Trebamo li stvarno reći ''hvala'' na pola godine staža za svako rođeno dijete?!
Početkom godine na snagu stupaju brojni zakoni koje je Hrvatski sabor izglasao tijekom protekle godine. Za neke znamo, dok nam, u lijenosti da se informiramo, drugi prolaze ispod radara. Šest mjeseci dodatnog mirovinskog staža za svako rođeno ili posvojeno dijete još je jedna novost u okviru mirovinske reforme koja će radni vijek podignuti na 67 godina starosti (blago nama!), a umirovljenicima omogućiti da rade 4 sata dnevno jer bezbrižna starost nedosanjani je san. Dodatni mirovinski staž za roditelje mirovine će povećati za oko dva posto na prvi mah čini se kao mjera koja vodi korak naprijed. Da, moramo priznati... Ali s druge strane, pola godine za jedno dijete?!
Pođimo od toga da je upuštanje u roditeljske vode ozbiljna stvar. Dijete zahtjeva, prije svega, vrijeme, a potom i brojne druge žrtve i odricanja koja neminovno dolaze sa slatkim životnim poklonom. Život (ne znam, čula sam) mora, barem privremeno, usporiti, a određeni zahtjevniji (naročito poslovni) planovi moraju neko vrijeme provesti na lageru želja. Ne, ne, ne želimo podržati mišljenje da se karijera i majčinstvo isključuju. Dapače, sjajna su kombinacija. Ipak, adaptacija na roditeljske obveze ponekad traži i odricanja koje, ovisno o slučaju, variraju u svojoj težini.
Za svo vrijeme, svu ljubav i sve moguće žrtve, sve otkazane planove, sav oprani veš i sve pripremljene obroke - je li pola godine mirovinskog staža uistinu neka relevantna varijabla kojom se mjeri roditeljstvo. Kompenzira li 2% veća mirovina stvarno 200% majčinskog ''uloga''? Ima li nešto, dovraga, pomalo podcjenjujuće u svođenju roditeljske obveze na pola godine staža ili nam se samo čini? Dva su puta. Možemo slegnuti ramenima, veseliti se da nas je sreća s tih pola godine, eto, pomilovala i prihvatimo to kao nadoknadu za činjenicu da smo nekome dali život, za cijeli život? Da sa smješkom kažemo: ''Ide na bolje!''? Ili da, pak, zadržimo svoje pravo da se zapitamo je li to dovoljno?