Nije lako započeti novi život izvan granica Hrvatske, no ovi mladi ljudi već nekoliko godina žive daleko od svog doma. Zanimalo nas je koji običaji ili sitnice iz domovine im nedostaju te pronalaze li alternative koje bi im barem malo pomogle ublažiti nostalgiju. 

LARA HAMER (26), PR stručnjakinja, Velika Britanija 

''Iako život u inozemstvu donosi puno pozitivnih stvari i razne prilike, lagala bih kad bih rekla da nije bilo trenutaka kada sam pomislila da je moja odluka da postanem dio dijaspore bila poprilično nesmotrena (ili poželjela da sam se barem preselila u neku mediteransku zemlju). Hrvatska ima vrlo bogatu kulturu, posebice što se tiče kulinarstva, pa sam preseljenjem u Englesku bila prisiljena izrazito smanjiti očekivanja sto se tiče prehrane. Mislim da ne postoji država s gorom kulinarskom tradicijom od Velike Britanije, pa sam prvih par mjeseci jela manje više kruh i putar.

Spas sam znala pronaći u internacionalnim dućanima, kojih je Engleska puna, ali i tamo su većinom samo kopije hrvatskih proizvoda. Možda najveći kulturološki šok i vječni predmet čežnje mi je bila kava. Turska kava doma, espresso u kafiću…sve su to nepoznati pojmovi tamo. Zato sam, kad god bih dolazila u Hrvatsku, punila kofere “ciglicama” ili Barcaffe paketima od pola kile. Tu bi se našla još pokoja domaća rakija (za zdravlje, naravno), kakav komad domaćeg pršuta ili slanine.  Ono što mi je također izrazito nedostajalo je sunce. Prošla zima je trajala od rujna pa do travnja sljedeće godine. Nedostatak sunca činio me loše raspoloženom, koža mi je izgledala umorno, a i ja sam se tako vječito osjećala. Vrhunac oplakivanja sunčanih dana bio je kad sam bukirala kartu za Španjolsku jer mi je trebalo ljeta, dobrog vina i malo više temperamenta kod ljudi.''

BARTOL STEGIĆ (25), kuhar, Njemačka

''Ono što mi u inozemstvu najviše zna nedostajati su naši mali/veliki međuljudski odnosi i konflikti. U mojoj rodnoj Dalmaciji, recimo, znamo iz čiste dragosti voljenoj osobi često 'spuštati' i kritizirati se međusobno. Zapravo, ono što mi nedostaje iz Dalmacije teško se može opisati nekome tko to nije doživio. Kao, primjerice, kad se neke kratkotrajne (kod nekih više, kod nekih manje) mentalne okolnosti koje te koče da u svakom pogledu da budeš produktivan opravdavaju se same po sebi jer je to tako i gotovo... Kao na primjer kad nas uhvati fjaka. Od hrane mi ne nedostaje ništa, zahvaljujući tome što sam kuhar i restoranu u kojem momentalno radim mogu si lijepo zasladiti nepce. Jedino jelo od kojega si volim polizati prste svaki put u Hrvatskoj je škrpina na lešo koju moja majka zna odlično spremiti! Nema ništa slađe! U Frankfurtu imam veći, kvalitetniji i jeftiniji izbor hrane i pića nego u Hrvatskoj. I jedino što uvijek nosim sa sobom je Melem.''

VEDRANA CASTEEL (27),  socijalna radnica, Sjedinjene Američke Države 

''Jedna stvar koji mi jako fali su dogovori za kavu i odlazak na kavu u kafić. Iako nikad nisam bila jedna od onih koji su svaki dan išli na kavu, voljela sam povremeno otići u kafić i naručiti sok, kavu i pričati s prijateljicama satima. Fali mi svako jutro imati svježi kruh iz pekare, fali mi da samo mogu prošetati do pekare i uzeti prstiće, slanac, burek... Fali mi da samo mogu hodati do trgovine i vidjeti ljude na ulici i stati popričati s nekim (ovdje su svi u autima, svi se nekako uvijek žure), vidjeti ljude da voze bicikl. Od proizvoda mi jedino fali mamin domaći pekmez i ajvar, cikla i takve stvari. Većinu proizvoda možemo naći ovdje u Europskoj trgovini. Uglavnom, taj neki društveni život koji imamo u Hrvatskoj mi najviše fali. I da, gradski prijevoz. Ovdje je katastrofa, ima samo podzemna i nije baš najsigurnija tako da - živjeli tramvaji i naši busevi! Baš bih voljela kad bi ovdje samo mogla uskočiti na tramvaj i odvesti se nekamo.''

Život vani "Preselila sam se u Portugal i evo kako moj život sada izgleda"

TAMARA MARJANOVIĆ (28), komunikologinja, Velika Britanija

''Mi ljudi smo po prirodi poprilično prilagodljivi, tako da nam ne treba dugo da se naviknemo na drugačiju hranu ili drugačiju vremensku prognozu. Lako odjenemo deblji kaput ili probamo skuhati hranu koja nalikuje onoj na koju smo navikli. No, nakon gotovo pet godina provedenih u Velikoj Britaniji, ono što nikako ne mogu rekreirati su običaji karakteristični isključivo za našu naciju te ‘lakoća’ obavljanja nekih stvari koje u Hrvatskoj uzimamo zdravo za gotovo. Čak ni družeći se s Hrvatima u Londonu nije moguće ići na trosatne kave koje su dogovorene deset minuta prije nego se nađemo, nije moguće sresti prijatelje na ulici samo tako, imati mamin ručak koji te povremeno dočeka na stolu te otići kod doktora i zapravo znati objasniti gdje i što te boli jer se služite istim jezikom. Za mnoštvo toga što sam u Hrvatskoj obavljala s lakoćom i velikom brzinom mi ovdje treba više pripreme i opreza, tako da bih zaključila da mi u životu izvan domovine najviše nedostaje ta lakoća i nonšalantnost koje prije nekoliko godina nisam bila ni svjesna.''