• Kroz povijest su se standardi ljepote neprestano mijenjali, no u današnje vrijeme društvene mreže, filteri i estetski zahvati stvaraju uniformirane i često nedostižne ideale koji potiču nesigurnost i gubitak individualnosti.
• Iskustva Zvonе Vučković, Ivane Prohić i Nevenke Ivančec-Jakovac pokazuju da prava ljepota ne proizlazi iz savršenog izgleda, već iz autentičnosti, karizme, samopouzdanja, osobnosti i prihvaćanja vlastite jedinstvenosti
• Sve tri ističu da njega i estetski zahvati mogu imati smisla kada proizlaze iz osobne želje, ali upozoravaju da je najvažnije ostati vjeran sebi, razvijati vlastiti stil i ne dopustiti da društveni pritisci određuju vlastitu vrijednost

Pokušajte zamisliti svijet u kojem ljepota nije definirana jednim, globalno prepoznatljivim izgledom. Svijet bez algoritama koji nam serviraju savršeno ispeglana lica, bez filtera koji brišu svaku poru i bez pritiska da se uklopimo u kalup stvoren estetskom kirurgijom. Kroz najveći dio ljudske povijesti, i dovoljno nedavno da se mnogi od nas toga jako dobro sjećaju, ljepota je bila upravo to - fluidan, raznolik i kulturološki specifičan koncept, gdje su karizma i jedinstvenost često bile vrjednije od simetrije i savršenstva.

Putovanje kroz vjekove: Od plodnosti do dječačke figure

Standardi ljepote nikada nisu bili statični; oni su se mijenjali i prilagođavali, odražavajući vrijednosti, ekonomske uvjete i umjetničke ideale svake epohe. U paleolitiku, ideal je bila figura poput 'Venere iz Willendorfa' - simbol plodnosti s naglašenim grudima, trbuhom i bokovima, što je predstavljalo sposobnost preživljavanja i rađanja u surovim uvjetima. Tisućljećima kasnije, u drevnom Egiptu, cijenile su se vitkost, uska ramena i simetrično lice, a kozmetika, poput kohl olovke za oči, bila je nezaobilazan dio svakodnevice i za muškarce i za žene.

Stari Grci, opsjednuti harmonijom i proporcijama, idealizirali su punašnija, meka ženska tijela s oblinama i manjim grudima. Kipovi Afrodite, božice ljepote, često prikazuju naglašene trbušne nabore, što je bilo daleko od današnjeg ideala isklesanih trbušnjaka. Renesansa je nastavila slaviti obline, a blijeda put, visoko čelo, zaobljen trbuh i bujni bokovi smatrali su se vrhuncem ženstvenosti i znakom bogatstva. Viktorijansko doba donijelo je drastičan zaokret s idealom 'dame u nevolji'. Žene su se stezale u korzete kako bi postigle figuru pješčanog sata s ekstremno uskim strukom, a cijenio se krhak, pa čak i boležljiv izgled, koji je implicirao delikatnost i ovisnost o snažnom muškarcu.

Iako je svako vrijeme donosilo promjene, dvadeseto ih je stoljeće ubrzalo kao nikada prije. 'Divlje dvadesete' odbacile su obline u korist androgine, dječačke figure, ravnih prsa i kratke kose. Nakon Drugog svjetskog rata i ekonomske neimaštine, zlatno doba Hollywooda pedesetih godina vratilo je u modu glamuroznu ženstvenost, a ikone poput Marilyn Monroe popularizirale su figuru pješčanog sata s naglašenim grudima i bokovima. Šezdesete su donijele novi ideal mršavosti s manekenkom Twiggy, osamdesete su slavile atletsku građu supermodela, dok su devedesete bile u znaku 'heroin chic' izgleda, koji je veličao ekstremnu mršavost i androgini stil.

Karizma je nekada bila važnija od savršenstva

U vremenima prije masovnih vizualnih medija, privlačnost osobe nije se mjerila isključivo fizičkim atributima. Karizma, odnosno sposobnost pojedinca da svojim šarmom, inteligencijom i samopouzdanjem privuče i utječe na druge, često je imala prednost. Još je Aristotel u svojoj 'Retorici' tvrdio da uvjerljivost ne počiva samo na logici (logos) i emocijama (pathos), već presudno i na karakteru govornika (ethos). Drugim riječima, publika je više vjerovala onima koje je smatrala vjerodostojnima i vrijednima divljenja.

Ovaj naglasak na percepciji karaktera sugerira da su osobine poput duhovitosti, samopouzdanja i izražajnosti bile ključni faktori privlačnosti. U svijetu bez fotografija i videozapisa, dojam koji je osoba ostavljala u interakciji uživo bio je presudan. Karizma je bila sila koja je mogla nadjačati nedostatke koji bi se po današnjim mjerilima smatrali 'manama', a povijest je puna primjera utjecajnih ličnosti čija moć nije ležala u konvencionalnoj ljepoti, već u snazi njihove osobnosti. Ta sposobnost da se ljudi pokrenu i inspiriraju bila je oblik ljepote koji se nije mogao zarobiti u statičnu sliku.

Današnji nerealni standardi: Doba 'Instagram lica'

Ulaskom u 21. stoljeće, razvoj standarda ljepote doživio je neviđenu transformaciju. Pojava društvenih mreža stvorila je globalizirani i često nedostižan ideal, poznat kao 'Instagram lice'. Ovaj fenomen opisuje homogenizirani izgled koji karakteriziraju puna usta, visoke jagodice, mali i uzak nos, besprijekorna koža i oštra linija čeljusti. To je lice koje je, kako ga je opisala novinarka Jia Tolentino, “izrazito bijelo, ali dvosmisleno etničko”, i kojem kombinira crte različitih rasa u jedan univerzalni predložak.

Koliko je 'Instagram lice' privlačno, besmislena je rasprava jer se o ukusima - ne raspravlja, no ono je sa sobom donijelo čitav niz problema. Jedan od njih je to što je takav izgled u stvarnosti gotovo nemoguće postići bez digitalnih filtera, naprednih tehnika šminkanja ili estetskih zahvata poput dermalnih filera i botoksa. Drugi, i po mnogima opasniji, je taj što stalna izloženost ovim uređenim i umjetno stvorenim slikama stvara ogroman pritisak na sve nas, a posebno na pripadnike mlađi generacija. Istraživanja pokazuju da gotovo dvije od tri djevojke provode više od sat vremena dnevno na društvenim mrežama, a više od polovice njih osjeća da ne može živjeti u skladu s projiciranim standardima ljepote. U konačnici to dovodi do ozbiljnih psiholoških posljedica, uključujući nisko samopouzdanje, anksioznost, depresiju i tjelesnu dismorfiju.

Zašto je autentičnost postala rijetkost

U digitalnom ekosustavu vođenom algoritmima, autentičnost i individualnost postale su rijetkost. Platforme poput Instagrama i TikToka dizajnirane su da zadrže našu pažnju, a algoritmi nam serviraju sadržaj za koji predviđaju da će nas najviše angažirati. Često je to sadržaj koji prikazuje idealizirana lica i tijela. Dakako, što više gledamo takve slike, algoritam nam ih tim više nudi, stvarajući 'filter bubble' u kojem se jedan te isti, nerealni ideal neprestano ponavlja i nameće kao norma.

Osim tehnologije, veliku ulogu igraju i komercijalni interesi. Influenceri i brendovi promoviraju proizvode i zahvate koji obećavaju postizanje savršenog izgleda, čime se ljepota pretvara u potrošački projekt. U takvom okruženju, želja za pripadanjem i društvenim prihvaćanjem, često mjerena brojem lajkova i pratitelja, potiče konformizam. Mnogi počinju težiti istom, uniformiranom izgledu, gubeći pritom svoju jedinstvenost. Biti autentičan ipak zahtijeva hrabrost da se istaknemo i riskiramo da nećemo biti prihvaćeni, što je u današnjem hiperpovezanom svijetu teže nego ikad. Ipak, kao odgovor na ovaj pritisak, sve više jačaju pokreti koji slave različitost i pozivaju na prihvaćanje vlastitog, nefiltriranog izgleda, podsjećajući nas da je prava ljepota oduvijek bila mnogo više od onoga što se vidi na površini.

Kako ni sami nismo željeli ovu slojevitu temu ostaviti na razini teorije, dali smo joj glas. Točnije, glasove triju žena koje je itekako poznaju iz prve ruke. Svoja promišljanja, iskustva i osobne istine s nama su podijelile voditeljica Ivana Prohić, manekenka Zvona Vučković i umirovljena anesteziologinja Nevenka Ivančec Jakovac. Tri perspektive, tri priče - i jedna tema koja ne prestaje otvarati pitanja.

Zvona Vučković

Zvona Vučković je u svijet mode ušla gotovo kao djevojčica. Sa šesnaest godina otišla je u Pariz, nakon godina provedenih u baletnoj školi, kazalištu, predstavama, operama i baletima u kojima su nastupala i djeca. Upravo je kazalište bilo njezin prvi prostor pripadanja. A onda je taj svijet morala napustiti i prijeći na modne piste. Bio je to prijelaz koji izvana možda zvuči glamurozno, ali za nju je u početku značio zbunjenost, ranjivost i nelagodu u vlastitom tijelu.

“Bio je to period kad sam se na neki način sramila svog tijela i pokrivala sam se. Imala sam dugu kosu, izgledala sam kao Janis Joplin, nisam se ni šminkala… Oblačila sam velike majice, jakne i široke traperice i ustvari se skrivala”, prisjeća se.

Komplimenti je tada nisu podizali. Naprotiv. Priznaje da su je vrijeđali. I to je iskrenost koja odmah razbija mit o ljepoti kao neupitnoj privilegiji. Biti lijepa žena, osobito mlada lijepa žena, nije uvijek značilo osjećati moć. Katkad je značilo osjećati se izloženo. Viđeno, prije nego što si spremna biti viđena. No s vremenom se, priznaje, to promijenilo. Zvona je pronašla način da tijelo koje je nekoć skrivala počne nositi drukčije. “Kasnije sam hodala vrlo ponosno, uzdignute glave po cesti. Obično su fućkali za mnom i to je bilo to”, kaže mi kroz smijeh.

U vremenu u kojem je gradila karijeru, ljepota se stalno mijenjala. Nije postojala jedna vječna formula, nego niz trendova koji su dolazili i odlazili. Kada se iz Pariza spustila u Milano, u modi su bile Amerikanke crvene kose. “Bila sam ljubomorna i izbezumljena,  zbog svoje najobičnije smeđe duge kose. Zatim su došle plave Njemice. Pa djevojke tamnije kose. Pa kratka kosa. Pa sijeda kosa u trenutku kada su se sve druge farbale. Puno se toga mijenjalo, no nekako sam uvijek uspjela naći neku svoju nišu. Neki moj mali kutak gdje sam bila jedinstvena.”

Ta riječ - jedinstvena - provlači se kroz cijeli njezin pogled na ljepotu. Zvona nikada nije  pokušavala biti dio trenda, nego pronaći prostor u kojem će trend zaobići ili ga pak preokrenuti u svoju korist. Standardi su, kaže, tada bili jasni, ali na neki način humaniji nego danas. “Znalo se točno koliko djevojke moraju biti visoke. Nije bilo djevojaka od dva metra ili metar devedeset. Standard je bio od 172 do nekih 180. Djevojke nisu morale biti ‘mršave štake’, i znalo se kako izgledaju modeli za pistu, a kako fotomodeli. Postojala je razlika, postojale su proporcije, ali nije bilo ove današnje brutalne uniformiranosti i ekstremne mršavosti. Danas mi se čini da su standardi, otkad je krenula Kate Moss i djevojčice od 12, 13 godina, jako promijenjeni. Mršavost je postala nekakav must. I ne znam koliko je to humano”, iskrena je.

