Po zatvaranju izložbe 'Marijina industrija ljepote' u Muzeju za umjetnost i obrt, akademska slikarica Marija Kalentić (83) vratila se nekoliko desetljeća unatrag kad je kozmetičke proizvode "odijevala" u vlastite kreacije – tube, bočice, kutijice...
Mnogi su se sjetili pomalo zaboravljenih kolonjskih voda Tabac i Chypre, parfema Crna mačka, pudera Corone, a Mariji su navrla sjećanja kako je razmišljala i što joj je bila misao vodilja dok je kreativno stvarala za Nevu.
"Možda se ova izložba trebala dogoditi prije, ali meni javno priznanje nije bilo bitno. Najbitnije mi je bilo što sam prema vlastitim kriterijima stvorila", govori skromno. U mirovinu je otišla još 1985., no spletom okolnosti upoznala je kustosicu MUO-a Koraljku Vlajo koja se oduševila njezinom profesijom i još više radovima koje je, srećom, čuvala u kutiji.
"To je ipak moj rad. Zapravo dokument vremena. Nakon 2. svjetskog rata zemlja je procvala, razvijala se industrija i netko je morao dati ruho industrijskom proizvodu, a to je mogao samo likovni umjetnik. Tad se kod nas nitko nije bavio opremom proizvoda. Zato se kustosica toliko i zanimala. Osobito i jer nismo imali dokument o tom razdoblju. To je bila kulturna senzacija u Zagrebu na umjetničkom području. Upoznale smo se preko moje kćeri koja je bila u Finskoj zbog suprugove službe kad i ona pa smo tako uspostavile kontakt", priča Marija, koja je marljivo dvije godine kronološki sređivala radove prije nego što ih je donirala muzeju. Iako je nakon završene Akademije primijenjenih umjetnosti (i to kao prva generacija u klasi prof. Branke Hegedušić) oslikavala tekstil, prijelomni trenutak u njezinoj karijeri bio je kad je kozmetička tvrtka Neva 1962. tražila kreatora.
"Javila sam im se i odmah su me primili. Tad sam imala 32 godine, kći Sanja već je bila veće dijete. Dobila sam i atelje, i to vrlo lijep, s velikim staklenim prozorom gdje sam u miru mogla stvarati. Radno vrijeme bilo mi je od 6.30, no brzo sam se navikla na rano dizanje. Mogla sam dobiti koji god sam materijal za rad tražila i, najvažnije, cijenili su moj rad", prisjeća se. Bila je zaljubljenik svoje profesije, kaže, a u kreiranju je poštovala samo dva pravila – jednostavnost i prepoznatljivost.
"Htjela sam se riješiti dotadašnjih suvišnih opterećenja. To su bile nekakve glave za kremu u tubi, dodaci koji nisu imali likovnu kvalitetu. Nije bilo bitno samo staviti ime nego kako to napraviti", ističe i dodaje kako današnjem dizajnu zamjera što je šminkerski. No, da nije bilo njezinih roditelja, tko zna bi li Marija bila pionirka hrvatskog produkt-dizajna.
"Moji roditelji imali su sve samo ne sretan život. Otac Nikolaj Gerasimenko, rođen u St. Peterburgu, završio je ekonomski fakultet. Htio je biti trgovinski, no sve je propalo. Oženio se mojom mamom Aleksandrom Pavlovom iz plemićke obitelji tik prije 1. svjetskog rata. Nisu ni počeli živjeti svoj život. Mama je morala pobjeći engleskim brodom preko Grčke u ondašnju Kraljevinu Jugoslaviju, a tata je ratovao. Bogatstvo je ostalo iza nje, tata je u zadnji čas pobjegao preko Krima u Istanbul i spasio glavu. Ponio je sa sobom diplomu, indeks i carsku uniformu oficira", pripovijeda tragičnu priču. Jedina sreća u nesreći bila je ta što su se njezini roditelji nakon nekoliko godina ponovno sreli preko ruskoga Crvenoga križa i ponovno sastavili svoj život iznova.
