Priznajemo, još smo u euforiji nakon sinoćnje pobjede nad Danskom i ulaska Hrvatske u četvrtfinale Svjetskog prvenstva u Rusiji pa smo morali porazgovarati s jednom insajdericom - Ivom Olivari, team menadžericom hrvatske nogometne reprezentacije koja je ujedno i prva žena na klupi naše reprezentacije u povijesti. 

Kakvo je raspoloženje  među našim dečkima jutro nakon ulaska u četvrtfinale Svjetskog prvenstva?

Atmosfera je sjajna nakon ovako važne pobjede! Teško je izborena pa je time i slađa. Evo nas upravo u busu za aerodrom, putujemo u Soči, nadam se prema još jednoj pobjedi.

Koja je vaša uloga u nogometnom savezu?

U Savezu radim dulje od 25 godina. U Međunarodnom odjelu sam radila do izbora Davora Šukera za predsjednika HNS-a kada je reorganizacijom formiran Nogometni odjel u kojem sam nastavila raditi kao team menadžerica A reprezentacije, koju obavljam i danas. Zadužena sam za svu logistiku i kompletnu administraciju A reprezentacije. Prijevoz, smještaj, pozivi igračima i njihovim klubovima, organizacija putovanja igrača, komunikacija sa suparničkim savezima, UEFA-om i FIFA-om, hotelima… Puno je stvari koje je potrebno organizirati da bi igrači izašli na teren, gledatelji sjeli na svoja mjesta na stadionu i da bi utakmica počela. Pored igrača svakodnevno komuniciram i s izbornikom, ali i sa svim ostalim članovima stožera, od trenera do liječnička, fizioterapeuta, ekonoma i glasnogovornika.

Otkud baš nogomet?

Sasvim slučajno sam završila u nogometu, iako sam kao bivša sportašica zbog toga vrlo sretna. Da mi je netko prije 30 godina rekao da ću raditi u nogometu vjerojatno bih se samo slatko nasmijala iako sam u sportu oduvijek. Igrala sam tenis, bila sam višestruka omladinska prvakinja Hrvatske, pionirska prvakinja Jugoslavije i seniorska momčadska prvakinja sa svojim curama s Mladosti, ali sam zbog ozljede zgloba nakon nekoliko godina provedenih u Americi morala prestati, kažu, prilično obećavajuću karijeru. I tako sam pukim slučajem završila u nogometu, iako to tad stvarno nisam ni sanjala.

Kako se nosite s toliko muškaraca oko vas?

Odlično! Kao bivša sportašica volim timski rad. Mi smo jedna velika obitelj. Međusobno se uvažavamo i poštujemo. 

Jeste li naišli na predrasude?

Činjenica je da živimo u još uvijek prilično tradicionalnoj zajednici u kojoj se nogomet doživaljava kao pretežito muški sport, ali ja sam davnih dana shvatila da je jedini način zasukati rukave i dokazati se svojim radom. Mislim da me se danas u okruženju u kojem radim doživljava potpuno ravnopravno iako je put do toga ponekad bio posut trnjem.

U Parizu 2016. godine sjedili ste na klupi sa stožerom i igračima naše reprezentacije To je bilo prvi put u povijesti da je na takvom mjestu sjedila žena. Kakav je bio osjećaj? 

Na Europskom prvenstvu u Francuskoj sam odlukom izbornika Ante Čačića u dogovoru s tadašnjim kapetanom Darijom Srnom sjela na klupu reprezentacije, čime sam postala prva žena na klupi A reprezentacije u povijesti. A osim velikog uzbuđenja, sreće i zadovoljstva, to je za mene prije svega velika čast.

Je ovo prvenstvo u Rusiji za vas po nečemu posebno?

Uvijek s velikim ponosom ističem da sam sudjelovala na 8 velikih nogometnih natjecanja, 4 europska prvenstva, a ovo prvenstvo u Rusiji je moje 4. svjetsko prvenstvo.
Hrvatska upravo sudjeluje na svom desetom od dvanaest velikih natjecanja. To nam nije uspjelo samo dva puta, 2000. kada se nismo uspjeli plasirati na Europsko prvenstvo u Belgiji i Nizozemskoj i 2010. na Svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj republici. To je izniman uspjeh na kojem nam zavide i puno veći i bogatiji savezi. Usuđujem se reći da smo pravo svjetsko čudo. Dovoljno je primijetiti da ove godine u Rusiji nema nogometnih i gospodarskih sila poput Italije, Nizozemske, Čilea, a da ne kažem SAD-a da bismo bili svjesni koliki je uspjeh ostvaren još jednim plasmanom na Svjetsko prvenstvo. Usporedbe radi od posljednjih 12 natjecanja Hrvatska se plasirala na 10, a svi ostali savezi bivših jugoslavenskih republika zajedno su se plasirali na devet (Srbi pet, Slovenci tri, BiH jedan). Svako od velikih natjecanja nosi sa sobom svoja uzbuđenja i nove momente.

