U subotu sam je vidio prvi put u životu. Poznajem je već neko vrijeme zahvaljujući Fejsu, ali za vikend smo se i formalno upoznali. No znam je. Znam je u dušu. Vrlo snažnu dušu!

Žena u plavoj haljini je Marija Patljak Bilić, odnosno Mare, ovogodišnja dobitnica nagrade VAM koju dodijeljuje udruga Sve za nju koja pruža besplatnu psihološku pomoć oboljelima od raka. Nagrada je, naravno, otišla u prave ruke. 

Prvi put sam čuo za nju kad je skinula periku i objavila tu fotku na Fejsu. 

Mnogi ne shvaćaju zašto je to značajno, ali jest. Izuzetno. Značajno je za nju jer svima kaže da se prihvaća. Da se voli. Da je The žena i nakon što je izgubila jedan od univerzalno prihvaćenih znakova ženstvenosti. 

Ali značajna je i za brojne druge žene koje su u sličnoj situaciji, ali im je teže prihvatiti sebe nakon svih promjena. Bez kose, obrva, bez boje u licu, jedne ili obje dojke... Kad izgubiš nešto što smatraš dijelom sebe, a istovremeno te šamaraju silovite emocije, svaki znak podrške i razumijevanja dođe kao melem na ranu. A rane znaju biti vrlo duboke…

"Ne znam koja me to baba gleda iz ogledala", rečenica je koju sam čuo previše puta od brojnih žena koje se bore za zdravlje. I zato je važno. Da i drugim ženama poruči da su u redu. Ja mogu reći da je za mene esencija ženstvenosti uvijek u stavu, u bogatom srcu i zdravoj glavi, ali Marina je poruka jača, jednostavno jest. Samo ta jedna gesta nosi snažniju poruku od bilo koje moje rečenice. 

Važno je zbog svih žena koje se osjećaju čudno, neprivlačno, nesvoje, oštećeno… Jedna je žena iskoristila riječ “polovno”. Srce mi se slomilo kada sam to čuo, ali na svu sreću, uspjela je vidjeti ljepotu i u sebi i u svom drugačijem tijelu. I onda dođe Mare… Sa stavom kao da ima cijeli svijet. Sa stavom kao da joj ništa ne nedostaje. S tim duboko crvenim ružem. Koja frajerica!

Jer kosa će narasti. A ako nam počnu rasti krila, lakše ju je dočekati. I upravo je to bila njezina poruka - Znaš, sestro, imaš i krila. Sve ih imamo. Lijepa si. I cjelovita.
Sve je to “rekla” tom jednom fotografijom. 

Tako sam je upoznao, a s vremenom smo imali još nekoliko virtualnih susreta. Najintenzivniji prošle godine kada se uključila u humanitarnu akciju koju radim svake godine. Zovemo je Zdravo ljeto s osmijehom, a cilj je sadašnjim ili bivšim onkološkim pacijentima osigurati besplatno ljetovanje. Da se malo odmore, napune baterije, napune dušu… Često idu i s članovima obitelji ili prijateljima jer svima su baterije malo ispražnjene. U akciji su se uključile stotine osoba i svima im hvala. Jedna od tih nekoliko stotina bila je i Mare koja je organizirala prijatelje iz istarske općine Bale da osiguraju besplatni smještaj za desetak fajterica i njhove obitelji. Ali ne bi Mare bila Mare da je stala na smještaju. Majstorica je organizirala i paketiće lokalnih OPG-ova koji su tim ženama dali domaće proizvode, a osigurala je i poneki ručak ili večeru s lokalnim ugostiteljima. Osigurala im je da se osjećaju dobrodošlo. Osigurala im je da se osjećaju kao kraljice. Neke od tih žena prvi su put okusile tako nešto. Ne u smislu izvrsne klope, nego u smislu izvrsnog tretmana. Baš kraljičastog. 

Mare je tada išla na svoje terapije, ali je nekako pronašla i vremena i snage da im ipak sve to priredi.

A to vam, dragi moji, liječi. Ljubav liječi. Brižnost liječi. Zagrljaji liječe. Ta emocionalna hrana svakako nije sve što je potrebno za liječenje, ali jest jedan od ljekovitih sastojaka.

I tako su naše fajterice napunile baterije. Prošle ih je godine bilo više od 50 i još barem toliko članova obitelji i prijatelja, a boravili su u čitavoj Hrvatskoj. Sve zahvaljujući Mari i heroinama poput nje.

“Znaš, Bruno, nisam ti ja na to navikla. Ne znam zašto ti ljudi nama to poklanjaju”, rekla mi je jedna od fajterica. Znajući situacije neke od tih žena, znam koliko je iscjeljujuće kad ti netko pokaže da vrijediš, kad ti netko osigura tron. Bar na jedan tjedan. Jer to može biti dovoljno da te uvjeri da ti je tron i suđen. 

I obično meni ljudi zahvale na toj humanitarnoj akciji, ali ja je samo pokrenem. A onda moja Facebook zajednica uplati novac za putovanje i džeparac, a stotinjak ljudi ponudi svoj smještaj. Tako da sam ja zapravo najmanje zaslužan za išta. Zaslužni su ljudi poput Mare koji osiguraju osjećaj kraljičarstva. Njima treba skinuti kapu. Oni zaslužuju naklon. I zato je ova nagrada za sve njih. Za Mare, ali i sve silne, silovite ljude koji su uvijek dio rješenja! Svaka vam čast.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva