Dok se drugi žene, ja sam s 30 godina prvi puta ostala sama. I baš mi je dobro!
- U tridesetima sam se vidjela s obitelji, djecom. I svi drugi su nas vidjeli tako. No ta velika ljubav se istrošila. I dok su se moje prijateljice udavale i rađale, ostala sam sama
- Iskustva koja se obično sakupe u dvadesetima – divlji studentski život, ljubavni jadi, biti solo, avanture – sve sam to propustila jer ja i Darko bili smo zajedno od 18-e
- Danas, u svojim tridesetima, sam i dalje bez bez partnera – i prilično sam sretna…
Bilo je sve jednostavno i fino: upoznavanje sa 18, zajednički krug prijatelja i paralelni studiji, zajednički život sa 23 i onda, gotovo u isto vrijeme, pronašli su i posao. Sve je bilo harmonično, kompatibilno, toliko su bili jednaki u sličnostima te tolerantni u različitostima da je svima bilo jasno da je riječ o velikoj ljubavi. Ljubavi s velikim "LJ" koja ne prolazi s odrastanjem nego traje - svoje je iskustvo s nama podijelila Ana T.
"Međutim, dok su naši prijatelji i obitelj nakon što smo sve napravili kako treba: završili studij, zaposlili se, zajedno počeli živjeti, doduše kao podstanari, ali tko ne počne tako?, najavljivali i iščekivali svadbena zvona koja su se podrazumijevala, mi sami više kao da nismo bili sigurni. Darko i ja smo se polako počeli udaljavati jedno od drugoga. Pojavili su se drugi prioriteti. Razvilo se drugačije razumijevanje stvari koje su nam važne, odnosno kako smo si predstavljali naše živote.
Nije nam bilo lako. Nije baš jednostavno prekinuti 12 godina veze, no dođeš do točke dan moraš prekinuti, čak i ako se još volite, bar na neki način. Razgovarali smo, slušali i tražili kompromise. Na kraju smo shvatili da moramo popustiti. I odjednom, po prvi puta u mom životu – nije više bilo "mi". Bila sam samo "ja". Ja koja moram svim rođacima i prijateljima objasniti što se dogodilo (a nema se što objasniti) i ja koja moram smisliti što dalje."
Put od „mi“ do „ja“
"Zadržala sam zajednički stan i većinu namještaja. Na prvi pogled je to sigurno najpraktičnije i najjeftinije rješenje, ali ne i najpametnije. Oko mene je još uvijek bilojako puno "nas", naših zajedničkih stvari što je podrazumijevalo i puno zajedničkih uspomena". Dok sam se istovremeno pitala što zapravo ja želim, sad kad ne trebam više raditi kompromise, biti obazriva prema drugome, raditi zajedničke planove. Bio je to još uvijek „naš“ stol za kojim smo jeli i „naša“ plava sofa na kojoj smo ležali gledajući televiziju."
"Međutim, nije mi trebalo puno da shvatim da plavu sofu zapravo nikada nisam podnosila (bio je to kompromis – željela sam crvenu, on sivu, složili smo se da bude plava). Ali, ipak sam trebala puno vremena da odlučim kupiti bijelu sofu – koja mi je bila lijepa, ali mi se tada činila nepraktičnom. Napravila sam „stilsku knjigu“ u koju sam zalijepila izrezane outfite iz raznih časopisa, a kako bih dobila osjećaj koju odjeću želim nositi i koja boja zida mi se sviđa – sada kad nema druge osobe da odlučuje sa mnom."
Počela sam živjeti unazad
"Nisam bila žena slomljena srca, no u mom je životu nastala nevjerojatna praznina. Dok sam se trudila od polovice (para) napraviti cjelinu, u mom krugu prijatelja počela je faza ozbiljne ljubavi, vjenčanja/zajedničkog života-dolaska djece. Dok su moje prijateljice pričale o tome kako su konačno pronašle muškarca svog života, ja sam imala osjećaj da živim prema nazad. Sva iskustva koja se obično sakupe u dvadesetima – divlji studentski život, ljubavni jadi, biti solo, avanture – sve sam to propustila. Oko mene su svi bili spremni okućiti se i smiriti. A ja sam prvi puta mislila o tome kako je to spavati s drugim muškarcem."
"Naravno da mi u tridesetima glasno otkucava biološki sat. Samospoznaja je dobra i lijepa, ali bilo bi bolje da nisam toliko čekala. Trebalo mi je malo vremena da shvatim da zapravo nije riječ o mom biološkom satu, nego o satu muškaraca koje sam poznavala. I mojih prijateljica. I mojih roditelja – koji su toliko željeli biti baka i djed."
Možda nije uvijek bilo pametno – ali je bilo potrebno
"U fazi koja je uslijedila bilo je puno otpora. Kao da nije bilo dovoljno što sam izišla iz naizgled savršene veze. Dala sam otkaz i na svom sigurnom poslu. Dogodio se i seks za jednu noć. Počela sam sama putovati. Od skromne i pouzdane djevojke postala sam preko noći žena čiji životni stil i ponašanje ne idu više u ladicu sa stvarima koje sam tamo spremala 30-ak godina. A okolina – uglavnom zbog dobrih namjera, često zbog bespomoćnosti , a ponekad i zbog vlastite udobnosti – stalno pokušava uljepšati staru ladicu."
"Trebalo mi je puno snage da pronađem svoj put. Sama nisam znala što želim. Postojala je jednostavno ta snažna želja za slobodom i samoodređenjem. Prepustila sam se tome. Donosila sam odluke od kojih su me odvraćali. Bila sam nerazumna. Davala sam si za pravo da mogu raditi pogreške. Čak i kad su muškarci u pitanju.
Sama sam, ali nisam usamljena
"Danas imam 37 godina i – nakon dvije kraće veze – još uvijek sam solo. Većinu propuštenih iskustava sam nadoknadila. Sada znam koga ću zamoliti da mi donese juhu kad budem bolesna ležala u krevetu. Koje donje rublje ću nositi kad ga nitko ne vidi. Da ne želim vezu u kojoj volim čovjeka, ali nisam zaljubljena."
"Želim li opet muškarca uz sebe? Da. Jako. Ali ne pod svaku cijenu. Zato jer znam tko sam, što mi je važno i kako želim živjeti. Zato jer znam na koje kompromise sam spremna, a na koje nisam. I zato jer još nisam srela muškarca za kojeg bih opet bila spremna pristati na plavu sofu dok mi se sviđa crvena".