„Ma kriva je i loša genetika, ali pravi razlog za moju pretilost dugujem tome što sam ulaskom u pubertet počela jesti sve češće, više i brže. Oko 17. godine saznala sam da to ima i ime – emocionalno prejedanje“, započinje razgovor moja sugovornica Veronika Stupar, 20-godišnja djevojka iz Požege koja se već godinama bori s pretilošću. Veroniku sam upoznala prije dvije godine, a njezina životna priča ostala mi je duboko urezana u pamćenje. Sada smo je napokon odlučile ispričati - zajedno! Kako ona kaže, ljudi ne znaju kako je biti u njezinoj koži, a želja joj je da svatko tko je pročita i pronađe se u njoj zna da nije sam. Evo kako je sve počelo:

„Kako sam odrasla u obitelji koja se bavila poljoprivredom, u našoj kući uvijek je bilo hrane u izobilju i dobro se jelo. Ali, nažalost, nije bilo i dovoljno novca. Zbog financijskih teškoća, moji su roditelji morali puno raditi i napraviti određene žrtve. Mama se tako zaposlila u Austriji kad sam ja imala svega dvije godine i to je, između ostaloga, jako utjecalo na moje prehrambene navike.

Krenuvši u školu prvi put sam počela osjećati sram jer sam 'punija' od ostale djece i jer imam veći apetit od njih. Naravno, svemu tome pridonijeli su i njihovi okrutni komentari o mojem izgledu u kojima često nisu birali riječi. Zbog toga sam nerijetko izbjegavala jesti u školi jer bi me svi gledali i nešto šaputali pa bih se najela kod kuće da umirim osjećaje tuge i tjeskobe koji su se nakupljali tijekom tog dana. I sve što sam jela bili su samo loši prehrambeni izbori“, iskrena je Veronika. 

U ZDRAVOM TIJELU... Ova mama svaki dan važe svoju kćer - da se ne udeblja

Kad je u pitanju njezino fizičko zdravlje, osim povremenih bolova u koljenima i leđima, kaže kako nikada nije imala većih problema. Ali to ne može reći i za svoje psihičko stanje. „Višak kilograma ostavio je trag na zdravlju moje psihe. Razvila sam strašan anksiozni poremećaj popraćen vrlo čestim depresivnim epizodama. To je jako utjecalo na moj uspjeh u školi i u društvu. Osim toga, uvijek sam bila strašno umorna jer sam se počela umarati više i brže od ostale djece. Taj umor pripisujem i raznim antidepresivima, anksioliticima i stabilizatorima raspoloženja koje sam dobivala od psihijatara, a koji su me smirivali nakon žestokih napada panike“, nastavlja svoju priču Veronika koja mi je priznala i da već dugo vremena bezuspješno pokušava smršavjeti.

„Pokušavam smršavjeti od svoje trinaeste godine. Nekada bih uspjela doći do pola puta od cilja, ali onda bi u meni nešto puklo, prestala bih vidjeti svrhu toga i tako lagano gubila motivaciju. Kako bi problemi s kojima sam se suočavala bivali veći, moja motivacija bila bi sve manja. Bezbroj puta sam pokušavala, ali nikada nisam izdržala do kraja. Mislim da je jednostavno problem u mojoj glavi.“ 

U svemu tome Veronika je uvijek imala podršku obitelji koju smatra svojim najvećim osloncem. „Moja mama često je kuhala za mene, a često su i svi ukućani birali zdrave obroke kako bi mi bili podrška i kako mi ne bi bilo teško gledati u njih dok jedu neki visokokalorični obrok. Čak su me nagrađivali svaki put kad bih uspjela izgubiti pokoji kilogram i bili su jako ponosni jer znaju da se trudim. Ali isto to ne mogu reći i za svoje prijatelje. Griješila bih kada bih rekla da s njihove strane nije bilo apsolutno nikakve podrške, ali imam osjećaj da se oni boje razgovarati o mojim kilogramima kako me ne bi povrijedili“, priznaje.

ANKETA Bi li te partner ostavio da se udebljaš? Što misliš?

Ono što me u našem razgovoru posebno dotaknulo je njezin ljubavni život. Kako ona kaže, nepostojeći. „Imam 20 godina i nikada se nisam poljubila s dečkom! Nije bilo ni konkretnih ponuda, a sve što je nalikovalo na flert naišlo je na odbijanje s moje strane. Uvijek sam mislila da se netko iz oklade šali sa mnom. Zbog toga već godinama u život ne puštam nove ljude i mislim da će tako ostati sve dok sama prema sebi osjećam gađenje i stidim se svojeg odraza u ogledalu“, govori mi Veronika i nastavlja svoju priču: „Pa kako da se ne gadim sama sebi kad mi se ljudi svakodnevno izruguju - na ulici, u javnom prijevozu pa čak i u crkvi. Svi si daju za pravo prozivati me zbog mojih kilograma, a doživljavala sam da me i 'puniji' ljudi pitaju nije li me sramota što takva hodam u javnosti. Ono što me posebno pogodilo bila je situacija kad su me zaštitari izbacili iz jednog noćnog kluba jer nisam bila dovoljno lijepa, zgodna i sređena da bih se tamo uklopila“. 

Kad sam je pitala kako se nosi s tim komentarima, i na to mi je iskreno odgovorila. „Danas bolje i lakše stavljam lažni osmijeh na lice, a prije sam znala jako pocrvenjeti i rasplakati se čim bih uhvatila trenutak gdje nema puno ljudi. Ali, moram ti priznati, još uvijek se znam sakriti u ormar kada mojim roditeljima dođu gosti koje ne poznajem dovoljno dobro. To je posljedica toga što sam toliko puta bila odbačena da je u mojoj glavi stvoreno automatsko povlačenje. Samopouzdanje mi je postalo gotovo nepostojeće, a moj ego (ako ga uopće imam) ne može primiti više niskih udaraca. Zbog toga se pripremam čak i na odlazak u trgovinu, u banku ili na nastavu. U mojoj glavi se prije izlaska iz kuće prevrti  svaki mogući scenarij koji se može dogoditi u određenoj situaciji pa se trebam uvjeriti da će sve biti dobro. I mogu reći da me je to koštalo u životu - puno neostvarenih želja, prilika i iskustava.

Ali u zadnje vrijeme to mijenjam, pozitivnija sam i ne dopuštam si puno razmišljati o tome što mi se događa. Neki dan sam čak skupila dovoljno hrabrosti da pokažem srednjak frajeru koji je išao nogostupom dok sam sjedila u autu. Bilo je upaljeno crveno svjetlo na semaforu i rekao mi je 'Marš, debela', a ja sam mu opsovala i pokazala srednjak. Osjećaj je bio toliko dobar, ali to inače nije moj stil i ne spuštam se na tu razinu. Gdje bismo bili kada bismo svi po cijele dane prozivali ljude, zar ne?! Postoje puno produktivniji načini trošenja energije", rekla mi je za kraj.