Ovaj par već četiri desetljeća, stvara najčarobnije licitare, svijeće i vjenčiće
- Antonija i Josip bračni su par čiji obrt 'Blažeković medičar i voskar' ima status umjetničkog i ove godine slavi velikih 70 godina postojanja
- Licitare koji su na UNESCO-vom popisu nematerijalne baštine i svijeće izrađuju na tradicijski način, no stvarajući jedinstvenim kreacije
- Njihovi licitari nisu samo crvena srdašca koja su prva asocijacija već i cvijeće, leptiri, ptice u nježnim pastelnim bojama od kojih stvaraju i predivne uskršnje vijence i druge ukrase
Otkako je izrada licitara započela još u srednjem vijeku, ovi su šareno ukrašeni kolačići duboko ukorijenjeni u hrvatsku povijest i identitet. Jedan od nacionalnih simbola i autohtoni hrvatski tradicijski suvenir dodan je i na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske baštine u Europi, a unatoč tome što su licitari odnosno medičari koji ih izrađuju oduvijek smatrani jednima od najuglednijih obrtnika, danas ih je sve manje. Antonija i Josip ne samo da su nastavili njegovati obiteljsku tradiciju dugu sedam desetljeća, već su cijelu priču podigli na jednu višu, umjetničku razinu.
Svake godine kada ususret Božiću izlozi diljem Zagreba odjenu svoje najsvečanije ruho, moram priznati da bih advent u Zagrebu, ali i mnogim drugim hrvatskim gradovima, rado gledala upravo u režiji obrtničke radionice Blažeković.
Zapravo, kad bolje razmislim, rado bih da sve ono što njihove zlatne ruke izrađuju zaigra glavnu ulogu i u svim Uskrsima, i u nekim tamo, najobičnijim srijedama koje možda svojim datumom nisu ni po čemu posebne, ali zato kao i svaki drugi dan, bio on poseban ili ne, zaslužuju da ih se živi i upija punim plućima, slaveći ljepotu života.
70 godina duga tradicija
Obrtnička radionica Blažeković medičar i voskar postoji još od 1953. godine kada ju je otvorio Franjo Blažeković, a njegova ga je kćerka Antonija Ranogajec naslijedila prije gotovo četiri desetljeća, 1985. godine. Kako ona sama kaže, priča koju vam donosim čekala je nju i njezinog supruga u dvorišnoj radionici. Upravo je Josip, njezin suprug koji je studirao književnost i nikakve veze s obrtom imao nije, bio taj koji je rekao: "Idemo, Antonija, tamo nam je kruh i život."
Baš zato, kaže mi, ovo nije isključivo ženska priča: "U njoj nema 'ja', u njoj smo 'mi'. Isto kao što je priča započela s mojim roditeljima u Osijeku, tako smo i nas dvoje nastavili. Neodvojivi smo tim koji je u svojih skoro četrdeset godina zajedničkog života i rada prošao i najgora iskušenja, i bure i oluje, i unatoč teškoćama i padovima ponovno ustajao i nastavljao se boriti, jer su obrt i naš privatni život isprepleteni. Iako je bilo godina i trenutaka kada smo poželjeli dići ruke od svega, nikada nismo odustali jer bismo tada odustali od sebe", priznaje.
Licitari pod zaštitom UNESCO-a
Otkako sam prije nekoliko godina prvi put vidjela njihove radove, bilo mi je jasno da je u njih utkana nevjerojatna količina kako ljubavi, tako i pažnje, ali i da je put do ovoga gdje su danas zasigurno bio dug. Naime, iako nisu jedini u Hrvatskoj koji licitare i svijeće izrađuju na tradicijski način, svoju su radionicu podigli na jedan viši, umjetnički nivo, a za što su od HOK-a dobili status umjetničkog obrta kao jedinog takvog među medičarskim obrtima u Hrvatskoj. Osim toga, njihov se obrt od 2010. godine nalazi i među nematerijalnom kulturnom baštinom RH pod zaštitom UNESCO-a.
Nakon što su završili školovanje, Antonija i Josip su o osnovama izrade ručno rađenih svijeća, njihovom ukrašavanju na tradicionalan način te tradicijskoj izradi licitara i medenjaka učili od njezine mame Ljubice koja im je tijekom prvih par godina pomagala svojim iskustvom i sugestijama. "Odrastanje u medičarskoj obitelji i uz oca, vrsnog majstora, poznatog po perfekcionizmu, bilo je dodatni poticaj za vlastito usavršavanje radom i težnji vlastitom perfekcionizmu. Ljestvice si oduvijek podižem vrlo visoko, iako me to često košta neprospavanih noći i zdravlja. Ne zadovoljavam se tek odrađenim poslom, već u svaki unosim cijelu sebe", priznaje Antonija.