"Sve su morali početi ispočetka. Tata je morao naučiti jezik jer od nečeg se moralo živjeti. Bili su vrlo nesretna generacija. Nakon što je nostrificirao diplomu u Zagrebu, dobio je službu u Direkciji željeznica u Beogradu, zatim su ga premjestili u Suboticu gdje sam se rodila 1930., a kad su mi bile četiri godine, preselili smo se u Novi Sad. Tamo sam završila osnovno školovanje do mature", govori. Unatoč tragičnom životu Marijinim roditeljima bilo je najbitnije usaditi joj ljubav prema književnosti, glazbi i općoj kulturi, kao što i priliči jednog uglađenoj Ruskinji. Učila je nekoliko jezika, među ostalim, njemački, engleski, francuski i mađarski, svirala klavir, plesala balet, iako ne profesionalno.
"Nesretna okolnost bila je ta što Novi Sad nije imao baletnu školu pa je to otpalo. A kao djevojčica htjela sam baš biti balerina. To je u ruskim genima... No čim sam čula glazbu, plesala sam. Bilo mi je dovoljno da vidim neku predstavu, zapamtila bih sve figure i mogla sam ih točno imitirati. Sjećam se i da sam se igrala i kazališta", priča. Odmalena je iz nje izbijala kreativnost pa je tako nakon mature upisala arhitekturu, no odustala je nakon godinu dana. I to zbog matematike.
"Uz malo truda sigurno bi mi išlo, ali radije sam odustala. Bila sam tužna", kaže, ali tata je „spasio“ cijelu situaciju. Rekao joj je da se otvara Akademija primijenjenih umjetnosti u Zagrebu 1949., prva institucija takve vrste, i da će to biti prava stvar za nju. Poslala je radove, no zakasnila je na prijamni.
"Kad je počela nastava, otišla sam prof. Tomaševiću. Rekao mi je da su moji radovi dovoljni i da sam primljena", prisjeća se. U to vrijeme upoznala je i supruga, liječnika Ivana Kalentića, i to preko poznanika Saše Zalepugina, koji je također dijete ruskih emigranata.
"Ferije sam provodila kao studentica u Puli gdje su mi tad živjeli roditelji. Tata je predavao na Željezničkom tehnikumu. Kako sam samo čitala knjige, kupala se i svirala klavir, Saša me pozvao da im se pridružim navečer u oficirskom klubu i upoznao me s dr. Kalentićem. U to vrijeme Pula je cvala i otvarao se novi pedijatrijski odjel. Slikar Kreško Katić pozvao me da za mali džeparac oslikam pedijatriju Disneyevim crtežima. I dok sam tako slikala, naišao je Ivan. Pitala sam ga: 'Što vi tu radite', a on meni na to: 'Prije bih ja morao vas pitati što vi tu radite' i tako smo se počeli sastajati", govori. Kako je njemu završavao staž, ljubav su nastavili u Zagrebu, a tradicionalni sastanci bili su im, kaže, pod urom na Trgu bana Jelačića.
"Bila je to ljubav na prvi pogled, ali bilo je i puno drugih stvari koje su nas spajale. Bio je iznimno obrazovan čovjek. Sve je vodilo braku, no moj se otac usprotivio: 'Prvo hoću vidjeti diplomu, a onda radi što god hoćeš'. Tako je i bilo", priča. U svemu joj je bio potpora, kaže, te se nikad nisu niti svađali. Iako ga je izgubila prije 13 godina, i dalje živi u njezinim uspomenama.
"Jako mi je žao što suprug nije doživio moju izložbu. Bila sam skromna i nisam vjerovala da zaslužujem da budem u nekome muzeju jer moj rad je bio moja intima", zaključuje.
Više slika pogledajte u galeriji...
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.