Filip Čančer (25): "Izgubio sam 75 kilograma i od pretilog, nesigurnog dečka postao model"
- Da borba s prekomjernom težinom može biti itekako teška, svjedoči i 25-godišnjak Filip Čančer
- Kada je dosegao 167 kilograma, odlučio je promijeniti životne navike i okrenuti se zdravijem životu
- U šest godina izgubio je 75 kilograma što ga je ohrabrilo da se okuša u ulozi modela
Filip Čančer, diplomirani modni dizajner i vlasnik svog modnog brenda FClothes, dugo se borio s prekomjernom težinom, a tomu je odlučio stati na kraj kada je imao 19 godina. Dosegao je težinu od 167 kilograma, a danas, šest godina poslije, 25-godišnjak je lakši za čak 75 kilograma. Ispričao nam je što ga je potaknulo na promjenu, kako je izgledao njegov put, na kakve je prepreke nailazio i kako je prihvatio novoga sebe...
"Pokrenula me izjava: Ti ćeš uvijek biti debeo"
"Imao sam 167 kilograma kada sam odlučio da je vrijeme da poduzmem nešto. Cijeli su me život pratili pogledi i neprimjereni komentari, ali izjava jedne meni bliske osobe pogodila me ravno u "sridu". Rekla mi je kako ona uvijek može obući druge tenisice, ali da ću ja zauvijek biti debeo. I to je bilo to! Krenuo sam od manjih koraka, a najviše su mi pomogle aplikacije za vježbanje. Igrom slučaja jedna aplikacija za mobilni telefon bila je na akciji. Kupio sam je i počeo vježbati. Aplikacija je zapravo bila vrlo jednostavna. Počinje se s desetak trbušnjaka i svaki dan taj se broj povećava. Meni je to bila igrica s levelima koje trebam savladati. Nakon što sam savladao aplikaciju, pronašao sam online trening u trajanju od 45 minuta koji je inspiriran kickboxingom. Iako sam kao mali trenirao (čitaj: odradio reda radi) plivanje i tenis, oduvijek sam želio trenirati kickboxing.
"Puno je predrasuda prema pretilima, nisam imao hrabrosti ići u teretanu"
No, nakon nekog vremena, dosegao sam limit treninga u svojoj sobi i bilo je vrijeme za korak dalje. U tom sam trenutku imao sreću provesti mjesec dana u Švedskoj i tamo krenuti u teretanu. Zašto kažem da sam imao sreću? U Hrvatskoj su ljudi, nažalost, puni predrasuda prema pretilim ljudima. Zbog toga nisam imao hrabrosti krenuti u teretanu na domaćem terenu. Ali nakon što sam se ohrabrio u Švedskoj, pronašao sam teretanu u Hrvatskoj u koju sam nastavio redovito odlaziti. Nakon što sam skinuo 57 kilograma, cilj mi je bio „pasti“ ispod 100 i taj sam cilj vrlo brzo ostvario. Odlučio sam da se moram riješiti pozamašnog viška kože na predjelu trbuha i jedini logičan izbor u tom trenutku bila je abdominoplastika. Uvijek sam volio reći da mogu hodati i na trepavicama, ali da mi se koža neće povući.
Dvije operacije i dva prekida treninga
Zahvat je dobro prošao, ali dobio sam zabranu treniranja na tri mjeseca. Kada sam ponovno dobio odobrenje liječnika da mogu nastaviti s treninzima, počeo sam polako vraćati kondiciju i okrenuo sam se najviše cardio spravama. Toliko sam često bio na njima da me je jednom moja dobra prijateljica Ivana Rajić u teretani povukla za rukav i rekla: "Daj se više skini s te trake, pogledaj koliko tu još ima sprava!" Nažalost, u jednom trenutku iščašio sam rame tijekom jedne vježbe. Zbog ozljede sam završio na operacijskom stolu, a rehabilitacija je ponovno trajala tri mjeseca.
Nakon nekoliko mjeseci počeo sam ponovno trenirati i igrom slučaja upoznao sam svog trenera Karla Horvata. Kada je čuo moju priču poludio je i rekao: "Ne buš ti ništ' sam. Zajedno ćemo!" Malo po malo s njim sam savladao svoje strahove, pomicao granice i gurao dalje. Nakon šest godina evo me u 2019. godini sa 75 kilograma manje i potpuno drugačijim izgledom.
"Bitno je voljeti sebe, savršeno nesavršenog"
Bilo je dana kada mi se nije išlo u teretanu, ali tada bih se sjetio svega što sam u životu prošao i motivirao bih sam sebe. Na kraju treninga uvijek sam bio ponosan na sebe jer nisam posustao. Najvažnije mi je bilo shvatiti da ne postoji dijeta, već način prehrane i životni stil. I da nije važno hoću li s promjenama krenuti u petak navečer ili u ponedjeljak u ponoć. Ono što je važno je ne posustati. Još uvijek nisam u potpunosti zadovoljan svojim izgledom. Jesam li zadovoljniji? Da, naravno! Ali smatam da uvijek može bolje. Mogu nabrojiti „hrpu“ sitnica koje me čine nesavršenim, međutim ono što je bitno znati je voljeti sam sebe – savršeno nesavršenog.
"Kopkao me prijedlog da se okušam kao model"
To me ohrabrilo da se nedavno okušam i u nečemu potpuno novom za mene. Naime, moja prijateljica, fotografkinja Darija Cikač, snimala je kampanju za moj modni brend. Kako u Hrvatskoj nedostaje muških modela, pitala me zašto ja ne bih uskočio u tu ulogu. Na to sam se samo osmjehnuo i kratko rekao: "Prepustit ću to profesionalcima!" Ipak, taj mi je prijedlog odzvanjao u glavi i počeo sam razmišljati o njemu. Nakon nekoliko mjeseci zajedno smo realizirali tu ideju, a tijekom samog fotografiranja Darija se oduševila koliko zapravo znam pozirati s obzirom na to da nisam model. Kada smo došli do dijela u kojem smo snimali crno bijele fotografije, Darija me u jednom trenutku pitala: "Ozbiljno, Filipe, zašto ne probaš kao model?!" Odgovorio sam joj na to mrtvo hladno kako imam strije i ožiljak na što je ona spustila fotoaparat i pogledala me i izjavila isto tako mrtvo hladno: "To su samo strije i ožiljak!"
"Zašto su samo ženskim modelima nesavršenosti prednost?"
Ta me njezina rečenica malo šokirala, ali pozitivno. Nakon nekoliko dana počeo sam googlati modele koji su "nesavršeni". Pretraga se svela na plus size modele i na modele s različitim stanjima kože kao što su vitiligo, psorijaza i slično. U svemu tome uočio sam jedan nedostatak – sve su to ženski modeli. Ni u kojem slučaju ne želim da se krivo shvati! Izrazito mi je drago da su te djevojke uspjele, ali ono što me zasmetalo jest što takvih „nesavršenosti“ nema u svijetu muškog modelinga. Nekako smatram da smo svi mi, bez obzira na dob, spol, vjeru ili seksualno opredjeljenje, ljudi. Zbog toga smatram da ne bi trebala postojati distinkcija između nas jer svi smo mi, žene ili muškarci, savršeni sa svim svojim nesavršenostima."