Nošenje odjeće naopačke, obrnuti naprijed-natrag i dekolte i gumbe staviti na leđa, nova je fora u modi
- Nošenje odjeće naopako u modnom je sustavu znak nečeg krivog, čak i više od drukčijeg, gotovo zabranjenog načina odijevanja
- Radi se o stilu koji se temelji na bazi buntovnog odijevanja jer zapravo krši pravila ne samo modne ideje koja mora biti „normalna” i očekivana, već ulazi u sukob s idejom samog dizajnera
- Ovakav odnos prema stilu također je, u oblikovnom smislu, izazov jer mijenja pravila izrade modnog predmeta te njegovu ulogu u svijetu odijevanja, budući da on postaje nešto sasvim drugo i drugačije od onoga kako je napravljen
Odjeća nošena naopačke u modnom je sustavu zapravo odstupanje od ustaljenih pravila konstrukcije i nošenja. Prednja i stražnja strana krojem su jasno definirane, ne samo funkcionalno već i simbolički, te tvore stabilan vizualni poredak koji mu daje nedvosmisleno „čitanje” odjevnog predmeta.
Ulaskom u 2026., taj se poredak na neki način preoblikuje, eksperimenti i istraživanja u tom smislu su na vidiku. Suvremeni dizajn sve otvorenije problematizira fiksnost tih kategorija, pretvarajući ono što je nekoć bilo shvaćeno kao nepravilnost u svjestan, artikuliran stilski postupak. Nošenje odjeće "unatrag" više ne funkcionira kao negacija pravila, već kao njihova reinterpretacija, znak modne pismenosti i razumijevanja odjeće kao konstrukcije čiji se potencijal ne iscrpljuje u jednoj, unaprijed zadanoj uporabi.
Takozvana „obrnuta silueta” pritom ne djeluje kao provokacija radi same provokacije, već kao promišljena strategija unutar suvremenog modnog sustava. U kontekstu industrije koja se sve snažnije okreće dugovječnosti, prilagodljivosti i odgovornijem odnosu prema proizvodnji, okretanje odjevnog predmeta postaje način da mu se produži životni vijek i proširi funkcionalni imaginarij.
Dakle, rotiranjem komada za 180 stupnjeva ne mijenja se samo njegova vizualna pojavnost, već i unutarnja logika nošenja: redistribuiraju se volumeni, redefiniraju linije i pomiču fokalne točke na tijelu. Odjeća se počinje čitati kao arhitektonska struktura u pokretu, a ne kao zatvoreni objekt.
Iako se trend za 2026. doima suvremenim, njegova genealogija duboko je ukorijenjena u povijesti modnih gesta koje su sustavno osporavale normativne kodove odijevanja. Jedan od ključnih trenutaka dogodio se 1999. godine, kada se Céline Dion na dodjeli Oscara pojavila u bijelom Dior Couture smokingu nošenom unatrag. Taj čin nije bio tek estetska provokacija, već precizno promišljena intervencija u pitanja formalnosti, roda i hijerarhije odijevanja. Ono što je tada djelovalo kao eksces, danas se čita kao rani primjer svjesne destabilizacije modne norme.
U novijoj povijesti, sezona ready-to-wear za jesen 2023. pokazala je kako se ideja „obrnutog” može razvijati suptilnije i rafiniranije. Tory Burch koristila je namjerno pomaknuta zatvaranja i asimetrične kopče kako bi sugerirala pomak ravnoteže i „nepotpunost” forme, dok je Victoria Beckham eksperimentirala s pletivima koja su se spiralno omatala oko tijela, brišući jasnu granicu između prednje i stražnje strane. U oba slučaja, dekonstrukcija nije bila destruktivna, već transformativna, usmjerena na fluidnost i prilagodljivost siluete.
Maison Margiela taj je pristup uveo u radikalnu fazu. Naime, John Galliano pod njegovim se imenom bavio memorijom odjevnog predmeta, idejom da odjeća nosi tragove prošlih nošenja i identiteta. Okretanje i „ponovno oblačenje” istog komada postaje način vizualizacije te memorije.
Pariške kolekcije za jesen 2025. pružile su jasan dokaz da se „obrnuta silueta” etablirala kao ozbiljan dizajnerski alat. Brend Zomer predstavio je kolekciju u kojoj su baloneri i košulja-haljine nošeni unatrag, čime su stražnji konstruktivni elementi, sedla, šavovi i pregibi, postali središnje vizualne točke. Time je pažnja preusmjerena s frontalne naracije na leđa, područje koje u klasičnom krojenju često ostaje u drugom planu.
Puni potencijal ovog pristupa, međutim, dolazi do izražaja u radu dizajnera koji su dekonstrukciju ugradili u samu srž svojeg stvaralaštva. Yohji Yamamoto, čije se kolekcije desetljećima bave odnosom tijela, volumena i praznine, često okreće kapute, veže ih ili pomiče njihovu os prema kralježnici. Njegova poznata izjava o hodanju unatrag u budućnost ovdje dobiva gotovo doslovno značenje: fokus se pomiče na leđa kao temeljnu os tijela, mjesto ravnoteže i kontemplacije.
Sličnu je logiku primijenila i Sarah Burton u svom dugo iščekivanom debiju za Givenchy. Otvaranjem središnjih stražnjih šavova i otkrivanjem dekoltea na neočekivanom mjestu, Burton je ponudila drugačije čitanje senzualnosti, onu koja ne proizlazi iz frontalne izloženosti, već iz pomaka perspektive. Leđa, tradicionalno skrivena i funkcionalna, postaju prostor intimnosti, ranjivosti i vizualne snage.
Razlog zbog kojeg nošenje odjeće unatrag funkcionira na estetskoj razini leži u ravnoteži napetosti i rasterećenja. Zimsko odijevanje gotovo je uvijek frontalno orijentirano: slojevi, zatvaranja i zaštitni elementi koncentrirani su na prednjem dijelu tijela. Obrnuta silueta redistribuira tu vizualnu i funkcionalnu težinu, otvarajući prednji dio tijela i premještajući interes na leđa, jednu od najzanemarenijih, ali i najsugestivnijih površina ljudske figure.
U tom kontekstu, nošenje odjeće unatrag nadilazi sezonski trend i ulazi u područje modnog mišljenja. Riječ je o praksi koja destabilizira ideju odjevnog predmeta kao dovršene, fiksirane forme i umjesto toga ga promatra kao proces, otvoren za reinterpretaciju, ponovno pozicioniranje i novo značenje. Prednja i stražnja strana prestaju biti hijerarhijski raspoređene, a tijelo više nije pasivni nosač odjeće, već aktivni suautor njezine siluete.