...kći joj kreće u vrtić. Prvo sam bila ljuta, jer ja isto klikam na sve, ali kad sam malo razmislila o tome, nije novinar uopće u krivu. To vjerojatno i jest najveća drama danas u životu Tamare Ecclestone. Nekog govora je u tome da će malenu tražiti da si obriše dupence sama, nakon velike nužde, a dijete nije na to spremno. I bogati plaču...
Nije Tamara Ecclestone sama u ovome, njoj je grah tako pao, pa ima live kamere oko sebe, pa mi sve to saznamo, ali, danas jest malo otišlo k vragu to titranje nad klincima. Ne čini ti se?  Okej, da, ja nisam baš imala najveću tragediju u životu jer sam pomislila da će si mali morati sam brisati dupe jednom kada ode u vrtić, valjda to dođe s financijskim stanjem na računu, ne znam. A i kada klinac ima 3 godine i 9 mjeseci, toliko se veseli što ide u dječji kolektiv, da te ništa ne brine. Dovoljno je vidjeti osmijeh na licu. Možda da gospodična makne fokus sa svojih osjećaja, možda bi vidjela osmijeh i na licu malene. Tko zna, što bi se desilo, kada bi maknuli fokus sa svojih osjećaja i sa svojih strahova. 

Neću uspoređivati vrijeme kada smo mi bili mali, odrastali tamo osamdesetih godina, na asfaltu ispred kuće, u cjelodnevnoj akciji, jer, puno je faktora. Za početak, nagomilao se broj automobila, na primjer, a i prema viđenom, nekima ništa nije sveto, pa ni zebra, ni ljudi koji hodaju preko nje. Nakon vijesti o nesreći iz Samobora, opet sam držala prodiku klincu 15 minuta kako se ponaša na zebri (iako se ponaša u redu, utjerala sam mu dodatni strah u kosti). 
Kad smo kod drugih vremena, nisam sigurna je li pedofila danas više ili manje nego osamdesetih, koliko je Internet svima nama otvorio oči kada je predostrožnost u pitanju. Paradoksalno, Internet nam je podario još i tonu onih drugih, klik pedofila, a neki roditelji više trepere kada je dijete u parku, nego kada je samo na društvenoj mreži.
Isto je i s tom nekom agresijom među klincima – ne znam, ali ja se ne sjećam premlaćivanja po školama u svoje doba. Možda smo mi samo bili mirna generacija…  Faktora je puno, sasvim prirodno. Svijet je evoluirao. A informacije su se ustostručile. 
Nedavno sam pričala s prijateljicama o tome, koliko roditelji, djede i bake trepere nad klincima, koliko misle da im olakšavaju, a ustvari im otežavaju. Učimo klince da će uvijek netko biti iza njih i provjeravati ih, pa gdje im ostavljamo prostor za greške na kojima će učiti? 

Djeca su danas puno nesamostalnija nego prije. Vidim ja po svom. Koliko je taj navikao na manevar vrćenja oko prsta djedova i baka, znam, kada sam ured u gradu zamijenila onim u stanu u kojem živim. Bakica, njegova, je prije za njim išla i provjeravala torbu da li je sve spremio, kao kobac gledala svako slovo koje je napisao u zadaći, ispitivala ga o školi do zadnjih detalja… mali nije imao ni potrebe za razmišljanjem. Znao je da će drugi misliti o svemu o čemu se njemu u tom trenutku ne da. No, kao i svugdje, i ovdje je došla maca na vratanca. Imam osjećaj da se sa mnom ponovo uči živjeti i funkcionirati. Opet, čija je greška? Moja.
Uopće neću misliti na trenutak kada mi kaže jednom da ide van, sam u svijet, noćni život ili nešto treće. Svakakve scenarije imam u glavi (radi dostupnosti informacija, jasno), a teorije kojima ću ga zaštititi se protežu od sredstava za praćenje do fizičkih osoba koje će ih pratiti sa sigurne udaljenosti. 

No istina je ta, da kada dođe taj trenutak, baš kao što je došao prvi dan vrtića, prvi dan škole, prvi odlazak s dečkima u park, prvi samostalni odlazak biciklom na njemački, sve prvo što je napravio… tako će i prvi izlazak doći i proći. Baš kao što je i nama došao i prošao. Jedino što možemo je nadati se da smo u njih usadili sve što smo mogli, da smo najiskrenije pričali s njima o svemu što se događa u svijetu, ucementirali granicu dobrog i zla, upoznali ih s drugačijima od sebe, od njih, od svega što su gledali cijeli svoj život… i pustiti. Vidjeti u što će se razviti naši maleni ljudi, koje smo tretirali i zalijevali s toliko ljubavi i pusa. 
A ako imate sreću pa su i djed i baka živi, i brinu o unucima, neka rade ono u čemu su najbolji. Nemojte kao ja biti tvrdi, pa tek onda shvatiti. Oni neka razmaze i uče o životu kroz ljubav, a na nama roditeljima je da im damo hrabrosti za samostalnost. Sa svim ostalim uputama. Pa i kako se briše dupe poslije nužde broj 2.