponoć, a sjaj dvorske raskoši pada u mrak....
Cajger na cajgeru!- treba otići po klince u vrtić. U braku smo već nekoliko godina. Bavimo se djecom, razvojem, karijerama, otplaćujemo kredite. Raspravljamo oko odlaska na ručak za vikend kod mojih ili njegovih. Prigovaram mu što već drugu večer za redom odlazi s društvom na piće, a ja zbog njega ne idem na fitness. Iako prešućujem kako mi odgovara da već drugu večer za redom gledam seriju baš sama pred TV-om dok njega nema, a klinci spavaju. “Nemoguće je istinski razumjeti drugog, a da za tu osobu ne oslobodite prostor unutar sebe”, rekao bi onaj super psiholog, Peck. Mogli bi voditi i ljubav kad se on vrati, a i ne moramo... Ljubav je u ovom trenutku platforma na kojoj se događa mnogo toga u našem životu. I sreća, i ljubomora, i veselje i tuga, rasprave, svađe, pa čak i stres.... I znate što, nije problem što su sve te emocije prisutne, čak štoviše, svi ti trenuci čine bogatstvo i doprinose raznolikosti te daju dinamiku našem odnosu.
Ponoć je davno prošla. Otvaram oči. S moje lijeve strane spava on. Neobrijan, koža lica spustila mu se preko usnica, kao u onih pasa kojima koža visi preko njuške. Malo i slini... Dok ne hrče. Nagurao si pidžamu u svoje duge gaće, pa ih nategnuo preko pupka da mu leđa ne bi bila gola. Nezgodno je kad se prehladi, ništa mu ne pomaže tada. Osim čaja kojeg mu donesem u krevet. S medom... I ja imam tek bijelu majicu kratkih rukava i gaće, bijele pamučne. Jutro je. Moj se nakrivljeni nos redovno upetlja o njegov obraz dok ga ljubim. Volim ga. Poljubila bih ga da sam oprala zube, no imam cijeli dan pred sobom i tjedan, pa odgađam znajući da će već pasti koji poljubac. Volim što me voli takvom kakva jesam. Stvarna, nenašminkana. Volim kada me gleda kako jedem čokoladu, pa mi kaže “pet minuta užitka na usnama, cijeli život sala na bedrima”. Volim ga takvog kakav jest. Od krvi i malo manje mesa, s malo više masti. Koji dan malo više, a koji malo manje... Volim što je tu svaki puta kada kazaljka dođe na kazaljku... Jer tada i ja mislim na njega.
Više slika pogledajte u galeriji...
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.