U izmaglici svih čudnih vijesti kojima smo prebukirali glave, jedna prava mala istina o stanju nacije je izašla na vidjelo. Nešto što najbolje pokazuje u kojoj je fazi narod kada su u pitanju razina stresa i zdravlje naroda. Strah zbog preživljavanja i egzistencije u nama izazivaju navale emocija s kojima se rijetki znaju nositi. Ti strahovi spadaju u strah od smrti, koji je prvi strah na listi čovjekovih strahova. Strah da nećemo preživjeti. A život u jako stresnim i brzim vremenima, u zemlji koja isti taj strah potencira, od Hrvata je napravio i dalje aktivno radi ovisnike o farmaceutskim dobrima.
Što nas dovodi do straha za egzistenciju? Nemilosrdne bitke sa stresom na poslu, mobing nadređenih, nerealna očekivanja i pokušaji ispunjenja neispunjivih radnih zadataka, dugotrajno i bezuspješno traženje posla, nedostatak dovoljno sredstava za život i nakon što plaća sjedne na račun, nezaposlenost partnera ili članova obitelji, preopterećenost porezima i transparentna slika javnog trošenja istog, teške bolesti u kombinaciji s lijekovima za koje nemamo sredstva…

Sve to i još puno drugih još osobnijih razloga dovode naš organizam na zadnju liniju obrane od različitih psihičkih oboljenja poput depresije, tjeskobe, anksioznosti, napadaja panike, nesanice i ostalih groznih situacija, koje ako se ne liječe, još više oštećuju naš organizam. Neka takva stanja u početku će se lako riješiti lijekovima namijenjenima konkretno tom problemu; recimo, smiriti nam otkucaje srca kada ono počne nekontrolirano lupati. Ili nas uspavati kada nam san ne dolazi na oči. Ili olakšati pritisak u prsima kada osjećamo preopterećenost. No, koliko točno znamo o lijekovima koje pijemo i koje nam je prepisao prebukirani doktor? Znamo li zašto dobivamo jednu vrstu lijeka, a ne neku iz druge porodice lijekova? I možda najbitnije, znamo li kakve posljedice ostavljaju na organizmu tablete s kojima se samo želimo smiriti? 

Kada sam dobila crno na bijelo da sam postala depresivna, još neko vrijeme nisam se usudila piti lijekove. Ideja da moram piti nešto što će od mene napraviti nešto drugo, samo malo veselije, bila mi je strašna. No, kako je vrijeme odmicalo, i kada sam dobila udarac u dupe od same sebe, uzela sam tableticu. Ustvari, pola. Sjećam se da sam morala svoj organizam postupno navikavati na te lijekove i da sam morala jako dobro pratiti simptome. Također sam uz njih dobila i one neke druge lijekove zbog napadaja panike, za koje sam svaki put kada su počeli mislila da mi slijedi srčani udar. 
Točan sat i dan kada sam počela osjećati da se osjećam bolje i veselije ne znam. Ono što znam jest da me ta formula vratila u pogon za funkcioniranje. Svaki put kada sam ih trebala popiti, osjećala sam se loše jer ih pijem i jer su mi potrebni jer bez njih ja živim u simbiozi s kaučom, telkom i spuštenim roletama da me slučajno sunce ne dodirne. Nekih 6 mjeseci nakon početka uzimanja, išla sam na jedno putovanje. Već dobrano podignutog raspoloženja, odlučila sam potpuno samostalno da ja to više ne trebam i prestala sam ih uzimati. Odjednom i bez informiranja svoje psihijatrice.

Glupača. Nakon 5 dana sam bila suočena s takvim jakim, negativnim simptomima – glavobolja, mučnina, vrtoglavica, povraćanje, nemoć i sve ostalo iz tog spektra. Odvikavanje od antidepresiva zahtijeva kontrolirani lagani proces otpuštanja i smanjivanja količina koje unosimo. Ja sam napravila rez i šokirala tijelo i glavu. Nakon te loše epizode, polako sam smanjivala količinu unosa dok nije nestala. Ono što je prošlo ne preispitujem na negativan način, pa tako ni ovo. Tablete sam bacila u smeće kada sam tijelo odviknula od njih i okrenula se sebi i slušanju svojih emocija.
Naravno da ima ljudi koji bez tih lijekova ne mogu, no neki od nas možda i prebrzo posegnu za tabletama. Neki od nas, oni sretniji, umjesto da popijemo tabletu, možda mogu samo preispitati kako održavamo glavni alat za preživljavanje, svoje tijelo? Svaka tvrdokorna navika jako se teško mijenja, ali dovoljan je jedan dan da se počne. Šetamo li, vježbamo, opuštamo li se i jedemo li zdravo? Moji antidepresivi su postali meditacija i psihologija. Meditacija kada god osjetim svojevrsni pritisak pred životom, a psihologija jer želim bolje razumjeti emocije i što nas dovodi do tog stanja, kada slijepo gutamo tablete da nam bude bolje. 
Danas kada vrtim film unazad vidim da sam mogla sama sve to spriječiti, samo da sam pogledala u pravom smjeru – smjeru sebe. Budite pametniji od mene.