Pritisak da mijenja izgled ipak je uvijek postojao, a jedan joj se trenutak posebno urezao u pamćenje. U Milanu je, vrlo samouvjereno, s bookom pod rukom otišla u jednu poznatu modnu agenciju. “Book je bio odličan”, kaže mi, prisjećajući se kako je ispred nje sjedila žena iz tadašnje jugoslavenske modne sredine. “Pogledala me prezirno i rekla: ‘Gle, kad popraviš zube, onda se eventualno možeš vratiti’.”

Da, Zvona je imala razmaknute zube, poput Lauren Hutton, no to joj nije smetalo. Dapače, bio je to njezin zaštitni znak. No, rečenica ju je ipak pogodila. “Izašla sam iz agencije i plakala k’o kišna godina”, priznaje.

No baš je taj trenutak, koji je mogao postati rana, za nju postao prekretnica. Otišla je u drugu agenciju i upoznala vlasnika koji joj je kasnije, kako sama kaže, postao i agent, i oslonac, i gotovo obiteljska figura. Preko te agencije radila je fantastične revije i sve važno što je u Milanu ostvarila, a nekoliko mjeseci kasnije snimila je reklamu za Kalodont - s razmaknutim zubima. To je možda najljepši dokaz da ono što netko proglasi manom ponekad postane upravo ono po čemu nas svijet zapamti.

U modnom svijetu njezina vremena, smatra, bilo je više prostora za individualnost, a osobito na revijama. Danas manekenke često hodaju ravno, strogo, gotovo vojnički. Nekada su revije imale koreografiju, glazbu, pokret, osobnost. “Radili smo koreografije, imali muziku po kojoj smo hodali i neke figure koje su se radile na pisti, umjesto ovog danas ravno gore-dolje i van.” Kao primjer navodi Pat Cleveland, koja je plesala po pisti, okretala se, uživala u onome što radi i koja je upravo po tome postala prepoznatljiva.

“U osamdesetima su nastali top modeli jer je svaka djevojka bila izrazito svoja i postala poznata po tome što je na neki način bila drugačija. Danas se mnogo govori o inkluzivnosti, no mislim da je ona više deklarativna. Vidim pokušaje da se u modu uključe punije osobe, osobe s invaliditetom, različiti tipovi ljepote, ali često mi se čini da je više riječ o marketingu nego o dubokoj promjeni.” Ipak, veseli je kada vidi djevojke s psorijazom, albino modele i one čija posebnost nije skrivena, nego istaknuta. To je, kaže, stvarni pomak prema individualnosti, iako je svijet mode još uvijek daleko od toga da doista uključi sve.

U današnjem shvaćanju ljepote se, smatra, mnogo toga izgubilo, ali se nešto i naučilo. “Izgubila se jasnoća, možda i autentičnost, jer se ljepota danas raširila na sve i svašta, ali istodobno smo napokon počeli prihvaćati da ljepota nije samo vanjska. Naučili smo da postoji unutarnja ljepota i da žena ne mora uvijek biti ljepotica i prekrasna, nego je važno koliko vrijedi iznutra, kakva je osoba, kako se ponaša, kako zrači i koliko karizme ima.” To je ono što joj godi, priznaje, i ono za što se nada da ćemo kao društvo nastaviti razvijati.

Prema filterima, digitalnom dotjerivanju i estetskim zahvatima Zvona nema isključiv stav. Danas je, kaže, sve mnogo jednostavnije: “Fotograf može suziti struk, ‘popeglati’ nepravilnosti, uljepšati fotografiju na prirodan način…”  Priznaje da to u njezinim godinama može goditi.

Estetske zahvate podržava kada nekome zaista pomažu. “Vjerujem u one koji su vrlo bitni za nečije samopouzdanje, kao kod djece s klempavim ušima ili prevelikim nosevima. Imam prijateljice koje su napravile minimalne zahvate koji se gotovo ne primjećuju, ali se one zbog njih osjećaju bolje. To su pozitivni primjeri. Problem su filteri i slike u koje više ni sami ne znamo vjerujemo li. Na Instagramu smo vidjeli svega i svačega. Ne znam koliko je to dobro i koliko ljudi ustvari u to vjeruju”, ističe. I njoj se samoj, priznaje, dogodi da ne prepozna što je stvarno, a što nije. “Moja kćer mi kaže: mama, to ti nije stvarno.”

Može li ljepota danas uopće biti prirodna? Zvona misli da je ljepota danas gotovo uvijek na neki način konstruirana, jer se upotrebljava sve i svašta. Ali prirodna ljepota ipak postoji. Vidi se u neposrednosti, u doživljaju, u onome što nije moguće potpuno digitalno proizvesti. “Ljepota je za mene sveobuhvatni dojam, gdje vidiš osobu, koliko zrači, koliko joj se oči smiju i koliko ljepota izlazi iz nje.”

Kada razmišlja što bi poručila mlađoj sebi, ne govori o manama. Priznaje da se nikada nije previše zadržavala na nedostacima, već je uvijek razmišljala kako ono što ima upotrijebiti najbolje moguće. “Imala sam tu sreću da sam genetski ispala kako sam ispala i na tome mogu zahvaliti svojim roditeljima. Imala sam dječačko, vretenasto tijelo, bavila sam se sportom - plivanjem, rukometom, skijanjem. Sve je to gradilo i moje tijelo i samopouzdanje.”

Kada sam je pitala koji je bio najljepši kompliment koji je dobila, priznala mi je da je to bio onaj koji nije uopće imao veze s izgledom, nego s prostorom. Naime, njezina je kći došla s djecom iz Beograda u Zagreb, ušla u stan, prošla hodnikom, ostavila kofere u spavaćoj sobi i pri izlasku rekla: “Bože, znaš što, ti si potratila cijeli život.” Zvona se iznenadila. Pitala ju je na što misli, a ona joj je odgovorila da je cijeli život trebala raditi upravo to - uređivati interijere. Pohvalila je način na koji je uredila stan, kao i sve kuće i stanove u kojima su dotad živjeli.

“Mislim da mi je to definitivno bio jedan od najljepših komplimenata. Posebno zato što je došao od kćeri, a odnosi majke i kćeri znaju biti napeti i problematični. Baš zato sam ga ja primila s velikim osmijehom i ljubavlju”, kaže mi.

