Pogledali smo film 'Back to Black' o Amy Winehouse, koji je pogodio srž u svakoj sceni i noti
- U naša kina stiže biografski film 'Back To Black', o Amy Winehouse, a zahvaljujući miss7, bili smo među sretnicima koji su ga već jučer pogledali
- Naime, naš portal je u zagrebačkom Avenu Mallu organizirao premijeru filma na koji smo tako dugo čekali
- Film je fascinantno autentičan, govori o glazbenom putu pjevačice, a njezina nas je ljubavna priča držala na rubu sjedala
„Back to Black“, album iz 2006. po kojem je novi biografski film o Amy Winehouse preuzeo naslov, izgrađen je na iznimnoj kontradikciji. Glazba ima hrskavi i ukusni retro-bop odskok, kvalitetu koja se proteže do Amynog glasa, koji preuzima hrapavi ton jazz legendi poput Sarah Vaughan i Billie Holiday i podiže ih u nešto razigrano i žestoko. Ipak, kada se pomnije poslušaju tekstovi, shvatit ćeš da su prilično mračni. „Rehab”, glavna pjesma s albuma, sigurno je najrasprostranjenija pjesma ikada snimljena o ovisnici koja odbijanje da si pomogne pretvara u stav rock 'n' roll prkosa.
U svom najboljem izdanju, „Back to Black“, neposredan i uvjerljiv film koji o životu Amy Winehouse, uzima tu ravnotežu svijetlo/tama i uranja u njegovu dramu, tjerajući nas da zapjevamo. Film počinje snažno, s fenomenalnom britanskom glumicom Marisom Abelom, čija je izvedba Amy Winehouse genijalna u svakom pogledu, raspoloženju, izgovoru i glazbenom izričaju. Otkako su traileri i isječci iz ovog filma izbačeni prije nekoliko mjeseci, pojavila se gomila internetskih komentara o "pogrešnosti" glumačke postave. Dakle, dopustite nam da zaključimo: to je jednostavno suludo. Abel je kao Amy autentična sila prirode, a svaki centimetar Winehouse kakvu poznajemo iz njezine ekstatične, izmučene slike, prezasićene pažnjom medija — što se moglo vidjeti i u briljantnom dokumentarcu nagrađenom Oscarom, „Amy” (2015.) – savršeno je prikazan, a vrhunac je ovaj film.
Amy upoznajemo u njezinoj relativno pristojnoj i mirnoj mladosti, kad tek ima piercing na gornjoj usnici. Tinejdžerica židovskog porijekla iz londonske četvrti Camden odana je svojoj baki Cynthiji (Lesley Manville), bivšoj pjevačici iz noćnih klubova iz 50-ih, od koje je naposljetku skinula tu „pufastu“ frizuru iz tog razdoblja.
Film počinje 2002. godine, kada je Amy već senzacija u usponu na sceni londonskih noćnih klubova. Na okupljanju rodbine u domu njezina brižnog oca Mitcha (Eddie Marsan) — njezini su roditelji rastavljeni, a Amy i dalje živi u maloj spavaćoj sobi u domu svoje problematične majke — Amy i Mitch udružuju se u duetu na „Fly Me to the Moon,” gdje vidimo virtuoznost pjevačice.
U epizodi koja izaziva smijeh, ali također sugerira nedostatak granica koji potiče njezinu umjetnost, Amy privlači zanimanje Nicka Shymanskyja (Sam Buchanan), potencijalnog menadžera, kada izvodi „Stronger Than Me“. Amy u jednom trenutku kaže da nije feministica jer previše voli dečke. Ali, istina je da je ona utjelovljenje novog brenda ženstvenosti, poput Courtney Love, kao ponosna neobuzdana diva. Mjera njenog feminizma jest da radi što god hoće; privlače je ekstremi, bilo da se radi o tome koliko pije, tetovažama koje radi iz hira ili neustrašivom oponašanju svojih jazz heroina. „Ja nisam Spajsica“, kaže Nicku.
Amy snima svoj prvi album, „Frank” (2003.), kao jazz ploču koja je svjesno izvan vremena. Stalno govori da joj nije stalo do zarade. Album je nazvan po njezinom idolu, Franku Sinatri (premda nas film na to nijednom ne upućuje), što znači da je snimila album „na svoj način“. Ali, to je lakše reći nego učiniti nakon što se popneš na ljestvici diskografske industrije. Sastaje se s rukovoditeljima istih, koji imaju nekoliko ideja jer a album nije bio jako komercijalan. Radije ga ne bi izdali u SAD-u (žele pričekati njezin sljedeći album). Misle da bi trebala prestati svirati gitaru na pozornici. Amyna reakcija na sve ovo je da im kaže da ne želi (prosto), i da doda: „Moram živjeti kako bih pisala pjesme, pa ću uzeti veliku pauzu prije nego što napravim sljedeći album.“
Kaotična ljubavna priča
Zaljubila se u muškarca koji će biti ljubav njezina života, ali on je podjednako ovisnik kao i ona. Produžena sekvenca u kojoj Amy upoznaje seksi, nepopustljivog Blakea Fielder-Civila (Jack O’Connell) u pubu bravurozni je komad međusobnog zavođenja u kojem redateljica filma, Sam Taylor-Johnson, pokazuje svoju umješnost. Blake nije slabić; njegovo je samopouzdanje golemo, njegova uglađenost graniči s otrovom. Jack O'Connell glumi ga kao neku vrstu retro muškarca - on je poput britanskog idola kasnih 60-ih - i zna Amynu ploču napamet…
Njih dvoje su opčinjeni, spojeni ovisničkim narcizmom koji ne ide samo do flerta u pubu. Blake voli kokain (a kasnije, saznajemo, i heroin). Kad usred Amyne pjesme napusti svirku, to je zbog druge. Njih dvoje imaju agresivnu kemiju, ali prekidaju prije nego što i počnu. „Back to Black” album je o tome kako ju je ostavio shrvanu od tuge. Album je postao veliki hit, zbog čega je Amy postala zvijezda koju uhode paparazzi. A Blake melankonični album shvaća kao mig da će ga primiti natrag. Vjenčali su se...
Genijalna gluma Marise Abele
Što je s pjesmama koje volimo iz filma „Back to Black”? Abelina izvedba pjesme „Rehab“ na dodjeli nagrada Grammy 2008. godine savršena je, kao i njezina verzija pjesme „Tears Dry on Their Own“ tijekom odjavne špice. Abela je sama pjevala i pogodila svaku uzvišenu i bezobraznu nijansu.
Pjesme filmu donose dodatan emocionalni naboj, gotovo katarzično. Amy ipak završi na rehabilitaciji. Pred kraj života se očistila od droge, kao što je to učinila Janis Joplin. Ali to nije dovoljno da je spriječi da postane članica kluba zvijezda koje su umrle u 27. godini (Janis Joplin, Jimi Hendrix, Jim Morrison, Kurt Cobain). Njezino samouništenje u potpunosti je prikazano u filmu „Back to Black”. A pala je i pokoja suza u publici…