Aha!- Samodopadno izgovori, ostavljajući mene u još većem neznanju. Znate, mi smo se tijekom jednog perioda života vrlo intenzivno družili i bili smo vrlo bliski... 

O ne! Preplavio me onaj osjećaj nesigurnosti u kombinaciji sa strahom. Ono kad ti se klima tlo pod nogama. Kad imaš osjećaj da se i zadnja tektonska ploča u nizu izmiče, a tebe niti sekunda dijeli od dubokog, tamnog ponora. Samo da ne kaže da je živjela s njim ili da su se skoro vjenčali. Da joj je otkrio najljepše zalaske sunca ili mjesta poput čarobnog, bolivijskog Salar de Uyuna gdje se nebo i pustinjska ravnica od soli stapaju u jednu od najegzotičnijih prirodnih scenografija na zemlji. U navali kortikosteroida bacam krajičak svog oka na njenu vizitku i pogledam njeno ime. Ništa mi ne zvoni. Uopće se ne sjećam da ju je spominjao. Tim gore. Možda je neka tiha patnja ili gorka rana, možda nikad prežaljena ljubav ili žena koju je jednostavno odlučio zaboraviti. I dok joj promatram usta kako izgovaraju sljedeću rečenicu, zaustavljam dah kako bi eventualno zaustavila vrtnju Merkura koji se očito retrogradno vrtjeti iznad mojih do tad sigurnih paralela, a kako bih je čula što govori. 

I eto nje, manirom radijske voditeljice samouvjereno mi govori: “Moja najbolja prijateljica dugo je hodala s vašim sadašnjim suprugom, dok smo bile na fakultetu. I mi smo se svi u to vrijeme vrlo intenzivno družili. Moj tadašnji dečko, moja prijateljica, vaš suprug i ja. Dolazila sam tada kod njih, da zajedno učimo, družimo se”.

Odmah sam povezala o kojoj se bivšoj radi, pa iako mi je racionalni dio uma u isti tren signalizirao kako bih trebala osjećati olakšanje što ova žena ispred mene nije jedna od njegovih bivših, svejedno se oblak nelagode nakupio na mjestu gdje svetice imaju aureole. Film u mojoj glavi odavno je pojurio dalje. Lokomotiva mojih misli, najbrža poput onih japanskih bespovratno se zahuktala već prema sljedećoj stanici. A slika njegove bivše, Renate, koja se uz pomoć ove žene ispred mene izdigla ispod prašina nekih prošlih vremena nacrtala se ispred mene poput ogromne statue. Renata je hodala s mojim mužem četiri, skoro pet godina. Pričao mi je o njoj. Pa iako je od toga prošlo mnogo godina, sve dok mi iz pete u glavu nije došlo kako je ta njihova priča već odavno završena, ja sam znala piljiti u sliku njegove bivše i do u detalja promatrati što je sve u nje ljepše nego kod mene. Fotografija je redom odavala sve njene prednosti. Em mršavija od mene, em bujnija na mjestima gdje je to potrebno, em sportašica, em evo je u kupaćem kostimu i to bez šminke k’o da je upravo sa naslovnice sišla. Em što je više gledam, sve više postajem nesigurnija u sebe, a ona žena iz snova. San svakog muškarca. Pa tako i mog. Skoro da sam otkrila sve njene adute na toj oskudnoj fotografiji i tako kapitulirala pored nje bezvrijedna... Ima takvih dana.

Kad se sve te bivše poput čunjeva na traci za kuglanje poslože ispred tebe, a ti ih poželiš jednim bacanjem zauvijek poslat na ono mjesto gdje čunjevi idu kad ih porušiš. Tako da ispred tebe put ostane prazan. No, jesu li one sve uistinu ugrožavajući faktor iako spadaju u red bivših? Na neki način, baš zato što su one bivše, on je sada sa mnom. I na još neki način zbog toga im hvala. E pa, drage bivše i bivši, vjerujem da ste s razlogom postojali u našim životima, kako biste nas na neki način pripremili za onog idealnog ili onu idealnu koji je ovdje upravo sada. I upravo idealan ovakav kakav je. A i kad odlučite naletjeti u sadašnjost, kojom zgodom, poput ove, i to je prilika da se podsjetimo koliko mnogo naš partner vrijedi. 

Kad sam završila sa sastankom, sjela sam u auto. Pogledala svoj odraz u ogledalu i pomislila: “Baš sam si ja onak kak’ treba i sa ovo malo šminke. A pronaći ću i onaj crveni badić sad za odmor, kojem on nikad ne može odoljeti!”

A i znate što još: Znam da me voli. Znam jer ja njega volim kao što to nije ni jedna do sada. I dodam malo više gasa, onako iz čiste radosti. 

Slike detaljnije pogledaj u galeriji...