Kada danas razmišlja o lijepoj ženi, ne misli samo na lice ili tijelo, a kao primjer navodi svoje sugovornice - Ivanu Prohić i Nevenku Ivančec-Jakopac, koje je imala priliku upoznati tijekom snimanja. “Dvije prekrasne žene, uspješne, iznutra prelijepe, koje zrače energijom, karakterom i svojom ljepotom.”

Njezine ikone ljepote bile su Sophia Loren i Tilda Swinton. “Sophia, zbog životne priče, temperamenta, karijere, načina na koji se probila u Americi i talijanske bliskosti koju osjećam. Tilda, zbog karizme, drukčijosti, uloga, života koji ne pristaje na očekivane obrasce.”

Istinska elegancija za nju nema mnogo veze sa skupocjenom odjećom: “Istinska elegancija prelazi preko vanjskog izgleda i skupocjene odjeće. Ona je spoj stila i vlastitog izražaja. Osoba mora disati kroz ono što nosi. Nakit može biti decentan ili glomazan, odjeća jednostavna ili snažna, ali sve mora odgovarati temperamentu i karakteru. Važno je da osoba bude svoja i da način na koji se oblači, djeluje i ponaša bude sukladan onome što ona stvarno jest.”

Najviše svoja Zvona se osjećala oko trideset i pete godine, kada je odlučila ošišati kosu skroz kratko i pustiti da se vidi što je ispod. Reakcije su bile oštre. “Izgledaš kao muško. Kosa ti je prekratka. Zašto si sijeda?”, prisjeća se. No kritike je nisu obeshrabrile. Upravo suprotno. “Što je reakcija bila negativnija, to sam se ja bolje osjećala.”

Taj trenutak za nju je bio potvrda da je odluka njezina. Da ne pripada trendu, ni tuđem ukusu, ni očekivanju kako žena treba izgledati. Pripadala je njoj. “Osjećala sam da sam stvarno beskonačno svoja.”

Na kraju, kada sam je zamolila da za današnje generacije izdvoji jednu poruku, rekla mi je da nikome ne voli soliti pamet. Odrasla je uz majku koja je bila ‘kao general’ i stalno joj govorila što treba, što ne treba i što ne valja. Zato je odlučila da ona nikome neće govoriti što da radi, osim ako je pitaju. Ali ono što govori sebi, moglo bi vrijediti i drugima.: “Radite na sebi. Budite svoji, budite individualni, budite drugačiji, različiti i jedinstveni.”

Naš svijet ljepotu stalno pokušava izmjeriti, filtrirati, ispraviti, suziti, popuniti, prodati i pretvoriti u trend, i baš zato je Zvonina poruka istinsko osvježenje. Poruka da je najrjeđa ljepota (i najdragocjenija) ona koja se ne boji biti drukčija. Ona koja ne popravlja razmak među zubima jer netko kaže da bi trebala. Ona koja ošiša kosu kad svi očekuju dugu. Ona koja odabere sijedu kad svi savjetuju boju. Ona koja, unatoč svemu, pronađe svoj mali kutak i u njemu postane i ostane - jedinstvena.

Ivana Prohić

Kada Ivana Prohić govori o ljepoti, ne govori samo teoretski. Ipak je ona žena čiji je glas godinama bio dio svakodnevice, čije je lice prisutno u domovima i čija je pojava oblikovana i kroz objektiv kamere i kroz nevidljiva pravila jednog medijskog vremena. I upravo zato, kada se prisjeća kako su se standardi ljepote mijenjali, govori s jasnoćom nekoga tko je te promjene živio iznutra.

“Kad pogledam unatrag, u 70-ima i 80-ima postojala su vrlo jasna pravila kako žena treba izgledati, kako se odijevati, pa čak i kako se držati. Ta jasnoća nije nužno bila sloboda. Postojao je jedan prihvaćeni ideal i nije bilo mnogo prostora za odstupanje. Žena na televiziji bila je oblikovana - ne samo šminkom i garderobom, nego i očekivanjem da utjelovi određenu vrstu ženstvenosti, pristojnosti, kontroliranosti.”

Danas je, smatra, slika drukčija. Fluidnija, brža, šira. “Trendovi su puno fluidniji, brzo se mijenjaju i uključuju različite tipove tijela, identitete i stilove.” No ta raznolikost ne znači nužno i manji pritisak - samo drugačiji. “Ideal više nije jedan, nego ih je mnogo, i svi su jednako glasni.”

U tom kontekstu, pitanje je li se od nje kao žene očekivalo više nego od muških kolega donosi mi nijansiran odgovor. Nitko joj, kaže, nikada nije izravno ništa nametao. Nije bilo jasne zapovijedi, nije bilo izgovorenih pravila. “Postojala su ta neka nepisana, skrivena pravila. Jednostavno si znao što se očekuje i tome si se prilagođavao.” Ta rečenica možda najbolje opisuje jednu epohu televizije - onu u kojoj se standardi nisu morali izgovarati jer su bili općeprihvaćeni. “Žena je znala gdje su granice. I znala je kako treba izgledati.” 

Televizija je u tom vremenu imala moć kakvu danas dijeli s mnogim drugim platformama. Nekada je, kaže Ivana, u velikoj mjeri gradila ideale ljepote: “Na neki način ih je diktirala. Danas ih više reflektira. Društvene mreže, internet, globalna kultura - sve to zajedno oblikuje percepciju ljepote, a televizija je samo jedan od sudionika tog procesa. Nije više jedini prozor u svijet, ali i dalje ima svoju težinu.”

A kamera, taj neumoljivi posrednik između osobe i publike, uvijek je bila posebna priča. Ni Ivana se ne pretvara da je bilo lako. “Bio je to izazov, jer kamera ne oprašta. Pojačava svaki detalj, svaku nesavršenost, svaku sjenu. No s vremenom, i to postaje dio rutine. Sate smo provodili pred šminkom i pripremama. Kad sam počinjala, bila sam mlađa pa je sve bilo lakše i zahtijevalo je manje tretmana”, prisjeća se.

Ta rečenica nosi i jednu tišinu između redaka - onu o prolaznosti. O vremenu koje se vidi, čak i kada ga pokušavamo ublažiti svjetlom, puderom ili dobrim kadrom. Zato razlika između televizijske i stvarne ljepote za nju nije samo tehnička, nego suštinska: “Televizijska ljepota je često stilizirana, kontrolirana i na neki način ‘dorađena’. Stvarna ljepota ima puno više slojeva. U stvarnoj ljepoti, kaže, postoji energija. Postoji način na koji osoba komunicira s drugima, način na koji ulazi u prostor, način na koji ostavlja dojam. Ona nije statična. Nije kadar. Ona je odnos.”

U svijetu u kojem se danas trendovi mijenjaju gotovo jednakom brzinom kojom se listaju društvene mreže, Ivanu fascinira upravo ta brzina. “Fascinira me koliko se brzo trendovi mijenjaju.” Posebno ističe fenomen estetskih zahvata koji su u kratkom vremenu postali gotovo norma - fileri, punjenje usnica, korekcije lica. Trend koji je eksplodirao, a zatim se jednako brzo počeo vraćati prema prirodnijem izgledu. “Iznenadilo me kako se nakon samo nekoliko godina trend ponovno vratio prirodnijem izgledu”, priznaje.

Ta dinamika otkriva jednu važnu stvar: ljepota, kakvu nam servira suvremeni svijet, često je ciklična. Ono što je danas poželjno, sutra je pretjerano. Ono što je jučer bilo standard, danas je zastarjelo. U takvom okruženju pitanje njege postaje osjetljivo. Gdje završava briga o sebi, a počinje pritisak?

“Za mene biti njegovana znači osjećati se dobro u vlastitoj koži. Granica nastaje onda kada to više ne radimo zbog sebe, nego zbog očekivanja drugih. Ta granica nije uvijek jasno vidljiva, osobito danas, kada su tuđa očekivanja često prerušena u osobne želje. Kada mislimo da nešto želimo, a zapravo smo to vidjeli dovoljno puta da nam se učinilo kao vlastita odluka.”

Odnos prema starenju kroz njezin se život i karijeru također mijenjao. Nekada se o njemu govorilo tiho, gotovo s nelagodom, kao o nečemu što treba skrivati. Danas je, primjećuje, tema otvorenija. Govori se više, iskrenije, glasnije. No to ne znači da je pritisak nestao. Samo je promijenio oblik.

Žene danas, smatra, imaju više izbora - više mogućnosti, više pristupa informacijama, više alata. Ali s tim izborom dolazi i veća odgovornost, pa i veća zbunjenost. “Rekla bih da žene danas imaju više izbora, ali i više izazova kada je riječ o prihvaćanju vlastitih godina.”

U tom kontekstu jedna od najvažnijih lekcija koje je naučila dolazi s vremenom i iskustvom: “Manje je često više.” To nije samo estetski princip, nego životni. Ljepota ne dolazi iz savršenstva, nego iz samopouzdanja i unutarnjeg mira. Iz sposobnosti da stanemo u vlastitu kožu bez potrebe da je stalno popravljamo.

Autentičnost je riječ koja se danas često koristi, ali Ivana upozorava da je ona puno zahtjevnija nego što zvuči. “Autentičnost je nešto što moramo pronaći u sebi i naučiti o samima sebi. Nije dovoljna želja da budemo autentični. Potrebno je vrijeme, iskustvo, suočavanje sa sobom. Slično je i s karizmom. Nije isključivo dar, niti isključivo naučena vještina. Ona je kombinacija onoga s čim se rodimo i onoga što razvijamo kroz životno iskustvo. Možda upravo zato najkarizmatičnije osobe nisu nužno najljepše u klasičnom smislu. One su one koje znaju tko su.”

Kada govori o ženstvenosti i eleganciji, Ivana ih ne veže uz vanjski izgled. “Ženstvenost za mene nije vezana samo uz izgled, to je energija i način na koji se nosimo.” Elegancija, dodaje, dolazi iz stava, suptilnosti i samopouzdanja. Često više nego iz same odjeće. To su definicije koje ne zastarijevaju. Ne ovise o trendu, ne ovise o sezoni. One se ne mogu kupiti, niti posuditi. One se grade. A da bi se gradile, potrebno je imati i prostor u kojem se čovjek vraća sebi.” 

Ivana taj prostor pronalazi u malim, ali duboko osobnim ritualima. “Vrijeme u vrtu, briga o mojoj kući na otoku Susku i prije svega vrijeme provedeno s obitelji. To su trenuci koji su za mene neprocjenjivi. Trenuci u kojima nema kamere, nema očekivanja, nema potrebe da se bude išta osim onoga što jest.”

Posebno mjesto u njezinom životu imaju razgovori s kćeri. Oni su, priznaje, promijenili njezin pogled na ljepotu, ali u pozitivnom smislu. “Danas se više govori o pojačanoj brizi i njezi, a dostupna je i kvalitetnija, prirodnija kozmetika s kojom su mlađe generacije puno bolje upoznate. To je jedna lijepa razmjena znanja i iskustva - kći je odrastala gledajući majku kako se šminka i priprema, a danas, zahvaljujući svojoj struci ortodonta i radu u području estetike, ona majci daje savjete koji su stručniji, precizniji i suvremeniji. Moji savjeti njoj su bili intuitivni i iskustveni, a danas savjeti koje ja dobivam od nje imaju jednu novu, profesionalnu dimenziju.”

No upravo kroz taj međugeneracijski odnos postaje jasno koliko je današnjim mladim djevojkama teško razlikovati vlastitu želju od društvenog pritiska. “Zbog društvenih mreža to je posebno teško. Stalna izloženost filtriranim, retuširanim, često nerealnim prikazima ljepote može snažno utjecati na percepciju sebe. Ono što vidimo počinje oblikovati ono što mislimo da trebamo biti.”

U tom kontekstu i estetska medicina dobiva dvostruku ulogu: “Mislim da su mlade generacije istovremeno i opuštenije i pod većim pritiskom. Estetski zahvati mogu pomoći da se osoba osjeća bolje. Mogu biti alat za samopouzdanje. Ali mogu postati i dodatni teret, osobito zbog beskonačnog izbora koji danas postoji. To je skup ‘sport’ koji zahtijeva stalno održavanje”, ističe.

