• Sve više mladih odlazi iz Hrvatske u inozemstvo u potrazi za poslom
• Kristina Blaslov 30-godišnja je liječnica koja ne želi otići iz Hrvatske
• Trenutno je specijalizantica na odjelu za endokrinologiju i dijabetologiju
• Ispričala nam je svoju priču i razloge ostanka u Hrvatskoj

Život Bolnica u Klaićevoj malim pacijentima olakšala pretrage - MR aparat pretvorila u podmornicu

Svjedoci smo kako sve više ljudi, posebno mladih, napušta Hrvatsku u potrazi za poslom ili boljim poslom. No, puno je i onih koji ne žele otići, nego ostaju i daju ovdje svoj doprinos. Jedna od njih je i Kristina Blaslov, 30-godišnja specijalizantica endokrinologije i dijabetologije. Nakon dvije godine, Kristina je dobila posao koji je silno željela, a ispričala nam je kako je izgledao njezin put i zašto ne želi otići iz Hrvatske ni pod koju cijenu.

Odrasla sam na Rebru

"Otkad sam progovorila, govorila sam da ću biti doktorica. Zašto? Zato da lupam štambilje. Onda mi je mama rekla da mogu raditi i u pošti jer ću ih tamo lupati više. Ali mislim da podsvijest leži u tome što sam odmalena na Rebru. Tamo sam 'odrasla'. Prvo sam kao dijete s dvije godine imala operaciju kralježnice pa je mama imala karcinom dojke i puno smo vremena provodile tamo. Sada smo, nasreću, obje dobro, ali pristup tih ljudi i ozračje u bolnici ostalo mi je u sjećanju. Kao maloj djevojčici ti ljudi bili heroji koji su mi spasili mamu. To je ostalo tako čvrsto u meni iako sam se kroz srednju i osnovnu školu bavila svim i svačim. Jako sam voljela svirati i plesati. Išla sam u glazbenu školu, svirala sam gitaru, plesala sam, slikala... No, nikada nije bilo dvojbe. Bilo je situacija da bih i ovo i ono, i sada bih sve, ali medicina je uvijek bila prvi izbor. 

Zaljubljena u dijabetologiju

Upisala sam Medicinski fakultet u Zagrebu, a sve do treće godine žarko sam se željela vratiti u rodni Zadar, ali onda se dogodio preokret. Kada sam došla na medicinu, znala sam da ja hoću medicinu, da hoću biti doktorica i da hoću spašavati ljude, ali znala sam i da neću biti onkologinja. I dan danas kada se nađem na onkološkim odjelima, ne bude mi dobro. Ali na trećoj godini imala sam jako puno sreće. Tada sam naišla na svoju nit vodilju. To je bila i još uvijek jest profesorica Ivana Pavlić Renar. Ona je apsolutno najbolji hrvatski dijabetolog, a mogu reći i profesorica i čovjek. Kada sam došla kod nje na predavanje, kupila me već pri prvom susretu, prvom predavanju i rečenicom koju je izgovorila opisujući svoj posao dijabetologa, odnosno definiciju šećerne bolesti i tom me je rečenicom apsolutno fascinirala. Iz nje sam mogla osjetiti da je to dinamična stvar, ali i da traži puno i osjetila sam koliko je ona predana liječnica. Uvijek mi je taj humani pristup bio jako bitan. Već tada sam shvatila da je dijabetologija ono u čemu se želim usavršiti. Tijekom faksa koristila sam svaki slobodan trenutak kako bih provodila vrijeme u ordinaciji profesorice Renar i učila od nje. Ona me tijekom cijelog studija odgajala u smjeru buduće dijabetologinje i znanstvenice, ali prije svega učila me tradicionalnoj medicini koja njeguje cjeloviti pristup prema pacijentima. 

Napokon specijalizacija!

