• Što je zapravo JOMO  i mnoge druge priče, intervjue i puno modnih i beauty trendova pročitaj u miss7 magazinu, koji te čeka na svim kioscima na 276 stranica, za 25 kuna 
• Gasimo mobitele i računala ne zato da bismo propuštali život nego kako bismo u njemu sudjelovali punim plućima. Jeste li osjetili JOMO?
• Suradnica miss7 magazina, Iva Jerković, otkrila nam je kako nas JOMO uči odgovornosti za sebe i one oko nas, za to kako ćemo provoditi vlastito vrijeme i koristiti se svojim resursima. Uči nas izgovoriti „ne“, riječ  s kojom mnogi imaju problema

Mi, ljudi, imamo urođenu, duboko usađenu potrebu za kontaktom. Potrebu da pripadamo i potrebu da dijelimo svoja iskustva s grupom kojoj pripadamo. Ta nam je potreba zapravo omogućila preživljavanje kao vrsti. Kojih stotinu tisuća godina poslije, s nastankom društvenih mreža, ta je potreba dobila vrlo moćan medij u kojemu se može ispuniti – i ispunjavati neprestano iznova. No negdje je nešto pošlo jako krivo. Naša potreba da budemo uključeni, da budemo viđeni i prepoznati, da uspostavimo kontakt izgubila je prirodnu silaznu putanju – kad se potreba ispuni, želja ne ugasne. Umjesto toga, ušli smo u začarani krug neprestane prisutnosti na društvenim mrežama koja nas često iscrpljuje, sužava raspon naših mogućnosti i pozornosti, stvara anksioznost i potiče neprestano ulaganje energije u vanjski dojam. Pri tome kontakt s drugima često postaje sve površniji, komunikacija se pretvara u kodove, ne osjećamo se uistinu viđenima i doživljenima, a ako ćemo biti iskreni, ni mi ne doživljavamo druge. Tek se s njima uspoređujemo. 

ljeto 2019. Ljetni broj miss7 magazina čeka te na kioscima!

Cijeli ovaj proces kreirao je dobro poznati fear of missing out tzv. FOMO ili strah od propuštanja, pojam koji je svoje mjesto pronašao i u Oxfordskom rječniku. Zbog tog straha mnogi od nas žive u anksioznosti i pritisku kako moramo nešto vidjeti, negdje biti, nekome se obratiti, s nekime se sprijateljiti, nešto doznati i biti neprestano dostupni…. To nema samo utjecaj na naš psihološki život već i na naš živčani sustav. Iako to ne primjećujemo, neprestano smo u pripravnosti, a to znači napeti. Napetost ne stvara samo unutarnje nezadovoljstvo nego dugoročno može odvesti u zdravstvene poteškoće. Spontani i često nesvjesni pokret palcem preko ekrana smanjuje taj osjećaj nelagode, no ne donosi ispunjenje. Cijeli ovaj proces kreirao je dobro poznati fear of missing out tzv. FOMO ili strah od propuštanja, pojam koji je svoje mjesto pronašao i u Oxfordskom rječniku. Zbog tog straha mnogi od nas žive u anksioznosti i pritisku kako moramo nešto vidjeti, negdje biti, nekome se obratiti, s nekime se sprijateljiti, nešto doznati i biti neprestano dostupni…. To nema samo utjecaj na naš psihološki život već i na naš živčani sustav. Iako to ne primjećujemo, neprestano smo u pripravnosti, a to znači napeti. Napetost ne stvara samo unutarnje nezadovoljstvo nego dugoročno može odvesti u zdravstvene poteškoće. Spontani i često nesvjesni pokret palcem preko ekrana smanjuje taj osjećaj nelagode, no ne donosi ispunjenje. FOMO, taj iracionalni strah da ćemo biti izostavljeni, nevažni, zaboravljeni, zapravo nije produkt društvenih mreža – kao društvena bića nosimo ga u sebi od pamtivijeka, no društvene ga mreže naglašavaju i potiču.  
S obzirom na to koliko je FOMO prisutan među mlađom populacijom, proučavaju ga i znanstvenici. Studija provedena među studentima prve godine na kanadskim sveučilištima Carleton i McGill, objavljena u stručnom časopisu Motivacija i emocije, pokazala je da osobe koje pogađa FOMO manje spavaju i doživljavaju više umora. Osobe koje su osjećale da imaju više obaveza od prosjeka doživljavale su snažniji FOMO, a zanimljivo, on nije bio povezan s osobinama poput ekstrovertiranosti ili neurotičnosti – bez obzira na temperament, strah od propuštanja bio je prisutan kod svih podjednako. No jedno otkriće ovog istraživanja doista nas tjera da podignemo obrve: studenti su, naime, osjećali ovaj strah čak i kad su mogli izabrati na kojem će od dva društvena događanja sudjelovati te su istinski uživali na onome koji su odabrali – no crv sumnje u njima im nije dao mira. To pokazuje da FOMO raste na plodnom tlu unutarnje fragmentacije i konflikta, pri čemu nemamo unutarnje uporište. Zato ga tražimo u svakom malom podražaju izvana.