Koji vam je najdraži trenutak otkad ste u Savezu, što ćete zauvijek pamtiti?

Radim u sportu, a konačni cilj u svakom sportu pa tako i nogometu je povoljan rezultat i uspjeh. Kada dečki ostvare pobjedu onda je to neizmjerna sreća, a isto tako tugujem zajedno s njima pri svakom njihovom neuspjehu. Ovo je posao koji pruža neizmjerno uzbuđenje i zadovoljstvo.

A koja utakmica vam je ostala u posebnom sjećanju?

Tuga koju smo svi doživjeli na onoj tragičnoj utakmici protiv Turske u Beču 2008. godine kada smo nakon onih nesretnih penala propustili priliku igrati u polufinalu sigurno je utakmica koje ću se sjećati dok sam živa. Ali s druge strane, niti jedan posao ne može zamijeniti ponos, sreću i zadovoljstvo koje sam doživjela već toliko puta kada smo svi zajedno slavili naše odlaske na europska i svjetska prvenstva. Fantastično je biti dio te emocije i ne znam koliko „normalnih“ poslova ima takve vrhunce.

Jesu li vaši ukućani navikli na česte izostanke?

Kao ženi i majci često je bilo pravo umijeće uskladiti poslovne obveze s obvezama kod kuće naročito kad su djeca bila mala, i ovaj posao doista ne bih mogla raditi bez podrške obitelji i dobru organizaciju. Sjećam se Svjetskog prvenstva u Japanu 2002. godine. Moj suprug koji je sportski novinar također je bio u Japanu i djeca su bila s mojom mamom. Hrvatska je bila u grupi s Meksikom, Ekvadorom i Italijom. Fran, moj sin koji je tada imao 6 godina bio je najvatreniji navijač svih naših protivnika. Kada su ga pitali kako može navijati protiv Hrvatske rekao je: „Ako naši izgube moja mama će se brzo vratiti kući!“.

Ima li uopće vaš posao neko klasično radno vrijeme?

Volim svoj posao, iako je često stresan, radnom vremena nema, mobitel je uključen 24 sata na dan. Pozivi se obavljaju u raznim dijelovima dana i noći. Ovo je vrlo dinamičan i ponekad fizički naporan posao. Hoteli, avioni, stadioni... Nije mi se jednom dogodilo da se probudim usred noći i trebam se dobro skoncentrirati da se sjetim u kojem sam gradu.

Stignete li imati neki hobi?

Puno radim, puno putujem i nemam puno slobodnog vremena. Volim provoditi vrijeme sa svojom obitelji i djecom iako su već odrasla. I sa svojim šnaucerom Jackom. I sa svojom sestrom i jednom malom grupicom frendica s kojima je uvijek zabavno i veselo.

Imate li vremena za razgledavanje kad ste s reprezentacijom? U koju zemlju i/li grad se volite iznova vraćati?

Kad putujem s reprezentacijom mogu vam ispričati romane o aerodromima, hotelima i stadionima, ali malo o svemu ostalom. Amerika je za mene uvijek posebno uzbuđenje.

LIFESTYLE Znaš li koja su prava zanimanja naših reprezentativaca?

Kakvi su vam planovi za budućnost?

Nadam se da ću u Savezu završiti svoj radni vijek i da je pred mnom i pred reprezentacijom još puno uspjeha i sretnih trenutaka. 

Koji vam je odjevni predmet najdraži?

Traperice i tenisice. To je uvijek moj izbor broj 1 u kojem se najbolje osjećam.

Najbolji modni/beauty savjet koji ste dobili?

Nisam baš od neke mode, za to je više zadužena moja kći Lea koja uvijek ima neki dobar savjet.

I za kraj, što biste poručili missicama?

Pratite nas i navijajte za naše dečke!