Osim financijskog, tu je i psihološki aspekt - stalna potreba da se nešto popravi, unaprijedi, osvježi… Ono što je nekada bila odluka srednje dobi, danas postaje praksa sve mlađih generacija. I tu se, možda više nego igdje drugdje, otvara pitanje: što zapravo želimo? I zašto? 

U svijetu u kojem su odgovori često preglasni, Ivana se vraća jednostavnosti. “Manje je više. Njegovanost je osjećaj, a ne zadatak. Ljepota je slojevita. Autentičnost se ne glumi. Elegancija dolazi iznutra. Karizma se živi, ne uči se napamet”, poručuje, dodajući da je možda najvažnije ono što se ne vidi odmah - sposobnost da, unatoč svemu, ostanemo u kontaktu sa sobom. U vremenu u kojem se ideali stalno mijenjaju, možda je upravo to jedini kojeg vrijedi zadržati.

Nevenka Ivančec-Jakovac

Svaka se žena, kaže umirovljena anesteziologinja, barem malo ‘trgne’ kada je se pita o tijelu, izgledu i starenju. Ne zato što nužno ne zna odgovor, nego zato što je to pitanje kroz ženski život gotovo uvijek opterećeno pogledima drugih, pravilima vremena, modom, očekivanjima, pa i onim tihim unutarnjim glasom koji nas katkad pita jesmo li dovoljno njegovane, dovoljno lijepe, dovoljno u skladu sa sobom.

Ona, međutim, o tome govori mirno, duhovito i bez potrebe da bilo što uljepša. Kaže da se, zapravo, kroz život nije mnogo promijenila. “Cijeli život imam jednako kilograma, 58-60, isto sam građena… Malo sam sada niža za par centimetara, što je potpuno normalno s obzirom na godine, no i dalje imam tu svoju istu estetiku.” U njezinom se životu eventualno, kaže, mijenjala boja kose, no sveukupni je dojam ostao isti: “Toliko isti da me kolege s fakulteta, i nakon nekoliko desetljeća, još uvijek prepoznaju bez poteškoća, kao da smo se jučer vidjeli.” 

U toj rečenici nema taštine, prije neke zadovoljne smirenosti. Nije, kaže, nikada bila na dijeti. Nije se debljala. To pripisuje genetici jer su joj, kaže, takve bile i majka i sestra, no odmah dodaje da svaka građa ima svoje prednosti i nedostatke. “Mršavost, primjerice, nije nužno privilegij u starosti, jer se godine možda i jače vide.” Kada govori o ljepoti, jasno je da je ne doživljava kao puku sreću genetike. Ljepota je za nju mnogo složeniji pojam, a povijesno su je, kaže, žene bile prisiljene nositi kao kapital.

“Mislim da se nekad o ljepoti jako puno govorilo i puno se držalo do fizičke ljepote. To je bio jako važan dio žene jer je žena ugodnog izgleda imala veće šanse za budućnost. Puno toga se na temelju braka dobilo u životu”, ističe, dodajući da smatra da su ljepotu, u velikoj mjeri, ženama nametnuli muškarci. “Žena je morala biti lijepa, muškarac nije. Taj se obrazac zadržao i danas, samo u drugačijem obliku. Žene su danas puno emancipiranije, -imaju prava, obrazovanje, karijere, ali uz sve to i dalje često dobivaju dodatni zadatak: moraju biti zgodne.” Zato se, primjećuje, i dalje komentira izgled žena koje su na važnim pozicijama. Govori se o frizuri, odjeći, naušnicama, licu, liniji, i onda kada bi središnja tema trebao biti njihov rad, znanje ili mozak. “Mozak je glavna vrijednost, a ne ljepota, ali društvo to često ne uspijeva vidjeti bez suvišnog komentara o izgledu.”

Današnji je pritisak, smatra, snažan, ali drugačiji. Nekada su ga nosili brak, okolina i pravila pristojnosti; dok ga danas nose industrije - kozmetička, modna, tekstilna, industrija mladosti…. “Čim upalite televiziju ili radio, odmah slušate reklame za kreme koje sprečavaju starost, sredstva koja sprečavaju bore, koja omogućavaju da ćete biti vitalni kao da imate dvadeset godina. Znači, pritisak postoji. On nije uvijek izravan, ali je uporan. Govori ženama da ne smiju imati boru, da ne smiju pokazati umor, da moraju osnažiti mišiće, nanositi kremu danju, noću, da moraju biti vitalne, mladolike, usklađene s trendom…” A starenje je, podsjeća ona, prvenstveno fiziologija. “Svatko mora ostariti. Ako  Bog da da ostari, znači da je dugo živio.”

Ipak, ne odbacuje njegu. Dapače, smatra da nema potrebe “brzati sa starošću”. “Kozmetika, uređivanje, lijepa odjeća, frizura, sve to može biti dio zadovoljstva. Problem počinje onda kada se čovjek više ne uređuje zbog sebe, nego iz straha da ne ispadne iz slike koju mu nameće industrija. Moda je lijepa kada u njoj sudjelujemo vlastitim ukusom. Opasna je kada nas počne terorizirati. Kada imate vlastitu estetiku, živite bezbrižno i dobro se osjećate u vlastitom tijelu, jer vi određujete kriterije kako ćete izgledati.”

Upravo je ta vlastita estetika za nju ključna. Ona nije protiv mode, nije protiv traperica u kazalištu, nije protiv mladih koji se odijevaju otkačeno. Naprotiv, u tome često vidi šarm. Važno joj je jedino da odjeća ne bude neuredna, vulgarna ili nepristojna prema prostoru u kojem se čovjek nalazi. “Odjeća je ipak poštovanje miljea u kojem se nalazite, no stara pravila nisu nužno sveta. Ne mora se u kazalište uvijek ići u crnom, jer bi onda kazalište izgledalo kao sprovod. Ali mora postojati osjećaj mjere. Odjeća, u najboljem slučaju, nije uniforma nego produžetak osobe”, poručuje.

Slično razmišlja i o eleganciji. Ona za nju nije pitanje novca, nego sklada. “Elegancija je jedan sklad habitusa osobe i odjeće koju ona nosi. Kad je to dobro usklađeno, onda kažemo: ‘elegantna je’. Važni su detalji: šal, ukras, šeširić, kravata, maramica, sitnice koje daju završni dojam. No elegancija nije samo klasična. Postoji i nonšalantna elegancija, ona koja izgleda kao da nije uložen trud, iako je u njoj također prisutan osjećaj za sklad. Elegancija je rezultat vlastite ličnosti i vlastite estetike i to je nešto što vam nitko ne može nametnuti. Vi ste ta koja je uskladila svoje tijelo, cipele, sve, da bi postigla dobar dojam”, ističe. Zato je vrlo kritična prema trenutku u kojem odjeća, trend ili dizajnerski predmet počnu nositi čovjeka, umjesto da čovjek nosi njih. “Odjeća ne nosi čovjeka, nego čovjek odjeću. Danas često odjeća nosi ženu, odnosno odjeća je primarna, a žena sekundarna.”

Tu vidi jednu od velikih zamki suvremene ljepote. Žene, osobito mlade, ponekad postaju žrtve slike. Ne odijevaju se više da bi izrazile sebe, nego da bi se približile nekom idealu koji im je serviran. A ideali se mijenjaju. Nekada su se cijenile punije žene, zatim izrazito mršave. Ukus vremena uvijek je promjenjiv.

“O ukusima se ne diskutira. Svako vrijeme ima drugi ukus. Zato je toliko važno razviti unutarnji osjećaj za sebe. Jer osjećati se dobro i izgledati dobro trebalo bi biti povezano. Žena koja se dobro osjeća često i dobro izgleda, ali samo onda kada ne pokušava nasilno biti nešto što nije. Jako je važno da se netko u svome tijelu dobro osjeća - to znači da je siguran u sebe.”

Što Nevenki donosi najviše samopouzdanja? Bez puno oklijevanja, odgovara mi da je to mogućnost da misli vlastitom glavom i kaže ono što misli. “To sam gradila cijelog života. Mogućnost da kažem ono što smatram ispravnim, pravednim i iskrenim za mene je jedno od najvećih dostignuća ličnosti. Jer teško je živjeti ako čovjek ne smije reći što misli, bilo zbog pritiska društva, bilo zbog okoline ili vlastitog straha.”

Iskrenost se u našem razgovoru često vraća kao jedna od najvažnijih riječi. Kada sam je pitala što bi savjetovala mladim ženama, odmah mi kaže da nije sklona davanju savjeta jer zna da se savjeti rijetko prihvaćaju. Ali kada bi je netko doista pitao, i želio čuti iskren odgovor, rekla bi im da izgrade sebe. “Važno je da nastoje stvoriti od sebe jednu određenu ličnost kakvu žele, koja uključuje ponašanje, ciljeve i način na koji će živjeti. I najvažnije: da budu iskreni prema sebi. Ako ste iskreni prema sebi, nećete pogriješiti. Čovjek koji je iskren prema sebi ne može pogriješiti.”

To, ističe, nije uvijek lako. Iskrenost prema sebi nerijetko je najteža. No ona je, kaže, i najefikasnija. “Nitko nije toliko lijep da je svima lijep, niti toliko ružan da je svima ružan. Čovjek se mora prihvatiti onakav kakav jest, jer ‘to si ti’. I iz toga graditi i raditi na sebi. Ako je dobro, radi da se razvije u najbolje. Ako je loše, opet radi na sebi da se loše izgubi. Nije sva ljepota u fizičkom. Tu je duh, ponašanje, cijeli jedan dio ličnosti koji čovjeka čini čovjekom. Neki su fizički iznimno obdareni, ali nisu ugodni, nisu pristojni, nisu zaslužili ono što im je priroda dala. Drugi možda nisu klasično lijepi, ali nose u sebi toplinu, mjeru, humor, plemenitost, ono nešto zbog čega ih doživljavamo lijepima. Ljepota je suma svega što jedna osoba ima - izgleda, ponašanja, neverbalne komunikacije. Čovjek nije slika”, poručuje.

Ta rečenica možda najbolje sažima njezin pogled na temu koja je i bila povod našeg razgovora. Čovjek nije slika. Slika može biti lijepa ili nelijepa, ali živo biće ima slojeve. Ima glas, geste, stav, humor, dobrotu, način na koji ulazi u prostor, način na koji sluša, način na koji drugome kaže ‘molim’ i ‘hvala’. Zato i na estetske zahvate gleda nijansirano. Nije protiv njih. Naprotiv, smatra ih pozitivnima kada ispravljaju nešto što čovjeku stvara smetnju ili kompleks, a odobrava i zahvate koji ublažavaju znakove starenja, ako nekoga to veseli i ako si to može priuštiti. U njima ne samo da ne vidi razlog za osudu, nego osobito ne razumije zlurade komentare žena prema ženama koje se odluče nešto popraviti.

“Žene su jako kritične jedna prema drugoj. Čim neka žena poduzme korake da se uljepša, odmah se komentira i prigovara. Možda je do zavisti jer si ih ne može svatko priuštiti”, promišlja. No, njoj je puno važnije pitanje mjere. Jer problem, kaže, nastaje kada osoba više ne želi istaknuti sebe, nego postati netko drugi. “Postoje zahvati gdje vi mijenjate svoj lik. Ne želite biti slični sebi. To mislim da je rezultat mode i utjecaja sa strane.” Takve osobe, primijetila je, često nisu zadovoljne ni nakon zahvata, jer su očekivale da će im se promijeniti cijeli život. A život se ne promijeni samo zato što su usta punija ili nos drugačiji.

Posebno joj je žao što mnoge mlade žene danas žele izgledati jednako. “Kroz povijest, kad gledate slike velikih majstora, svatko ima svoj lik. A danas svi žele biti kao da su naštancani.” U toj rečenici nema moraliziranja, ali ima tuge zbog gubitka individualnosti. Jer je ljepota, za nju, upravo u razlici. U vlastitom liku. U onome što nas čini prepoznatljivima.

