- Prilikom gostovanja u Zagrebu, Majda Bekkali nas je svojim parfemima odvela na putovanje kroz Maroko, gdje mirisi postaju most između sjećanja, identiteta i emocija
- Marokanska parfumerka s francuskom adresom koja je svoju istoimenu kuću luksuznih niche mirisa osnovala još 2009. godine, spojila je svoje orijentalno nasljeđe s bogatom francuskom parfemskom tradicijom
- U njezinom je stvaranju fokus na umjetničkom izričaju, 'mirisnim skulpturama' i visokokvalitetnim sastojcima, a u ekskluzivnom nam je intervjuu približila sve što je svakodnevno inspirira
Maroko je zemlja koja je zahvaljujući svojoj bogatoj povijesti, vibrantnim bojama i uzorcima na ulicama i iznimnim prirodnim ljepotama još davnih dana zaslužila biti na samom vrhu liste onih koje jednog dana želim posjetiti. Iako taj trenutak još nije stigao, jučer sam imala čast prošetati Marokom, ili ga barem doživjeti zornije no ikada prije, i to u srcu Zagreba - zahvaljujući Majdi Bekkali, parfumerki koja me nije odvela u šetnju samo očaravajućim olfaktornim labirintom svojih mirisnih kreacija, već i marokanskim vrtovima, ulicama i domovima poput njezinog vlastitog, iz kojeg je sve i krenulo.
Foto: Pixsell/Lucija Očko
Majdino gostovanje u Mémoire parfumeriji, povodom kojeg se vratila u Zagreb, bilo je idealna prilika da zavirimo u njezin svijet, krenemo otkrivati najskrivenije slojeve njezinih kompozicija i pokušamo razumjeti tek naizgled jednostavnu filozofiju iza njih koja, baš kao i sama Majda, magnetski djeluje na svakoga tko se s njima susretne.
Foto: Pixsell/Lucija Očko
Da bismo u potpunosti naslikali sve ono na čemu je Majda izgradila svoj parfemski identitet, morali bismo se vratiti sve do samog početka svijeta - prvog dana na Zemlji kojeg je olkaftorno dočarala kroz J'ai Fait Un Rêve Clair - zemljano-cvjetno-mošusnu kompoziciju koju vidi kao umjetnost koja gradi mostove tamo gdje niču zidovi. Spokojnu, opojnu, meditativnu i gotovo iscjeliteljsku, koja ima moć premostiti sve razlike te donijeti mir i blagostanje u svijet koji je prečesto uznemiren nijansama ljudskog karaktera.
Beauty
Djetinjstvo obojeno mirisima
Možda upravo u želji da pomiri nepomirljivo leži sva kompleksnost i slojevitost svijeta Majde Bekkali, ponekad se ogledajući u njezinom čvrstom osobnom vjerovanju da su mirisi jedina stvar na svijetu koja je univerzalna i koju svi razumijemo, neovisno o tome koji jezik govorimo ili iz koje kulture ili vremena potječemo, a ponekad u nepokolebljivoj želji da spoji note koje se nitko drugi ne bi usudio.
Kada je u Fusion Sacrée Clair poželjela spojiti tuberozu i kavu, čak je i Bertrand Duchaufour, nos iza kreacije, pomislio da se šali, uvjeren da je riječ o kombinaciji nota koje su toliko nespojive da je uzaludno gubiti vrijeme da bi se to uopće pokušalo, no nakon pune dvije godine rada oboje su bili zadovoljni sofisticiranošću i dubinom postignute harmonije.
Kada govori o mirisima, Majda ne govori o proizvodima, već o uspomenama koje imaju oblik, teksturu i težinu, koje dolaze polako, i, baš kao i njezini parfemi, sloj po sloj, uvijek s nekom dubljom namjerom. U svijetu u kojem previše toga dolazi i odlazi brže no što bismo htjeli, mirisi su jedini koji ostaju. Zadržavaju se negdje između kože i sjećanja, tihi i postojani, poput rečenice koju nikada nismo izgovorili, ali je itekako razumijemo. Majda stvara upravo u tom prostoru - kreacije koje ne traže pažnju, nego je prirodno privlače, poput priče koju želimo slušati do kraja.
Foto: Mia Elliott
Za Majdu, taj početak seže daleko koliko i njezina najranija sjećanja. Odrasla je okružena pijeskom, zrakom zasićenim začinima, u domu kojim je dominirao miris drveta atlaskog cedra. Od te cedrovine od koje je bio izrađen sav namještaj, preko tamjana kojeg je njezina baka redovito palila i čaja od mente kojeg se pilo do cvijeta naranče koji se destilirao u ritualima - mirisi nisu bili samo dio njezine svakodnevice, nego i temelj njezina identiteta. Upravo je iz tog razloga nota atlaskog cedra danas utkana u svaku njezinu kreaciju.
