"Na zadnjoj godini studija odlučila sam putem programa 'Work and Travel' iskoristiti priliku za odlazak u Ameriku i tako sam se krajem svibnja 2014. našla u Marylandu. Ondje sam se zaposlila u velikom hotelskom lancu Hyatt i već u prvom tjednu upoznala kolegu koji će ubrzo nakon toga postati i moj suprug. On voli reći da je to bila ljubav na prvi pogled i apsolutno se slažem s njim. Naime, već nakon prve večeri koju smo proveli u dugom razgovoru znala sam da je poseban (ali nisam znala da će mi upravo ta misao u potpunosti preusmjeriti život). Tako sam se već nakon dva mjeseca našla u situaciji da na njegovo pitanje odgovorim s velikim DA i bez imalo dvojbe pristanem biti njegova supruga. Bilo je to ono što oboje silno želimo iako u tom trenutku uopće nismo razmišljali o tome kako ćemo to ostvariti. 

Nakon zaruka proveli smo dva mjeseca u Lijepoj našoj u kojoj se on još jednom zaljubio - ovoga puta u našu kulturu, hranu, ljude i običaje. Međutim, tada nažalost (ili na sreću) nije postojala opcija da ostanemo u Hrvatskoj pa sam se ja preselila u njegov rodni grad Maryland u kojemu živimo i danas. Ono što je zanimljivo i što svima kroz smijeh prepričavamo je da sam svojim prijateljima u Bostonu nekoliko godina prije toga rekla da ne dolazi u obzir da ikada dođem živjeti u Ameriku. A roditeljima sam te iste godine rekla da se ne planiram skoro udati. Da, da - nikad ne reci nikad! 

Naše prvo vjenčanje, ono američko, bilo je skromno. Tek nekoliko prijatelja i njegova obitelj. A onda smo, dvije godine kasnije, imali tradicionalno slavonsko vjenčanje u Hrvatskoj na kojemu je bila prisutna moja obitelj i puno prijatelja iz svih krajeva svijeta. Zbog toga često kroz šalu govorimo da malo tko ima čast vjenčati se za istu osobu dva puta. We did it! 

Kad je u pitanju postupak za dobivanje američkog državljanstva, moram priznati da to definitivno nije jednostavan proces. Čitaj: puno vremena, puno dokaza i jako puno novaca. Nakon što smo ispunili cijeli bunt papira, morali smo proći i intervju u kojemu smo morali dokazati da se uistinu volimo. Tada sam dobila dozvolu za rad pa zelenu kartu (koju sam već dva puta morala obnoviti) i u konačnici trebam dobiti i državljanstvo koje se može dobiti tek nakon pet godina života u Americi.

Američki život u puno je pogleda drugačiji od onog hrvatskog. Osobno sam imala velika očekivanja i proživjela nekolicinu 'filmskih' trenutaka. Primjerice, New York za vrijeme božićnih praznika kada grad toliko bliješti da u pola noći misliš da je podne, kao i one tipične 'Sam u kući' scene. Ili proslave na kojima sam upoznala brojne glazbenike i neke poznate ličnosti. Amerika zaista nudi nove prilike, puno toga je moguće ostvariti i prilično je jednostavnije nego u Hrvatskoj. Ali nije sve tako bajno. Veliki broj ljudi ovdje radi i po nekoliko poslova pa često nemaju vremena za život. Pokušala sam nekim Amerikancima objasniti što znači 'fjaka', ali mislim da će im to u svakom pogledu ostati nerazumljivo. Kava 'to go', 'drive thru' ručak, 'drive thru' sladoled, žurim na treći sastanak danas... Pa brojni sati provedeni u automobilu, na telefonu, na laptopu... I ljudi ovdje ne hodaju! Mjesecima su me čudno gledali i pitali se: 'Tko je ova i zašto toliko hoda?'. Tu se onda javlja nostalgija za mojom domovinom, ispijanje kave s frendovima i buljenje u prazno.

No, ono što me posebno oduševljava u ovom dalekom svijetu je to što su Amerikanci nevjerojatno ljubazni i strašno pozitivni. Objašnjavam si to tako da su prezauzeti poslom pa nemaju vremena za svakodnevno kukanje susjedima o tome kako život nije savršen. Ovdje će svatko pomoći koliko može, stranci me nerijetko pozdravljaju s 'Dobar dan!' i pritom nisu napadni i do sada nisam čula nikakve negativne komentare. To je ono što mi baš nikako ne nedostaje iz Hrvatske!"