U ovo što rade uplovili su bez kalkulacija, bez projekta, bez poticaja. Jednostavno su se, kaže, prepustili. Polako su gradili priču, ne očekujući uspjeh preko noći, svjesni da takav pristup uzme i posljednji atom snage i da čovjeka pošteno iscrpi, ali drugačije, iskrena je, ne bi ni mogli ni znali. "U posljednje vrijeme, a to valjda dođe s godinama, preispitujem svoje osjećaje prema radionici. Kad u nekakvim teškim trenucima pomislim da sam potrošila sve što sam davala, pitam se jesam li ikada voljela (i volim li) svoj posao. Je li to ljubav?"
Na granici ludosti i ljubavi
"Cijeli život mi govore koliko se ljubavi vidi u mojim/našim radovima, a ja se pitam je li to ljubav ako vas često čini nesretnom, iscrpljenom, i ako vas radionica ne vuče k sebi u svoju zonu mira. Kažu da je i da se na svakom potezu vidi koliko sam ljubavi unijela i dala cijelu sebe, pa bit će da je tako. Za muža znam da se predao 'dušom i tijelom', kako mu je svojevremeno i jedna inspektorica rekla. Zapravo mislim da smo nas dvoje negdje na granici ludosti i ljubavi, jer čisto sumnjam da bi bez jednog i drugog uspjeli ispisati ovakvu priču."
Bez obzira na to što je iza njih dvoje dugi niz godina rada, ne nedostaje im svježih ideja kako obrt i zanatsko umijeće predstaviti i promovirati, kako u gradu Osijeku, tako i šire. Budući je ova godina jubilarna, sedamdeseta od osnivanja radionice, želja im je obljetnicu obilježiti na sebi svojstven način i koliko im to budu dopuštale financijske mogućnosti.
Od kirvaja i proštenja do društvenih mreža
Iako su Antonija i Josip nastavili tamo gdje su njezini roditelji stali, primijećuju i sami koliko se posao promijenio otkako su se njime počeli baviti, a pogotovo otkako je cijelu priču započeo njezin otac. Generacija naših roditelja i njihovih roditelja medičarske obrte veže uz proizvode koji su danas sve manje prisutni ili su potpuno nestali. Obrti su to koji su od samih početaka bili usko vezani uz crkvu i blagdane, a kirvaji i proštenja nekada su bili jedina mjesta gdje se moglo kupiti licitarske proizvode, bebice, konjiće, srca, čisle, medenjake, zagovore i bombonske štapove.
Antonija i Josip su od izlazaka na sajmove i kirvaje odustali još prije više od deset godina, a prezentaciji i prodaji svojih proizvoda okrenuli su se putem društvenih mreža. Web stranicu još uvijek nemaju jer im je, kažu, važna interakcija s kupcem. Priznaju mi da su to često i vrlo privatni razgovori, a ne samo dogovori u vezi narudžbe, no upravo je beskrajno strpljenje, razumijevanje i povjerenje kupaca ono što im pruža najveću motivaciju za nastavak rada kroz sve ove godine.
Podsjetnik na djetinjstvo
Među svim tim pažljivo izrađenim i iscrtanim umjetničkim djelima, gotovo pa je nemoguće izdvojiti tek jedan ili nekolicinu njih. Svaki je poseban i jednako čaroban na sebi svojstven način i baš svaki će u nama razigrati neke usnule emocije. Nostalgiju, sjećanja na djetinjstvo kod baka u Lici i bezbrižnost dječje dokolice u meni je probudio vjenčić na koji su nježno sletjeli leptiri. Baš taj, koji me podsjetio na bakine koke, propupalu trešnju u njezinom vrtu i latice cvijeća koje je mama pažljivo brala kako bih se na Cvjetnicu mogla umiti u njima, visit će, obećala sam samoj sebi, jednog dana na vratima mog doma.
Krug života na kojem su ispričane priče
A nisam očigledno jedina kojoj su vjenčići ukrali pažnju jer su se upravo oni, kaže mi Antonija, uz svijeće za vjenčanja, krštenja te liturgijske i razne obljetnice, nekako sami nametnuli u prvi plan. "Podloga je krug, simbol života, i izvrstan je temelj na kojem se mogu pričati priče i stvarati male sličice", priznaje. "Rekla bih da je on podloga za jednu drugačiju prezentaciju tradicijske baštine. A to je ono čemu težimo. Prilagoditi se nekim drugačijim vremenima i okolnostima, uz maksimalno poštivanje tradicije i zakonitosti u izradi medičarskih proizvoda. Jer što smo bez tradicije i kulturne baštine koja je upisana u naš identitet?"