O Istanbulskoj konvenciji sam čula relativno nedavno i zainteresirala me cijela stvar. Iako trenutno ne boravim u Hrvatskoj, itekako me zanima što se događa u mojoj domovini. Nakon projekta na kojem radim u Londonu, namjeravam se vratiti, barem na neko vrijeme. Inače, lijepo mi je u Hrvatskoj, volim svoju zemlju, zaista, i samim time joj želim sve najbolje. 

Isto tako sam i žena, pa jednako želim dobro svim ženama i muškarcima koji žive u Lijepoj našoj. Jednako. Možda je teško zamisliti tu riječ u kontekstu muškarca i žene, ali je to budućnost koju želimo, zar ne? Ravnopravnost. Jednakost. Sloboda odabira. Pravo na izbor. Suludo mi je uopće to zagovarati, o tome pisati, boriti se jer vjerujem da bi to trebalo biti već tako. Teško mi je povjerovati da smo još negdje tamo u špilji u strahu da izađemo vani, jer nas sunce na koje nismo navikli zasljepljuje. Što je tužno, jer propuštamo svu onu ljepotu koja okružuje našu špilju.

Da ne duljim, sustav u Hrvatskoj odavno ne funkcionira - ne znam da li je ikada?! Ljudi su frustrirani svime što se događa, posebno nesposobnošću vladajućih, pritom zaista nije bitno tko su oni, lijevi ili desni. 
Žene zlostavljane od strane partnera trebaju instantnu pomoć, ruku spasa, podršku, trebaju našu reakciju. Svih nas, cijele zajednice, u protivnom svi skupa snosimo odgovornost. Isto tako, zlostavljači moraju biti propisno kažnjeni, sankcionirani, kao i liječeni ako je potrebno. Da, to će državu koštati nešto novaca, ali zar nečiji život ima cijenu?
Znam da ne otkrivam toplu vodu i da se svi slažemo oko toga, no čini mi se da samo govorimo, malo toga se zapravo poduzima. Možda je napokon došlo to vrijeme i baš zato sad trebamo dignuti svoj glas, u nadi da će stvari krenuti na bolje. Javili su mi se zadnjih dana razni skeptici sa svojim viđenjima i obrazloženjima Konvencije, apsolutno poštujem tuđe stavove i prihvaćam da mogu biti drugačiji od mojih, ali na moje pitanje kuda vode njihovi zaključci i imaju li neki drugi prijedlog koji će pomoći, odgovor nisam dobila. 
Moj savjet: skepticizam i iracionalan strah od nečeg nepostojećeg ostavite sa strane i pomozimo stvarnim žrtvama, onima koji zaista trebaju našu pomoć. Sad, danas, ne sutra, jer sutra je možda prekasno".