"Hvala majčici mojoj što sam danas baš takva kakva jesam! Svaka njena riječ je duboko u meni, svaki njen savjet moja je vodilja kroz život! Ništa veće od majčine ljubavi ne postoji❤" - stajalo je uz fotografiju Vanje Horvat i njezine mame Dunje Horvat (71), umirovljene profesorice matematike i fizike, koju je poznata poduzetnica objavila početkom nove godine. No svi oni koji znaju za obiteljsku dramu koju prolaze, ovu fotografiju ipak gledaju drugačijim očima.

Ne sjećam se kada mi je posljednji put bilo baš ovako teško nazvati sugovornicu i zamoliti je da mi ispriča svoju priču. Jer ovo je priča o mami. Vanjinoj mami, koja joj je dala sve na svijetu i voljela je onako kako samo majka zna, a koja sada boluje od Alzheimera. Uspješna poduzetnica, stomatologinja i majka dvoje djece se prije nešto više od dvije godine morala suočiti s majčinom teškom dijagnozom, neizlječivom degenerativnom bolesti mozga. Niti njoj nije lako govoriti o ovoj bolnoj temi. Vrlo emotivna, no istovremeno snažna i odlučna, Vanja je ipak skupila snage ispričati nam svoju priču o mami koja je njezina najveća ljubav i bol.  

miss7:  Gledajući u medijima brojne čestitke, odluke i želje  poznatih za novu godinu, jedna vaša objava, baš početkom godine navodi na razmišljanje. I dok su mnogi poželjeli  poslovne uspjehe, manje kila i slično, vaša fotografija s majkom Dunjom toliko životno pokazuje ono što je doista bitno u životu - ljubav, zdravlje i obitelj. Fotografija vas i majke koja boluje od Alzheimerove bolesti toliko je emotivna, oči pune ljubavi, ali i brige i tuge... Što vi vidite kad gledate tu fotografiju? 

Vanja Horvat: Meni je obitelj uvijek bila i biti će polazna točka svega u životu. Beskrajno puno ljubavi sam dobila od mojih roditelja. Iskreno, ne mogu se niti udubiti u fotografiju jer ja znam s kojom se boli borimo svi mi zajedno i s kojom tugom se pokušavamo nositi pa mi svaka analiza dodatno stvara još veću ranu.

miss7: Padaju li vam teško susreti s mamom? Nije lako, vjerujem, osobu koja vam je dala sve u životu gledati bespomoćnu. Pronalazite li ipak nešto u čemu možete zajedno uživati?

Vanja Horvat: Ova pitanja su mi već preteška... I preteško je sada gledati majku koja je bila izuzetno temperamentna, vodila je sve u našem domu, bila pokretač svega, izuzetno stroga, no, s druge strane, svaki njezin potez i svaku njezinu riječ danas nosim u sebi i hvala joj na svakom izgovorenom slovu... Što bih dala da mogu još jednom čuti kako nas savjetuje, kako nas kritizira, jer svaka njezina riječ je bila oštroumna i puna ljubavi... Meni se sada čini da ona s pažnjom gleda jedino moje fotografije koje slikam kamo god da idem. Onda sjednem kraj nje i pokazujem joj sve - bratovu djecu, moju djecu kad su bili mali, moje konje, što god. Želim barem da je slikama prisutna u našim životima. Kada smo svi zajedno, suzdržavam se i ignoriram bol. No kada nas dvije ostanemo same često suze ne mogu zaustaviti. Najteže mi je vidjeti da je toliko nemoćna, da ne može pričati, sama jesti... to me ubija.

miss7:  Kada bi vam netko dao priliku provesti 24 sata s mamom kakva je bila prije bolesti, kako biste ih proveli, što biste joj rekli?

Vanja Horvat: Teško na ovo mogu odgovoriti jer kada je bila zdrava bile smo jako vezane. Ne bi prošao niti dan da se ne čujemo i po nekoliko puta, kao i sa mojom sestrom i bratom. Mama je bila naš stup, naš oslonac, vodič, uvijek vrlo kritična, dominantna, ali beskrajno pravedna. Najviše sam joj zahvalna na podršci koju mi je pružila kada sam joj rekla da sam se odlučila rastati jer je ona jedina koja me mogla u nečemu spriječiti. Znam da je svaka njezina sugestija bila puna ljubavi, ali i oštroumnosti. No podržala je moju odluku i hvala joj i na tome. Boli me beskrajno da ne mogu podijeliti sreću koja mi se događa ili tražiti je savjet kada negdje malo zapne. No, naučila me je odlučnosti tako da svakim danom imam osjećaj da je uz mene i uvijek promislim što bi mi ona sada savjetovala. Užasno mi fali svaka njezina riječ. 

miss7: A što kažete svome junaku, ocu Hrvoju Horvatu Cvebi, proslavljenom rukometašu, koji je sada život posvetio vašoj majci, u punom smislu te riječi? Podržavate li njegovu odluku da danonoćno skrbi o svojoj supruzi i vašoj majci? 