Između Maroka i Europe
U kojoj su mjeri mirisi u njezinom djetinjstvu bili sveprisutni, postalo joj je jasno tek kada je kao mlada djevojka otišla na školovanje u Francusku. “Osjećala sam se hendikepirano, kao da mi je odjednom nedostajao neki vitalni dio. U Maroku miris nije dodatak, već dio života. U Francuskoj je parfem bio zatvoren u bočice. Na ulici su se mogli osjetiti Chanel, YSL i Guerlain, ali ne i mirisi prirode. Miris u Francuskoj jednostavno nije živio na isti način”, iskrena je. Taj osjećaj 'gubitka' postao je njezin pokretač, a njezini su parfemi postali most između svjetova - između prirodnog i strukturiranog, između sjećanja i stvarnosti.
Foto: Mia Elliott
Oni, kaže, nisu toliko konstrukcija, koliko sjećanja koja su pronašla svoj oblik, a stvaranje nikada nije čisto prisjećanje, već i reinterpretacija - pokušaj da se ono što je nekad bilo uhvati, ali i transformira. “Nitko ne stvara ni iz čega”, kaže. “Uvijek postoji mentalno mjesto iz kojeg dolazimo.” To mjesto kod nje nije ni slika, ni materijal, već emocija. Neuhvatljiva, fluidna, često bez jasnog početka. I upravo zato njezin proces započinje riječima. Prije nego što parfem postane formula, on postaje pjesma, a tek kada emocija dobije svoj jezik, spremna je postati miris. I tada više nije samo osobna - postaje otvorena, i spremna da je netko drugi preuzme i učini svojom.
Bočica kao trag, ne kao ukras
U svijetu niche parfema, bočica nerijetko postaje objekt želje sama po sebi. Kod Majde, ona nikada nije odvojena od mirisa. Ona nije umjetnost za sebe, već produžetak parfema. Razlikujući se tek po boji i imenima na njima, bočice Majdinih parfema, ručno izrađene u Normandiji, koje podsjećaju na kamene skulpture, i same su jedna forma uspomene. Opisuje ih kao kamenčiće koje u djetinjstvu ostavljamo putem kroz šumu, kako bismo se znali vratiti, kroz možda jednu od najljepših metafora za parfem uopće - kao nešto što nas vodi natrag, ali i naprijed. Ovi su kamenčići tu da čuvaju uspomenu, ali i put do nje.
Foto: Mia Elliott
Parfem kao jezik bez riječi
Već smo spomenuli da je za Majdu parfem univerzalan jezik, i možda je baš zato najviše dirne kada ljudi njezine kreacije interpretiraju na vlastiti način i kada priča koju je započela dobije novi nastavak. “Ja napišem prvi dio. Oni nastavljaju.”
No, unatoč tome što je njezin svijet duboko osoban, postoje i parfemi kojima se vraća kao korisnica. Posebno izdvaja Oud Assam palestinske parfumerke Ranije J - citrusasti oud koji, kako kaže, nosi posebnu energiju i svježinu unutar inače teške olfaktivne obitelji. S druge strane, kada razmišlja o parfemu koji bi voljela da je sama stvorila, bira Camelliju japanske autorice Keiko Mecheri - miris koji doživljava kao savršeno izbalansiranu tišinu, gotovo meditativan u svojoj eleganciji. “Kada sam ga prvi put pomirisala, otvoreno sam Keiko rekla da kamelija u prirodi ne miriše tako, a ona mi je samo odgovorila da je to istina, ali da bi baš tako trebala mirisati”, prisjeća se kroz smijeh susreta s ovom dragom kreacijom.
Foto: Mia Elliott
Na pitanje o tome koju bi svoju kreaciju zauvijek sačuvala, kada bi to morala biti samo jedna, zastaje. Ideja joj je, kaže, previše bolna. Nježniji smo u nastavku razgovora pa je pitamo po kojem bi svojem parfemu najviše voljela biti upamćena. “To nije na meni. To je na ljudima koji nose moje parfeme”, odgovara. Ipak, priznaje da Mon Nom est Rouge možda najjasnije utjelovljuje njezin identitet, kao miris koji objedinjuje sve njezine slojeve - snagu, nježnost, i pomirene kontradikcije.
I možda je upravo u toj njezinoj suzdržanosti, u tom odbijanju da sama zaključi vlastitu priču, skrivena sva ljepota njezina stvaranja. Jer Majda Bekkali ne stvara parfeme kako bi ih definirala, već kako bi ih pustila da žive - na koži, u sjećanjima, u tuđim životima koji će ih interpretirati na svoj način. Zato njezini mirisi ne završavaju u bočici, već tek tamo započinju svoj život, kao tiha obećanja da će se, kad god ih ponovno susretnemo, otvoriti neka nova vrata, probuditi neke zaboravljene slike ili se dogoditi povratak na mjesto za koje nismo ni znali da nam nedostaje.
Dok smo se opraštale, imala sam osjećaj da Maroko više nije samo točka na mojoj listi želja, već nešto što sam, barem na trenutak, već doživjela. Ne samo kroz prizore koje mi je riječima vješto naslikala, nego i kroz mirise koji su ostali u zraku i dugo nakon što su se riječi utišale. I možda je baš to najveća čar njezina svijeta - što nas, bez buke i bez velikih gesta, podsjeća da najdublje stvari ne vidimo, nego ih osjećamo; što nas uči da parfemi nisu tu da odgovore na pitanje, nego da ih postave, i da nas, baš poput kamenčića na putu, kada se izgubimo - vrate doma.
Beauty
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.