Jutros sam hodao po oblacima. Probudio sam se u 5 sati, kao i obično. No ovaj put su me put oblaci pratili iz kreveta. Tuširao sam u oblacima. I prva sam maženja kćeri i mačka odradio u oblacima. I doručak sam proveo s pogledom na obzor. U sebi. 

I ovaj tekst pišem u tom stanju pa tako između prstiju koji plešu tastaturom i očiju vrluda magličasti dah oblaka. Da... Ovo će definitivno biti razdoblje kada će mi nebo biti prirodniji dom. Jer uživam u ostvarenju gigantskog sna!

Sinoć smo imali zagrebačku promociju moje najnovije knjige o zdravlju. Nevena Rendeli je izvrsno vodila, a sjajna psihologinja Ljiljana Vukota predstavila je knjigu. I mene. Onako da mi se stanice povremeno zacrvene. Kada sam tek postao pisac tako sam nekako i sanjao svoju budućnost. Veeeelika dvorana bila je solidno popunjena i to divnim ljudima. Neke od njih poznajem, a neke sam upoznao tek sinoć. Oni su me znali kroz knjige ili društvene mreže, a sinoć su me upoznali u još intimnijem okruženju. Od ranih bolničkih dana u kojima sam spoznao i krhkost i dragocjenost zdravlja kada me je spasila toplina i ljubav koju je u mene ucijepio moj veličanstveni dr. Tiefenbach. Pa do današnjih dana kada imam privilegiju da moja knjiga odigra tu ulogu za nekoga, bar djelomično. Da, od toga su satkani moji snovi.

Nikad nisam mislio da snovi služe bijegu od stvarnosti. Nisam ih koristio za jeftini eskapizam od svakodnevnih problema. Upravo suprotno. Sudbina snova jest da stvarnosti osvježe dah, da joj pruže smisao, osiguraju veličanstvenost. Ali ne da maštaš o njoj, ne da se izgubiš u njoj, već da se pronađeš. Da, snovi definitivno postoje da bismo ih živjeli. I sve mi se jučer petljalo po srcu tijekom promocije. Zapravo, takva je energija plesala mnome. Bilo je tu malo tanga, pa bolera, pa onog crescenda iz Carmine burane, pa ona zanesenost arije Duet cvjetova, pa malo dobrog, starog rocka, pa malo omiljene Tori Amos, pa dašak islandskih bendova... Svi su omiljeni taktovi sinoć strujali stanicama. 

A imali smo i sjajno društvo. Uz Ljiljanu i Nevenu imao sam dojam da je s nama još jedna Ljiljana. Moja Ljiljana. Moja predivna Ljiljana koja je trebala knjigu predstavljati u studenom, neposredno nakon objavljivanja. Ali zbog mjera smo morali odgoditi promociju, a Ljiljana je tada brojala svoje zadnje dane. I sinoć sam je osjetio. Kao i tolike pute ovih mjeseci, ali sinoć iznimno duboko. Pozornica joj nikada nije bila mrska. Voljela je kad njezina svrha imala svjetla reflektora. Voljela je zdravo utjecati na ljude. Voljela je poticati sve oboljele da se ne gledaju kroz bolest i voljela je poticati zdrave osobe da iskoriste svoje dane. Voljela je život. Voljela se i skockati pa sam je i sinoć zamislio u najljepšoj svjetlosnoj haljini s najljepšim svjetlosnim osmijehom. Svjetlosnu haljinicu kupila je baš za tu priliku, pa kako drugačije. I da.... bilo ju je predivno osjetiti sinoć. 

Ma sve, baš sve je bilo nadrealno. Zapravo, iskoristio sam krivu riječ. Nije bilo nadrealno, bilo je predivno realno. Stvarno do duše. Jer mi danas više nije neobična ta senzacija ostvarivanja snova. Danas je to moj matični jezik stvarnosti. 

I ne mislim samo zbog činjenica da mogu živjeti od knjiga i za knjige. Za tu magičnu čast dijeljenja svojih ideja sa svijetom. Ideja koje nastaju u alkemičarskom plesu u kojem se nešto apstraktno i nespoznato pretvara u svima razumljive simbole koji mogu oplesati njihovu dušu.

Mislim i na druge dijelove svog života. Na činjenicu da sam jučer kupio avionsku kartu za let u SAD gdje ću provesti lipanj lutajući divljinom unutrašnjosti te goleme, predivne zemlje. Mislim i na činjenicu da sam osjetio Majinu radost koja sinoć nije mogla biti na promociji jer je radi izvan Hrvatske, ali znao sam da će joj neki prijatelji slati dojmove i osjetio sam kako se raduje. Mislim i na svoje rastuće pubertetsko čudo koje je frajerski reklo da će se povući na kraj dvorane i slušati nešto, ali znam da je uživala u promociji. Mislim i na 30-ak promocija koje me očekuju u ova dva mjeseca prije odlaska u SAD. A onda i šetnju hrvatskim planinama na koju s Majom krećem u kolovozu. Opet nas očekuje 600 km planinskih čudesa u drugom dijelu humanitarne akcije za udrugu Sve za nju. Upravo je ta akcija prošle godine mnogima pomogla ojačati vjeru u ljude. Ma sve... Mislim na sve... 

I bilo je prokleto teško to ostvariti jer imamo velike snove. Neke tek trebam ostvariti, no mnogi su već stvarnost. A znalo je biti teško... Većinu sam odrastanja proveo sam jer sam okolini bio preintenzivan zato što sam stalno razmišljao o nečemu. I bilo je teško podnijeti tu samoću, ali osjećao sam da će se isplatiti. Bilo je teško rastati se od nekih dragih ljudi, ali s kojima više nisam dijelio istu strast prema životu ili vrijednosti. Bilo je lako, ali bolno spaliti neke poslovne odnose s ljudima koje ne cijenim. Uvijek sam bio spreman platiti bilo koju poslovnu cijenu za čist obraz. 

Neki dan smo se Maja, Anabela i ja vozili autu i čuli smo Sinatrin My way. Pokušali smo Anči objasniti riječi. Pjesma joj je, naravno, bila spora i dosadna, ali pokušali smo joj objasniti što znači kad si ponosan da živiš na svoj način, da uspiješ na svoj način. Ne znam jesmo li uspjeli, ali znam da će to osjetiti u nama. Da nije važno samo uspjeti, nego uspjeti na svoj način. Da nije važno samo prodati što više knjiga, nego ne prodati sebe da bi prodao knjige. Da nije važno imati, nego biti. Svoj, dosljedan, strastven u vezi nečega. 

Nije bitno u kojem se elementu osjećate najviše svoje. Bitno je samo da o tome ne sanjarite. Već da danas napravite jedan korak prema tome. Samo jedan. Samo jedan, ljudi moji. Pa tako i sutra. I preksutra. Sretno vam bilo i vidimo se oblacima!

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva