Upoznali smo se prvog dana srednje škole. Na polukatu širokog stepeništa zagrebačke II. gimnazije dvoje klinaca nabasali su jedno na drugo. Nisam jedna od onih osoba koji se sjećaju kako smo bili odjeveni, ali se sjećam klika. Bila je srcolika, opuštena... I klikeri su joj radili. Za mene kao 13-godišnjaka i više nego dovoljno. Srednju školu bili smo najbolji prijatelji. Živjeli smo na dijametralno suprotnim dijelovima grada, ali mi nije bio nikakav problem odšetati se 20 minuta do sedmice i onda 30, 40 minuta putovati do nje. I to nakon što smo cijeli dan bili zajedno u školi. Uvijek smo imali nešto za podijeliti, o nečemu pričati... 

Udaljili smo se pred kraj srednje... Ja sam otkrio Nietzschea i bili su mi interesantni samo ljudi koji bi stalno pričali o smislu. Smisleno, aktivno... Svaki mjesec postajali smo sve veći stranci. A mjeseci su se pretočili u godine. Ja sam njoj bio preintenzivan, a ona meni preobična. Oboje smo studirali na Filozofskom, ali i kad smo se sreli na hodnicima, nismo se susreli. 

Novi klik dogodio se pred kraj faksa kad se vratila iz četveromjesečnog boravka u Argentini. Svidjela mi se ta Maja, imala je dimenziju više, a i ja sam njoj prestao biti naporan, barem ne previše ;) I tako smo se krenuli ponovno upoznavati. Dodiri su nam govorili istim jezikom, a i srca su učila. Polako i više nego sigurno. Kroz godinu-dvije počeli smo živjeli zajedno u stanu sa škripavim podovima, bez tople vode u kupaonici, glasnim bojlerom za cijelu kuću baš u našem stanu i bez vrata na jedinoj spavaćoj sobi. I ništa nam nije nedostajalo. Osim što smo se svakih dva-tri mjeseca ipak pitali jesam li ja preintenzivan za nju, a ona nedovoljno ambiciozna za mene...

Zaprosio sam je neočekivano. I za nju, ali i za sebe. Bili smo u našem tadašnjem iznajmljenom stanu, s desetak osebujnih ljudi koji su zajedno otkrivali život i netko je dobacio nešto o braku i iz zezancije upitao kad ćemo... Ja kao ja, odlučio sam iskoristiti trenutak. Došao sam do nje, šapnuo joj nekoliko rečenica koje će zauvijek ostati naše, i pristala je! Kako je sve bilo neočekivano, zaručnički prsten sam joj nacrtao. Plavim flomasterom. 

Prvo smo nazvali naše argentinske kumove da ih pitamo kada mogu doći u Hrvatsku i zapravo su oni odabrali kolovoz. Vjenčanje smo radili za sebe, a ne za druge, iako je svašta pošlo po zlu. Matičarka je došla tek par minuta prije ceremonije na otvorenom, a sunce je baš žarilo, gudači su tragično falšali koračnicu, moja ujna je slomila nogu hodajući stepenicama, no mi smo bili u sedmome nebu. Čak sam joj i pjevao. Kada su se razbježali svi osim najbližih prijatelja, otpjevao sam pjesmu koju sam napisao za nju. I čak nisam bio katastrofalan, što je veliki uspjeh za mene.

A onda su uslijedile teške godine. Saznao sam da je bilo nekih laži, na što sam alergičan, a i teško smo funkcionirali prve godine roditeljstva. U njoj se probudila mama medvjedica s kojom sam ja kao tatovuk teško komunicirao, a bome i žalim za nekim izgovorenim rečenicama. Ona je htjela da i ja budem tata medvjed, ali nisam mogao kontra sebe, kao što ona nije mogla kontra svojih ultra-zaštitničkih instinkata. Imala smo vrlo različite ideje o roditeljstvu. Počela je pucati po šavovima kao žena, osoba, pa i mama... I mi smo pucali po šavovima kao par. Par dobrih tjedana pa nekoliko užasnih. Izvrsnih tjedana nije bilo. Iščezli su s beskrajnim noćima u kojima malena nije spavala i beskrajnim danima u kojima nismo pronalazili zajednički jezik. 

No vjerovali smo da se isplati boriti pa smo se borili. Nogama, rukama, ma i noktima, čovječe. Kada smo se previše umorili od borbe, dali smo si prostora i vremena za odmor. Dobri tjedni su nas punili energijom, ali ne toliko koliko su nas loši praznili. Emocionalna bilanca braka u tom je razdoblju definitivno bila negativna. 

I onda je malena dobila koju godinu, mama medvjedica je napustila pozornicu pa je Maja opet mogla kročiti na nju. Opet smo se mogli pronaći. I jesmo, nakon što smo isprobali valjda svaki izvor svjetlosti da nam osvijetli put. Nema koji kamen nismo preokrenuli. I dalje znamo imati loše periode, ali dobri su pravilo, a izvrsnih je više od loših. I to je dovoljno za ljubav. Ne znam što nosi budućnost, ali znam da nam je sadašnjost ljubavna. I znam da ćemo sutra slaviti sretnu 13. godišnjicu. 

I zato, ljubavi moja, hvala ti što si me naučila voljeti ženu!
Hvala ti što me dobro poznaješ, a trudiš se još bolje.
Hvala ti što sebe dobro poznaješ, a trudiš se još bolje.
Hvala ti što voliš naše zlato. 
Hvala ti na svim putovanjima. I po svijetu, ali i po tijelu ljubavi.
Hvala ti što si svoja, a ne moja. 
I hvala ti što je ljubav naša. 
I dalje!

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva