Zagrepčanka Katarina Škudar je, kako je sama sebe opisala, kći, sestra, supruga, majka triju djevojčica i doula. No osim svih tih uloga, Katarina se istaknula po još jednoj stvari. Naime, svoje treće dijete, danas četverogodišnju djevojčicu Ritu, rodila je u vlastitom dnevnom boravku. I ne zato što nije stigla do rodilišta, već je to bila njezina želja. ''Kad se naša treća kći rodila mnogi su mislili da sam rodila kući jer nismo stigli u Varaždin, no shvativši da je naš porod kod kuće bio pomno planiran, mnogi su nam čestitali na hrabrosti, ali bilo je i onih koji nisu odobravali''- govori 36-godišnja Katarina. 

Nakon dva prekrasna poroda u Varaždinu na stolčiću (iako smo iz Zagreba, tamo sam odlučila roditi zbog te vrste poroda), suprug i ja smo se šalili da ako ikad budemo imali treće dijete, da će se ono roditi doma. Porod na stolčiću je tip poroda u kojem tijekom izgona ne tiskate, nego tijekom cijelog truda najčešće trebate disati, odnosno ispuhivati zrak, kako bi se beba sama, bez dodatnog pritiska, spustila van. U prva dva poroda vidjela sam koliko je moje tijelo moćno i kako porod može biti jednostavan kad ga se ne ometa. A i moj suprug koji je svjedočio svemu tome došao je do zaključka da bi mi to mogli doma jer je on vidio kako se što radi. Nekoliko godina to je bila naša insterna šala, nešto što bismo spominjali kroz smijeh. A kad je uistinu i došla treća trudnoća, nakon dugo razmišljanja, čitanja razne literature, educiranja i promišljanja, odlučili smo se za kućni porod. 

Okružili smo se ljudima koji su nam bili potpora. Bili smo sigurni u svoju odluku i nije bilo straha. Pronašli smo primalju, a svoju odluku smo podijelili samo s nekoliko bliskih ljudi koji su nas podupirali. Raspitali smo se kako riješiti logistiku oko prijave na općini, pronašli smo liječnike kojima naše želje nisu bile strane i koji su bili uz nas u našoj odluci.

Naša treća kći rodila se prilično brzo, u bazenu namijenjenom za porode koji smo smjestili u naš dnevni boravak. U polumraku našeg dnevnog boravka bilo je toplo i bajkovito. Kad sam svoju kćerkicu primila u ruke, ona nije plakala, već nas je samo gledala i kihnula. Moja sestra je trebala snimiti porod, ali kako se odvijao jako brzo, ona je zakasnila. No držala je svoju nećakinju dok je primalja mene tuširala i smjestila me u krevet.  Dali su mi jesti ono što sam poželjela i nekako je sve bilo normalno, ugodno, mirišljavo! Kao da se ništa nije promijenilo, a ipak, naša obitelj je postala veća za jednog člana.

Za nas je Ritin porod bio čarobno i pozitivno iskustvo, kao i za naše starije kćeri - danas desetogodišnju Emu i osmogodišnju Lotu koje se nisu odvajale od nas zato što je mama morala u bolnicu. Sat vremena nakon poroda već smo kao obitelj ležali u našem krevetu, upoznavali novog člana i zaljubljivali se. Seke su legle uz nju, dragale ju, gledale, svi smo bili skupa i bilo je to nešto neopisivo za našu obitelj, i za njih kao sestre. Sve je prošlo nekako mirno, bez stresa za ikoga. 

Dvije godine kasnije i moja sestra je ostala trudna, a vidjevši moj kućni porod i sama je željela roditi kod kuće. Nikad prije nisam razmišljala da prođem edukaciju i postanem doula, no kad me sestra zamolila da budem uz njih na porodu, to mi se činilo kao najbolja priprema koju mogu napraviti, a da njoj budem najbolja podrška uz supruga i primalju. Tako sam završila edukaciju za doulu DONA International, te sam članica Hrvatske udruge doula gdje redovito s kolegicom Anitom Budak vodim besplatne edukacije za trudnice. 
Moja sestra kaže da sam ja doula oduvijek, jer žene mi spontano prilaze i traže savjete ili podršku, još prije edukacije, sada je to samo nekako službeno, osvijestila sam taj dio sebe. Biti uz nekoga dok se transformira u majku je velika čast i svaki put iznova prekrasno iskustvo. 

Čudno zanimanje "Moje zanimanje je doula i evo što taj posao točno podrazumijeva"

 

Svi moji porodi su bili prekrasni - i bolnički i kućni. Vjerujem da je to tako jer su u svakom slučaju oni bili moj izbor, moja odluka i svaki put sam vjerovala da činim ono najbolje za dolazak naše djece na ovaj svijet. I okruživali su me najbliži, suprug pun ljubavi i razumijevanja i stručno osoblje koje je bilo nježno i poštovalo moje odluke.

Kao doula, kao majka, kao sestra mogu samo reći da je najvažnije da shvatimo da smo mi te koje rađamo, da su naša tijela stvorena za taj proces i da smo mi te koje donosimo odluke i iza njih trebamo stajati. Najvažnije od svega je da se osjećamo sigurno, ma gdje god rađale, u bolnici, centrima za porode, kod kuće uz stručne primalje i da ta odluka bude naša i da se s time osjećamo ugodno.