Zato FOMO može biti i pozitivna stvar – sigurnosni alarm koji pokazuje imamo li kontakt sa samima sobom i sudjelujemo li u vlastitom životu. Upravo iz ove potrebe da uistinu živimo svoj život nastao je antidot FOMO-u – radost propuštanja. Joy of missing out ili JOMO podrazumijeva svjesnu odluku da živimo prema vlastitim mjerilima ili barem da najprije istražimo koja su naša mjerila, a pretvara se u pokret kojemu pristupa sve više ljudi. Gase svoja računala i mobitele kako bi uistinu uspostavili prijateljski kontakt sa samima sobom i onime što uistinu žele, a to znači da su voljni preispitivati se i voditi unutarnje razgovore sa samima sobom. Te unutarnje rasprave odvode ih u dublja iskustva odnosa, kontakata i životnog smisla. Odlučuju svoje vrijeme i energiju posvetiti prijateljima i obitelji. Odlučuju aktivno smanjiti stres u životu, odlučuju postaviti jasne granice između privatnog i poslovnog života, pri čemu se poslovni sadržaj ne može putem manjeg ili većeg zaslona prelijevati u njihov prostor.  Odlučuju se posvetiti projektima (ili iskustvima) koji su već dugo na čekanju. Oni prestaju funkcionirati na autopilotu i počinju upravljati svojom svakodnevicom. JOMO stoga nije prolazni trend, on ima mnogo dublje značenje za osobni razvoj. Prije svega, on nas uči odgovornosti za sebe i one oko nas, za to kako ćemo provoditi vlastito vrijeme i koristiti se svojim resursima. Uči nas izgovoriti „ne“, riječ  s kojom mnogi imaju problema, no koja je potrebna kako ne bismo neprestano gazili preko svojih granica. Iz raspršenosti nas vodi u stanje unutarnje fokusiranosti, a to je preduvjet da se dosita možemo posvetiti pojedinačnim ciljevima i biti u njima uspješni.

Propuštanje je toliko važno da ima izravan utjecaj na mozak. Dok smo u FOMO modu, u našem se mozgu događaju procesi vrlo slični onima kod ovisnika. Sa svakim pregledom, lajkom, heštegom i objavom razina neurotransmitera dopamina koji je povezan s osjećajem nagrade raste. No, kao i kod pravih ovisnika, nagrada je kratkotrajna i naš sustav vrlo brzo traži još. Kada svjesno odlučimo da ćemo to propustiti, dajemo priliku drugim neurokemikalijama poput serotonina i endorfina da zauzmu glavno mjesto na pozornici, a oni su zaduženi za osjećaj zadovoljstva, sreće i opuštenosti. JOMO ima sve veći kulturni utjecaj, toliko da inspirira pokrete i knjige. Nagrađivani danski psiholog Svend Brinkmann posvetio je knjigu ovom fenomenu, no uza sve pozitivne aspekte propuštanja, poput ponovnog uspostavljanja osobnih granica, on upozorava kako se JOMO ne odnosi samo na istinsko uživanje nego je riječ i o moralu, suzdržavanju i umjerenosti te usmjeravanju pozornosti na svoju okolinu i na to kako na nju utječemo. Još jedna pionirka JOMO-a Kanađanka je Christina Crook koja je vlastitim primjerom 31-dnevnog tehnološkog posta inspirirala mnoge da joj se pridruže ne toliko u odustajanju od tehnologije, koliko u njezinu smislenijem korištenju. Manifest naveden na njezinoj web-stranici doista je inspirativan i potiče na društveni angažman. 

Propuštanje je stoga sudjelovanje: sudjelovanje u dječjoj igri, u obiteljskom okupljanju, u zalasku sunca ili dijeljenju s prijateljem, u svemu onome što osjećamo dok istinski uranjamo u male dijelove vlastitog života. A može biti i uživanje u vlastitoj plodonosnoj samoći u kojoj upoznajemo svoje darove. Usporavanje povezano s JOMO-m budi našu kreativnost i daje nam vremena da je oživotvorimo, pretvorimo u nešto opipljivo. Dok se ne iskopčamo, nismo ni svjesni koliko su naša osjetila umrtvljena jer je to jedini – i pri tome vrlo inteligentan – način da se zaštitimo od navale informacije i podražaja. Isključivanje nam stoga daje priliku za pravo povezivanje sa svijetom oko sebe na mnogo dubljoj razini. Henry David Thoreau rekao je: „Bogatstvo je sposobnost da istinski doživimo život.“ Ta stara mudrost danas je aktualnija nego ikada. Svijet ne možemo doživjeti putem ekrana ništa više nego što bismo preko ekrana mogli okusiti sladoled, osjetiti zagrljaj, obrisati tuđe suze. Da bismo doživljavali, trebamo kontakt, istinski kontakt, zato su nam, uostalom, i dana naša osjetila – ona koja vanjsko iskustvo pretvaraju u unutarnji doživljaj. Bilo bi šteta koristiti se samo osjetilom vida.