Ove 3 naširoko proširene laži trebali bi odmah prestati koristiti - ili barem razmisliti o njima
• Super je prenositi znanje i mudrosti te čuvati tradiciju!
• Međutim, glupo je kad se zbog tradicije držimo zabluda i laži – i još, ne daj Bože, vjerujemo u njih
• Otkrivamo tri zablude u koje više doista nitko ne bi trebao vjerovati
U prvih dvadesetak godina naših života smo sigurno dobile puno „sjajnih“ savjeta. Na primjer:
• Uvijek pogledaj lijevo, desno, lijevo, prije nego prelaziš ulicu.
• Uvijek reci „molim“ i „hvala“, jer nije lijepo biti neljubazan
• Toplo se obuci ako je vani hladno da se ne bi prehladila
Većina od toga je praktičko znanje koje se prenosi dalje te nam olakšava život. Međutim, među svim tim mudrostima ponekad čujemo i neke prilično velike gluposti koje nije baš uvijek lako prepoznati. Na primjer, takve su sljedeće tri…
1. Ono što te ne ubije, to te ojača
Zvuči supercool kad netko kaže osobi kojoj se nešto loše dogodilo: „Gledaj na to pozitivno, sad ćeš postati snažniji!“ Međutim, ima jedan problemčić – to nije istina! Bol, povrede, udari sudbine, traume – takve nas stvari oslabljuju! Osim ako nešto aktivno ne napravimo da ih svladamo – onda eventualno postajemo snažnije i nešto smo naučile. Međutim, jesu li to onda događaji ti koji nas čine jačima? Ne, to smo mi same! I možemo biti ponosne na sebe kad nakon teškog vremena budemo snažnije nego prije – s time sudbina nema nikakve veze.
2. Prvo posao, a onda zadovoljstvo
U Rusiji postoji izreka koja glasi nekako ovako: „Posao nije vuk – neće pobjeći od tebe i nestati u šumi“. Slično je i kod nas – „Posao nije zec, neće pobjeći!“ U prijevodu: „Nemoj se živcirati, posao će i sutra biti tu!“ A što nam to govori? U svakom slučaju to da ideja kako treba odgoditi lijepe stvari u životu, odnosno da ih tek prvo treba zaraditi („bez muke nema nauke“) i nije baš toliko prihvatljiva. U krajnjoj liniji, nitko nam ne garantira da će to „onda“ doista nekada doći…
3. Svaki čovjek dobije ono što zasluži
Ruku na srce: smirujuće je ako si zamislimo da postoji neki nadnaravni sud. Ako to nekome pomogne da se manje ljuti te bolje prihvati neke stvari, onda je ta predstava legitimna. Doduše, to vjerovanje krije nekoliko opasnosti – na primjer, to da ljudima koji imaju peh kažemo da su si sami krivi. Ili da si to sami kažemo kad nas pogodi sudbina. Nešto nije baš OK s činjenicom da je sve u životu pošteno, zar ne?
Zapravo, ljudi imaju različite šanse – ovisno gdje su rođeni, kojeg su spola i što rade njihovi roditelji. U stvarnosti pogine nevini suvozač, a ne pijani vozač kamiona. Naš svijet nije sazdan od pravednosti. I zato se ne može reći da ljudi zavrjeđuju sreću ili nesreću. Premda to ponekad neće biti smirujuće: trebamo biti svjesne da život nije uvijek pravedan i fer!