Vanja Horvat: Moj otac...Svakome je njegov najbolji, ali ja s pravom kažem -  moj otac je čudo koje gotovo da više ne postoji.  Kakav je to čovjek, suprug, otac... Tako često znam reći da mrzim bahatost, prepotentnost iz sveg srca, ali to je zahvaljujući odgoju i primjeru mojih roditelja, a naročito moga taje, kako ga od milja ja zovem. On je u životu postigao sve! Završio pravo, bio je najbolji rukometaš svijeta, osvojio olimpijske medalje. Najbrižniji je tata nama djeci i uvijek je držao, baš kao i danas, cijelu familiju na okupu. Najbolji je i najvjerniji suprug mojoj majci bio i dok je bila zdrava, a tek sada još i više pokazuje koje je ČUDO. Uz sve to, on je najjednostavnije i najskromnije biće koje hoda ovim planetom. I on je moj tajo. Ma toliko sam sretna da imam svakodnevno njihov primjer ljubavi, ljudskosti i dobrote da sam im zahvalna što sam ja danas takva kakva jesam.

Tata o majci brine 24 sada nesebično, predano... Ona mu je bila centar svijeta uvijek, pa tako i sada. Majka je pratila tatu tokom cijele njegove karijere, bila uz njega dok se bavio trenerskim poslom i to svim svojim srcem, tako da je on kada se mama razbolila rekao: "Moja Dunja je meni dala sve, sada želim biti uz nju. Nikamo ne ide od mene, niti ja od nje". Koliko god mu bilo teško, on se od nje ne odvaja. Sestra živi u Americi pa ona pomaže ljeti kada dođe, a braco i ja smo često u Bjelovaru gdje roditelji žive, pomažemo koliko nam obveze dozvoljavaju. No, tata mamu svakodnevno premata, maže lice kremama koje mu mi donesemo, masira je, češlja. Donedavno ju je vodio kod frizerke na pramenove, lakirao joj nokte jer je moja majka bila ljepotica koja je uvijek držala do sebe. I sada je u bolesti predivna. Ali baš on sada pazi na svaki detalj na koji zna da bi i ona sama pazila. Tata puno priča s njom što se nama dešava, radi joj vitaminske šejkove, hrani je. Tek nedavno je na naš nagovor pristao na pomoć ujutro i navečer jer moramo misliti i na njega. Svjesni smo da mora izaći malo do grada, otići na kartanje, na koju utakmicu.  Mi smo vrlo povezana obitelj. Sve što on radi za nju je predivno i tako bi trebalo i biti svugdje, samo je danas sve tako iskrivljeno da se svi čudimo nečijoj dobroti.

miss7:  Jednom je jedan doktor rekao djevojci čija majka boluje od Alzheimera kako se jednostavno mora pomiriti s tim kako to više nije njezina majka, ne više ona osoba kakva je bila. Kako se vi nosite s tim?

Vanja Horvat:  Pokušavamo se svi skupa nositi. Nabavljali smo lijekove iz Meksika, Amerike, prošli sve medicinske i alternativne ljekove i pripravke za koje smo čuli. Vozili smo mamu na sve moguće tretmane gdje god smo čuli nešto da bi moglo pomoći... I dalje pratimo sve ne bi li se ipak nešto pojavilo da joj pomognemo. No, moramo se miriti s onim da što ne možemo promijeniti, prihvatimo. Lako je to sada reći, no u praksi je malo teže. 
 

miss7:  Iz svega čovjek uči dok je živ. Što je u vašem životu promjenila mamina bolest, jeste li odbacili sve ono nebitno u životu?

Vanja Horvat:  Promijenila me samo utoliko da puno više cijenim svaku sekundu provedenu sa mojom obitelji i ljudima koje volim. Nekada sam se ljutila kada nas je mama znala kritizirati, no sada bih sve dala da mogu još i gore kritike slušati 24 sata. Nastojim svaki trenutak biti kraj voljenih osoba jer tek kad se dogodi ovako nešto, shvatiš da nema ništa dragocjenije od njihove prisutnosti u tvom životu.