Naše pripreme za Via Adriaticu u punom su zamahu. Krećemo 16.8. i cilj je do 10.9. dohodati barem do Knina, a sveukupno nas očekuje 1100 km od Istre do Prevlake. Zato nije ni čudno što svaki slobodan trenutak koristimo za trening, tako da se tetive naviknu na tolike kilometre, pogotovo zato što ćemo u ruksaku nositi 20-ak kg. I da ne povjeruješ, sasvim je drugačije hodati s ruksačićem u kojem je 3-4 kg, nego onim s 20 kg. 

Uglavnom, očekuje nas avantura života i radimo sve da je izguramo do kraja. I što se tiče fizičkih, ali i psiholoških priprema. Jer nije jednostavno, iz dana u dan raditi 20-30 kilometara, po svim vremenskim uvjetima, a npr., zadnje si tuširanje imao prije 4 dana. Tješimo se da će nas barem izbjegavati životinje u Gorskom kotaru i na Velebitu. Jer znamo da će biti teških dana, ali budemo mi to!

Iskusniji dugometražni hodači istaknuli su da je važno imati čvrstu motivaciju, odnosno kristalno jasan razlog zašto se upuštaš u takvu avanturu. Jer to te može dići u 4 ujutro kada trebaš krenuti u još jedan dan, a moraš se probuditi toliko rano da barem većinu kilometara odradiš prije nego te ljetno sunce krene grliti. Moja motivacija ne može biti čvršća jer se radujem izlasku iz komfort zone i pomicanju svojih granica, kao i sasvim novoj dimenziji romanse s intimnom divljinom prirode. Motivaciju učvršćuje i činjenica da čitav projekt ima i humanitarnu notu jer skupljam novce za fantastičnu udrugu SVE za NJU koja osigurava besplatnu psihološku pomoć oboljelima od raka. Znam te žene u dušu, znam koliko se trude pomoći svojim korisnicama i znam da im povećavaju šanse za izlječenjem. I znam da će mi to osigurati potreban elan i u onim danima kada mi se ne da treći dan hodati po kiši ili kad mišići počnu vrištati jer opet stavljam tu ruksačetinu na sebe. Realno, postoji mogućnost da odustanem ako mi se izvrne gležanj ili upali tetiva, ali ne postoji baš nikakva mogućnost da mi ponestane motivacije. Jer će ti novci stotinama žena osigurati bolje šanse za izlječenje!

I bez obzira na to što sam kristalno svjestan koliko je dragocjeno imati što čvršću i stabilniju psihu jer to snage daje tijelu da se ipak izbori za pobjedu, nije loše koristiti ni jokere za motivaciju. A jednog jokera, ili bolje rečeno, jokericu, sreli smo ove nedjelje na Medvednici. 

Majstoricu smo sreli na dijelu kojeg zovem sljemenska špica, dio od Grafičara do Hunjke. Do tih se lokacija može doći autom i uvijek ima neusporedivo više ljudi nego u ostalim dijelovima planine. Kasnije mi je bilo žao što nismo zastali i popričali s njom da bolje opipam tu nepokolebljivu tvrdoglavost koja ju je dovela na vrh planine, iako je samom pojavom rekla sve. Gospođa se kretala sporo, činilo se da ima oko 70 godina, štaka tu nije slučajno, a ruksak je izgledao kao da je ponijela hrane za 12 dana. Ali išla je. Bila je gore. I svaka joj čast! 

Postoji bezbroj razloga koji su je mogli ostaviti u udobnosti doma, ali ona im je svima pokazali srednji prst. Neka je! Žena je jednostavno alergična na izgovore i bilo ju je predivno vidjeti. Moguće da tog dana nije prešla više od 500 metara. Ali realno, njezinih 500 metara vrijedi više od naših 20 kilometara s teškim ruksacima. Njezinih 500 metara su afirmacija života. Njezinih 500 metara znači da je odlučila biti jača od životnih okolnosti. Da se odlučila koncentirati na ono što može, a ne na ono što ne može. Njezinih 500 metara su slasni srednji prst izgovorima. Gigantski srednji prst, viši od Sljemena, širi od Medvednice. Ma, viši je i od Dinare.

Supruga i ja smo razmijenili samo jednu rečenicu nakon što smo prošli pored nje.

- Jesi skužila majstoricu?

- A-ha...

Nismo trebali reći ništa više. 

Štaka je rekla sve umjesto nas. 

Ona je toliko elegantno rastopila moć izgovora da ćemo im još lakše opaliti šamarčinu čim provire svoje beskičmenjačku glavu. Jer izgovorima je tako slasno pokazati srednji prst! Zar ne?

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva