Današnja potreba za individualnošću i pronalaskom recepta za sretni život u velikom je diskoraku s nekadašnjom potrebom i načinom života. Dok su u vrijeme kada su moji starci bili stari kao ja, skoro svi članovi njihovog društva imali minimalno po dvoje djece, danas kada pogledam svoje društvo, pa i ono prošireno, djece baš nema toliko. Nema ni trećinu. 
Tko će o tome misliti jasno kada završiš fakultet? Danas. Tko će se usuditi misliti o djeci kada trebaš naći prvi posao, a poslodavci te plaćaju tisućuinešto kuna za cijeli mjesec. Pa tko se danas uopće može tako lako odlučiti na samostalan život? A i kada se odlučiš na to, tko se normalan ide baviti djecom, treba misliti na sva poskupljenja koja će tek uslijediti. Nedobog da živiš u Zagrebu, gdje još jedino čujem, ima posla. Moji prijatelji, redom svi 33+, žive uglavnom u dvočlanim ili tročlanim zajednicama, s mamom, s mamom i tatom, s mamom i mužem, s  partnerom (straight ili gay)… Uglavnom, skoro pa nitko nema djece. Tu i tamo protrči nešto sličnog uzrasta, ali klinci su rijetkost. A rjeđi od djece su oni koji žive sami samcati. 

Moramo priznati da je ovo za jednu baku popriličan šok i nevjerica. U tradicionalnim, patrijarhalnim društvima, tradicija se čuva jako i čvrsto. Zna se – obitelj čine mater, otac i dvoje djece. Žive, jasno, u svojoj nekretnini. Na kredit, pa kaj?! Ionako neće nitko nikamo ići narednih 30 godina koliko traje kredit. 
Smjena svega što smo poznavali nekada, i onoga što nas tek čeka došla je. Je li ovo vrijeme da se Obiteljskim zakonom bave ljudi koji izgleda ne razumiju o kakvim smjenama mi pričamo? Ne smjenama u saborskoj skupoj stolici, nego smjenama u čovječanstvu? Kada je bitno da dijete bude dijete, zaštićeno i nasmijano – tko će odlučivati o tome tko je tvoja obitelj?  
Zašto obitelj u kojoj žive dvije osobe, s psima, biljkama, režijama, kreditom, putovanjima i kazalištima po nacrtu Obiteljskog zakona nije obitelj? Je li manje bila obitelj ona mojih dvoje prijatelja dok su se jako mučili, godinama, da dobiju napokon, svoju malu kraljicu? Godine psihičke i fizičke torture, dvoje mladih ljudi u naponu snage koji daju ogromne komade svojih plaća državi, nazad, prije nego dotaknu svoj zasluženi novac. Koji je onda posljedično ogriznuo o njihovo zdravlje? Pa su na jedva jedvite jade i uz puno odricanja napokon dobili dijete? Ali se ne žele vjenčati. Da, oni definitivno nisu obitelj.

Ako se današnja zajednica ipak odluči na razvod braka, to je sada dodatno onemogućeno i puno skuplje, jer odvjetnici su must have baš poput flamingosa ovog ljeta. Svatko od vas morat će naći svog za pod ruku i to platiti. Razvoditi se nemate što. Pa i pod cijenu premlaćivanja, laži, manipulacija, psihičkih i fizičkih tortura, kako god. Brak je jedino što se prizna i vrijedi.  
Da ne odemo predaleko, jer se lako tamo stigne s ovakvim političkim potezima, možda da samo pogledamo Skandinavce. Divi im se cijeli svijet, a oni svi kolektivno i svakodnevno grabe dalje pred sobom, i nikada nisu, pokazuju ankete, bili sretniji. Čitala sam priču o jednoj ženi, koja ima troje djece s trojicom partnera. 
Uglavnom, ona živi s tom dječicom, ali svi očevi su upleteni u život svog djeteta. Očevi imaju svoje partnerice. Sigurna sam i još pokoje dijete iz prošlih priča. Možda imaju zaposlenog i menadžera logistike u svojoj obitelji, tko će ga znati tko im slaže rasporede.  
Mi to ne možemo ni zamisliti. Zna se što je žena koja ima troje djece s trojicom frajera. A ona još k tome priča o tome, ona se hvali?!
Ona se hvali, da, time kako je sređen život u Švedskoj. Nije bitno tko je s kim i tko nije s kim, dokle god su djeca zaštićena unutar te količine ljubavi koju im pružaju svi ti ljudi u djetetovu životu. To dijete će izrasti u odraslu osobu koja će se moći nositi sa svime što nosi brza budućnost, ne moraš biti lumen da bi shvatio. Toliko ljubavi se ne može izgubiti u prostoru i vremenu. 

 
Moje dijete živi sa mnom. Na papiru. Ono nekad živi i s njegovim tatom i s njegovom partnericom. Živi i s mojim roditeljima i s drugom bakom. U računicu se ubaci i moja sestra i njezin muž bez djece, ali s 35 životinja u vrtu. Brat i njegova životna partnerica (ako to još postoji), imaju dvije kćerkice. Nije ih vidio ni matičar ni svećenik, dakle, oni se ne broje?!  E pa mi smo jedna velika obitelj, iz koje izlaze malobrojna, ali nasmiješena djeca.  Tko će meni dokazati drugačije?