• Priče o srednjovjekovnim dvorcima u kojima stanuju i duhovi prijašnjih vlasnika ili pak onih koji su tamo pogubljeni, nisu nam nikakva novost 
• Čak štoviše, sigurna sam da mnogima od nas, kada posjetimo neki dvorac, kroz glavu i prođe pomisao o duhovima, ali ju vrlo brzo ignoriramo i nastavimo s danom 
• No, moram priznati da me, već nekoliko tjedana, koliko je prošlo od mog posjeta jednom dvorcu, Predjamskom gradu kod Postojnske jame, misao o duhovima ne napušta. Sigurno zbog onog što smo moja ekipa i ja doživjeli... 
• Pročitaj također: Ideja za vikend izlet: zašto ne bismo posjetili jedini slovenski dvorac na vodi?

Mislim da ne postoji osoba koja nije čula barem jednu priču o duhovima u srednjovjekovnim dvorcima. Mene osobno takve priče zaintrigiraju nakratko pa ubrzo na njih zaboravim. Čak i kada se radi o dvorcima koje sam posjetila, s obzirom na to da se u njima uvijek nalazi mnoštvo ljudi, obilasci su po danu... Zaista nikada nije bilo mjesta nelagodi. No, nakon nedavnog posjeta jednom dvorcu, misao o duhovima u njemu me ne napušta i s vremena na vrijeme pomišljam kako sam se, po prvi put u životu, susrela s duhovima. 

Naime, radi se o Predjamskom dvorcu (Predjamski grad) koji se smjestio u selu Predjama u Sloveniji, na nekoliko kilometara od Postojnske jame. Ovaj je dvorac zaista veličanstven i svakome tko ga posjeti oduzima dah prvenstveno time što je uklesan u stijenu na, više od 120 metara, visokoj litici. Najveći je to špiljski dvorac na svijetu, a imao je i svog Robina Hooda - viteza Erazma Predjamskog koji je pljačkao bogate i svoj ulov davao siromašnima, a koji se, tvrdi legenda, čak godinu dana od carske vojske skrivao u tajnim hodnicima same špilje. 

Iako su Erazma mnogi voljeli, njegov sluga ga je izdao zbog čega je ubijen upravo unutar dvorca pa se vjeruje kako njegov duh još uvijek ondje luta. I ne samo njegov već, uvjerena sam, i duhovi mnogih koji su također izgubili život u samom dvorcu i to u mučionici koja se tamo nalazi baš poput neke potpuno uobičajene prostorije. 

No, prijeđimo mi na moje iskustvo i 'upoznavanje' duhova. Za početak, valja naglasiti kako smo, moji novinarski kolege i ja, dvorac razgledavali navečer što je zasigurno pridonijelo spooky atmosferi. Na ulazu u dvorac već se čuju zvukovi poput udaraca u željezo, ali za njih je očito da su snimljeni i dolaze iz zvučnika. No, upravo to me potaknulo da upitam našeg vodiča Kevina ima li u dvorcu duhova. Moje je pitanje bilo pomalo šaljivo, ali osmijeh mi je prilično brzo nestao s lica kada je Kevin odgovorio - da. "Ne bih vas želio preplašiti, ali mnogi istraživači su bili ovdje. Čak i Discovery Channel i potvrdili su da ovdje ima paranormalnih aktivnosti". Divno...

No, moja ekipa i ja smo se hrabro zaputili u dubinu dvorca i zapravo smo bili prilično opušteni, postavljali brojna pitanja i ugodno ćaskali i čak se smijali maci Tečki koja nas je, još na samom ulazu u dvorac, odmjeravala i u stopu pratila u našem razgledavanju. "Možda je ovo reinkarnacija Erazma ili njegove princeze", rekla je jedna od kolegica, a svi smo se nasmijali iako smo u Tečkinim očima primijetili malo osude. 

Baš u trenutku kada smo se svi dobrano raspričali i zbijali šale, počeli smo čuti i glasove, ali prilično nedefinirane jer su uvijek utihnuli baš kada smo željeli malo bolje pozornije oslušnuti. Čak smo pomislili da nam se nešto kolektivno pričinjava, a nekima više baš i nije bilo svejedno.

Nakon čudnih glasova, sve je, slobodno mogu reći, krenulo nizbrdo. Naime, u jednoj od spavaonica, Tečka je odlučila gledati u jednu točku i treptati baš kao da joj netko govori i tepa, a kada smo iz prostorije odlazili, više nas nije slijedila, ali nas je jednom, za kraj, dobro odmjerila. Kakve li je samo upute dobila i od koga (ili čega)... Možda bolje da ne znamo jer smo ubrzo došli do vrlo visokog dijela u dvorcu u kojemu se nalazi jedno malo, ali prilično teško zvono nalik onom crkvenom koje posjetitelji imaju običaj pogurati kako bi ono zazvonilo. Za sreću. 

Naravno, i mi smo odlučili malo pozvoniti (oko čega se treba prilično potruditi jer je vrlo teško) i baš u trenutku kada smo se svi okrenuli i odmaknuli od zvona, ono je zazvonilo za nama. Reći ću samo da smo ostalih nekoliko prostorija i prolaze u špilji posjetili prilično brzo, uz neprestano ispitivanje 'tko je to gurnuo zvono', a i prvi sam put od odrasle osobe čula riječi 'ja ne želim hodati zadnji'. No, trudili smo se održati veselu atmosferu. 

Kada se razgledavanje Predjamskog dvorca približilo kraju i kada smo već stajali na samom izlazu, prilično smo se ohrabrili i zamolili Kevina da ugasi sva svjetla s obzirom na to da je to tako ionako to trebao učiniti i zaključati dvorac. Kevin je našu želju ispunio, a mi smo za dvije sekunde izletjeli van jer ipak nismo toliko hrabri kao što smo mislili. 

Po našem izlasku, nekoliko smo minuta pričekali Kevina i komentirali svoje doživljaje, a onda smo uočili da s nekim izlazi iz dvorca i drži im lekciju... Bio je to par vrlo mladih turista koji su odlučili iskoristiti priliku dok nikoga nije bilo na recepciji dvorca i ušuljati se dok smo mi već odmakli s razgledavanjem, a izašli su samo zato jer su se svjetla najednom ugasila. Prvo smo se malo začudili njihovoj ludoj ideji, a onda nam je laknulo jer je su oni opravdanje za sve glasove koje smo čuli - čuli smo njih, a ne duhove i bome nam se nije pričinjalo. No, ipak su ostala pitanja - tko je zazvonio zvonom dok smo mi bili blizu njega, je li Tečka oduvijek bila mačka i u što je onako pozorno gledala...