Nakon završetka fakulteta dobila sam plaćeno stažiranje u bolnici na godinu dana. Nakon toga sam volontirala na puno radno vrijeme (od 8 do 16 sati), dok sam paralelno išla na predavanja na postdiplomskom studiju. U to vrijeme predavala sam i u srednjoj medicinskoj školi. Čvrsto sam željela dijabetologiju i strpljivo sam čekala da dobijem specijalizaciju na tom odjelu. Bilo je vrlo malo raspisanih natječaja za dijabetologiju, na svaki sam se prijavljivala, ali uvijek bi se prijavilo oko 60 ljudi na jedno mjesto. Tada je bilo opcija za inozemstvo i neke kolege s fakulteta su otišli, ali ja se nisam dala. Čvrsto sam vjerovala da će doći ta moja specijalizacija iako nije bilo naznaka ni da hoće ni kada će. Mama je podržavala moju volju da ostanem u Hrvatskoj i financirala me. I onda smo zajedno napokon dočekale moju specijalizaciju 2015. godine. Dobila sam je tamo gdje sam i volontirala, u Kliničkoj bolnici Merkur. Mislim da je to bila jako dobra početna točka.

Nakon nekog vremena, prešla sam u Klinički bolnički centar “Sestre milosrdnice”, točnije u Zavod za endokrinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma. Tamo sam se uz mentorstvo profesora Milana Vrkljana nastavila razvijati i u klinici, ali i u znanosti. 

Vani sam učila - i onda se brzo vraćala

Vani sam bila više puta na tečajevima usavršavanja (u Gothenburgu, Beču, Varšavi, Pragu, Stockholmu, Berlinu, u svakoj većoj europskoj metropoli gdje postoji nekakav specifičan dijabetes centar). Kada god sam bila vani, uvijek sam jedva čekala vratiti se u Hrvatsku. Nikada nisam ni razmišljala tako da se pokušam zamisliti u njihovom kolektivu, već sam tamo došla tako da naučim nešto i da to što sam naučila prenesem u svojoj bolnici. To mi je uvijek bio cilj. Osim toga, ovdje je uz mene cijelo vrijeme bila profesorica Renar, koja i danas prati moj rad. 

Nije sve u velikim plaćama

Isplati se ostati u Hrvatskoj i ljudi apsolutno imaju priliku za napredovanje kao i vani. Kada po nečemu odskočiš jako, kada si u ekstremu nečega, onda nema šanse da ćeš biti zakinuta. Možemo reći da su ljudi vani bolje plaćeni, ali onda s druge strane trebamo pogledati njihove standarde. Ono što treba kod nas, što je vani definitivno bolje strukturirano, je da ovdje bavljenje znanošću sigurno zahtijeva slobodno vrijeme kojeg nemamo puno. Ali zahtijevalo je i devedesetih i osamdesetih i sedamdesetih pa su ljudi ostajali. 

Trudnoća Sve više Hrvatica rađa u Njemačkoj - jedna od njih je s nama podijelila svoje iskustvo

Strast me tjera naprijed

U konačnici, mislim da ne bih mogla raditi vani ništa na većoj razini nego u Hrvatskoj. Mogla bih nešto više zarađivati i imati veći tim i manje rasteretiti sebe, ali to nije vrijedno toga. Savjest mi ne dopušta da odem iz Hrvatske. Ljudi često ne vide trud koji stoji iza uspjeha. Prošle godine bila je stogodišnjica Medicinskog fakulteta u Zagrebu, na kojoj sam dobila nagradu za najbolji doktorat u toj akademskoj godini u području kliničkih znanosti. Jedan me kolega pitao kada sam to stigla. Pa preko dana i noći kada nisam izlazila van. U moje slobodno vrijeme. Mora vas vući strast da biste uspjeli. Obećala sam sebi, kada sam se zaposlila, da ni jedan dan neću raditi. Jer kako se kaže, ako radiš ono što voliš, nikada ne radiš. Radno vrijeme mi je non-stop, ali tolika je strast u tome. Nikada ne bih promijenila svoj izbor."