Kada je John de Mol jr. izbacio prvi Big Brother 1999. godine u Nizozemskoj, svijet je poludio za tom emisijom. Era Big Brothera je krenula i odonda skoro svake godine imamo prilike promatrati pokusne tv-zamorce u pronalasku optimalnog rješenja koje će ih dovesti do novčane nagrade. 
U skoro pa dvadeset godina emitiranja ovakvog  tv-sadržaja, svjedoci smo velikim promjenama, ako gledamo psihološke karakteristike natjecatelja koji se javljaju. Kada se sjetim prvog Big Brothera na hrvatski način, davne 2004. godine, simpatičnih i manje simpatičnih, ali uglavnom nekonfliktnih ljudi koji se bore za svoje mjesto pod suncem slave… i usporedim s plejadom likova koji su se kroz godine pojavljivali na ulaznim vratima najslavnije kuće na svijetu… Što se dogodilo? 

Najbolji odgovor na to pitanje daje nam David Wilson, britanski sveučilišni profesor koji je 2004. godine raskinuo ugovor s tim reality showom. Na početku je show jamčio stručnjacima poput Wilsona originalna psihološka istraživanja ljudskog ponašanja. Tada nije bilo Youtube kanala koji danas klinci pobožno prate, nije bome bilo ni Kardashian klana (odnosno, jest, ali tada su još hodali po eventima i besplatno se slikali s deterdžentima), nije bilo društvenih mreža i sveopćeg uvida u tuđe živote. Tako je taj format postao nevjerojatna studija koja je kao magnet privlačila stručnjake za ljudsko ponašanje. No Wilson je brzo shvatio da se odabir kandidata vrši isključivo u svrhu biranja onih konfliktnijih, odnosno što različitijih jer… konflikti su zanimljivi. Ubrzo su kandidati bili birani prema osobinama poput verbalne, fizičke i psihološke dominacije kako bi se eliminirao faktor dosade. A dosada je BIG NO za televiziju. 

U potrazi za gledanošću, svjedoci smo izbacivanja gledatelja, pa ponovnog ubacivanja, osmišljavanja različitih skrivenih prostorija, skrivenih ljudi, svega što je potrebno kako bi se izazvala reakcija, što stanara, što gledatelja. I iako mediji pišu kako je ove sezone gledanost jako mala, vidim da su danas najčitaniji naslovi na portalima o šugi koja je napala ovogodišnje kandidate pa se mažu kremama protiv infekcija, ili moj osobno najdraži – zadatak za stanarke – osmisliti i izvesti striptiz točku za sustanare. Dame su prionule na posao, oduševljene kostimima (čitaj donjim vešom) i napravile maleni show unutar showa. Ne bih ja bila ja da se ne zapitam kako bi iste reagirale da ih netko zamoli u kafiću da se popnu na šank, skinu u seksi rublje i zadrmaju guzicama pred muškim šank gledateljima. Za pare, da ne mislite da se to radi besplatno. Za lovu, isto kao i tamo. Jedna od 10 će dobiti lovu, a ostale će plesati za džabe. Ne bi to tako lako prošlo, a sigurna sam da bi  šokantno svjedočanstvo osvanulo na FB statusu u roku od 5 minuta, koje bi onda sa zadovoljstvom prenijeli svi mediji. Striptiz na šanku je prost posao koji vrijeđa žene i stavlja njihovo tijelo u kontekst predmeta, ali striptiz na telki je taktika za doći do željenog bogatstva i slave koja ide uz to. Bez da maknemo prstom. Malo dupetom i to je to.  

Psiholozi, psihijatri i ostali stručnjaci za ljudsko ponašanje uporno nam govore jednu te istu stvar. Naša djeca su došla u fazu da kada ih pitate što žele biti kada odrastu; slavni i bogati se nalaze na vrhu popisa. Kako doći do toga malo tko im je objasnio, ali oni streme tome. Nije za to kriv Big Brother, da me ne shvatite pogrešno… Instant slava je samo dobila na značaju s ovakvim formatom, koji su poslije doktorirale već spomenute klan K žene, a industrijska revolucija br. 4 i od ovog showa morala je napraviti upgrade, koliko se to moglo u ograničenim uvjetima. Danas telki konkuriraju Internet i Youtube i društvene mreže jer danas uvid u privatno više nije rezerviran samo za medije.
Danas scenarije za Big Brother emisije treba pošteno zapapriti kako bi zadržali interes gledatelja. A interes gledatelja varljiva je komponenta koja je u direktnoj konkurenciji najskandaloznijih stvari koje su nam dostupne s par klikova. Tabu više nije tabu, baš kao što jedan seks na nacionalnoj televiziji više nije bauk. Dapače, on je danas u glavama kandidata (ne svih, jasno) jedan od koraka koje moraju proći kako bi zaradili lovu. Zaradili lovu, a da ništa nisu radili. 

Da dišu, jedu, spavaju, piju, namaču se u inficiranom jacuzziju, žive u neurednim sobama, svađaju se međusobno i tako nesvjesno postaju slabo plaćeni glumci u dramskim telenovelama. Samo jedan od njih će dobiti neku lovu na kraju showa. A ako se sjetimo da je od 2004. do danas samo Antonija Blaće došla do zaposlenja na telki i statusa slave i uspjeha u tom svijetu… vrlo vjerojatno nijedan od aktualnih neće dobiti to po što je došao.