Dotakle smo se i mladih, brzine života i utjecaja društvenih mreža. Nevenka primjećuje da mladi danas, često, ne da ne žele zaustaviti vrijeme, nego ga dodatno nastoje ubrzati. Kao da žele što prije imati stan, automobil, odjeću, status… sve ono na što je njezina generacija bila spremna čekati godinama, nerijetko i desetljećima. “Mi smo bili jako strpljivi. U moje vrijeme nije bilo previše odjeće. Šnajderice su šivale, vi ste sudjelovali u tome, govorili što želite… Danas za deset minuta izađete iz butika kao novi čovjek.”

U tom sporijem procesu Nevenka vidi puno ljepote. Planiranje haljine, kaputića, razgovor sa šnajdericom, iščekivanje. Danas je sve brže, dostupnije, instant. Društvene mreže, influenceri i slike uspjeha stvaraju dojam da je normalno s 18 ili 20 godina živjeti u dizajnerskom stanu, voziti skupi auto i nositi isključivo dizajnersku odjeću. Ona to prepoznaje kao iskrivljenu percepciju. “Mlada djevojka, nezrela, ne radi na svojem samopouzdanju, nego sluša što sve njoj treba da bi bila netko. A to je jako krivo.”

Influenceri, smatra, mogu biti i pozitivni, ali pitanje je bi li takvi imali jednako mnogo sljedbenika kao oni koji serviraju nedostižan stil života. Instant slava bez temelja opasna je jer mladima sugerira da se vrijednost može dobiti bez stvarnog sadržaja.

Zrelost, nasuprot tome, donosi drugačiju vrstu ljepote. No, i tu je oprezna. Kaže da je zrelost rastezljiv pojam. “Biološki, počinjemo stariti čim završimo rast. Društveno, više se cijeni mlađa zrelost nego starija. Ali starost može biti lijepa ako čovjek ostane sposoban, društven, znatiželjan, ako ga ne pogode bolesti koje mu oduzmu samostalnost. Najvažnije je da se mozak održi, jer ako on kapitulira, žali Bože sve.”

Ljepota starijih ljudi, smatra, leži i u njihovim uspomenama. “Mladi gledaju u budućnost, stariji u prošlost, ali ako je prošlost bila bogata lijepim događajima, i starost je ljepša. Ja volim društvo svojih vršnjaka, ali volim i mlade jer me ‘osvježe’. Uz njih se sjetim vlastite mladosti.” U tom susretu generacija vidi nešto obostrano korisno: mladi donose energiju, stariji iskustvo.

Kada je pitam što za nju znači žena koja zrači, kaže da je to osoba koja ostavlja pozitivan dojam i koja nosi takozvanu pozitivnu energiju. Ne nužno na glasan ili nametljiv način, već kroz konstruktivnost. “To je osoba koja ostavlja pozitivan dojam na okolinu u kojoj se kreće i na ljude s kojima dolazi u kontakt. Žena koja zrači ne mora biti najljepša u prostoriji. Ona je ona s kojom je ugodno biti. Ona koja ne mora sve hvaliti niti glumiti optimizam, ali iz nje dolazi nešto pozitivno, nešto što ne umara, nego podiže.”

I tu dolazimo do pristojnosti, možda najjednostavnije, a najčešće zaboravljene ljepote. Nevenka smatra da danas, i žene i muškarci, prerijetko izgovaraju tri čarobne riječi: molim, hvala, izvolite. “Te tri čarobne riječi riješile bi jako puno ljudskih nesporazuma i mnogima uljepšale dan.” U njima vidi više od bontona. One omekšavaju prostor među ljudima. Mijenjaju atmosferu. Nije isto kada nekome kažemo “maknite se” ili “oprostite”. Nije isto kada prodavačici kažemo “dajte mi to” ili “molim vas”. Sitne riječi, kaže, mijenjaju zrak.

Možda je upravo u tome njezina definicija ljepote najbliža svakodnevici. Ljepota nije samo lice, ni linija, ni odjeća, ni mladost. Ljepota je i način na koji nekoga zamolimo. Način na koji zahvalimo. Način na koji ne stvaramo barijeru grubom riječju. Način na koji drugoj osobi olakšamo dan.

Kada govori o tome što bi mlađe generacije trebale čuti, vraća se na jednostavnost: ljepota nije samo fizički izgled. “To je kompletna jedna ličnost.” Zato joj je posebno ružno kada mladi koriste prostački rječnik. Ne zato što želi glumiti strogoću, nego zato što ružna riječ može poništiti ugodan dojam. “Prostački rječnik čovjeku onemogućava taj ugodan dojam na okolinu, jer stvara barijeru.”

Na kraju, njezine misli o ljepoti nisu nostalgične u smislu žaljenja za prošlim vremenima. Ona ne tvrdi da je nekad sve bilo bolje. Svjesna je da je bilo i manje slobode, i manje izbora, i manje mogućnosti. Ali vjeruje da bi se iz prošlih vremena moglo (i trebalo) uzeti ono što je vrijedilo: strpljenje, mjeru, stil, pristojnost i iskrenost prema sebi.

“Moda prolazi, sve prolazi, dođe nova moda, novi način života, ali stil ostaje. On nije samo odjeća. On je i zvanje, i odnos prema ljudima, i hobi, i način na koji se živi. Stil je unutarnji red koji se vidi izvana. Nije savršenstvo, nego dosljednost. Nije pokušaj da budemo lijepi svima, nego nastojanje da budemo svoji.”

Možda je upravo to savršena definicija jedne dive iz vremena kada smo ljepotu definirali drugačije: žena koja ne mora dokazivati da je lijepa, jer zna da ljepota ne stanuje samo u licu. Ona je u držanju, u rečenici, u smijehu, u sjećanju, u znanju, u zahvalnosti, u hrabrosti da se misli vlastitom glavom. I u trima riječima kojima Nevenka želi završiti razgovor: “Molim, hvala, izvoli.”

*Ovaj i druge članke u cijelosti pročitaj u novom broju miss7 magazina koji te čeka na kioscima!